Ali, mogu još samo pet minuta…?

by | oktobar 7, 2014
Foto: Mladen Sekulić

Foto: Mladen Sekulić

Kad sam ja bila mala – znao se neki red. Mama kad kaže da ide da odmori i da je ne diram, to je značilo da ide da odmori i da je ne diram pa taman i da ćuskije padaju. Baba je, doduše, u svoje vreme znala da kaže kako će se ’’sita naspavati kad umre’’ ali je opet umela da zakunja za stolom, ili da overi otoman posle ručka. Pa pet minuta – pet minuta. I u tih pet minuta, koji su znali da se oduže i na sat i na dva – muva nije smela da se čuje. Jedino ja kad kažem da idem da odmorim – to se ne važi. Da stvar bude gora – desiće se sve što nisam ni sanjala da se živom stvoru desiti može.

Dušo, pusti mamu da spava – rečenica je koja će prizvati sve nevolje ovoga sveta. Ako li samo rešim da zaklopim oči – neće da valja. Jer kad god mama spava – stvari ne izađu na dobro.

Jednom je srušila televizor, drugi put su se vrata od rerne SAMA odvalila (mo’š misliti – sama se odvalila?!), treći put su nas napali vanzemaljci (ali mama, STVARNO je nešto bilo na prozoru!), četvrti put su nam se pojavili rođaci koje smo poslednji put videli osamdesetčetvrte na Jahorini.

Sve i da uspem da izbegnem i napade bića iz svemira i drage nam goste – telefone ne mogu. Zvoniće do iznemoglosti. Prvo mobilni, pa fiksni, pa opet mobilni. Kada u sebi izređam sve psovke kojih mogu da se setim, okrenem se na jednu pa na drugu stranu, navučem ćebe preko glave – Beba će uleteti u sobu, s telefonom u ruci, srećna presrećna jer konačno ima legitiman razlog da me probudi. ’’Mama, baka te traži…’’ – reći će i prisloniće mi slušalicu na uvo. Mama, kaži HALO. Budna je, bako, pričaj slobodno. ’’…Ama, ja joj kažem – pusti mamu da spava, ali dete k’o dete… Spavaš li, Dudo?’’ Ne spavam, mama. Ne spavam… Više.

I da me sad neko pita kako zamišljam taj raj i to nebo, ne bih ja tu ništa puno fantazirala jer zna se – zamišljam ga kao jedan ogromni krevet, sa svilenom posteljinom šampanj boje, puno jastuka, sa draperijama sa strane, kamarom knjiga okolo i veeeelikim ekranom ispred. I poslužavnikom punim princes krofni. Pa da čovek ne mora da se muči već da mu je sve na dohvat ruke i da ne treba da ustaje ni da ide na posao već samo da čita knjige i gleda filmove povazdan. I tamani one princes krofne. Pa posle sve to zalije jednom dobrom kriglom ledene boze. Eto, to ti je moje nebo.

I kad pomislim na reinkarnaciju i drugi život – nije mi dobro jer se to kosi s mojom idejom o boravku u onom gore penthausu. Jer ne pamtim kad sam se zadnji put naspavala k’o čovek. Kad sam bila mala – terali su me u krevet u pola devet, ali to se ne računa jer mi se tad nije spavalo, to je bilo spavanje po službenoj dužnosti.

Prve prave sklonosti ka spavanju do kasnih sati otkrila sam s polaskom u školu. U stvari, činilo mi se da je počelo da mi se spava onog trenutka kad su počeli da mi brane. ’’Lezi, sine, sutra moraš rano da ustaneš… Ustani, Dudo, zakasnićeš u školu… Budi se, dete, pola osam je… Ali, mama, mogu samo još pet minuta… ’’ I sve tako, pet po pet, godinama.

Nisam spavala u osnovnoj. Nisam spavala u srednjoj. Ni na faksu nisam spavala jer su predavanja počinjala rano. Apsolvenstski sam vukla tri godine samo zato što me mrzelo da ustajem rano. Tu sam se malo kao i naspavala, ali kasnije – krenu posao, i opet buđenje zorom ranom. Mislila sam da je to najgore što može da te snađe. Šest nula nula a ja moram da ustanem. U krevetu toplo a napolju – veje, lije, pljušti – život da ti se smuči.

Spavala sam naslonjena na veš mašinu. Pa na kuhinski aspirator, dok čekam da provri voda. Na vrata od lifta. Ama spavala sam gde sam stigla, gde god bih našla stabilnu tačku oslonca. Spavala sam u busu, sedećki, stojećki, naslonim se na što mi je najbliže i kuntam li kuntam. A bus skače, propinje se, koči – ništa to meni ne smeta. Pa malo drm glavom u prozor, malo na onu babu pored mene, ihaj, do poslednje stanice još triput odsanjam. Najbolje je bilo kad sam bila trudna, svi mi redom ustajali, niko me nije budio, mogla sam da spavam ’de sam htela i kol’ko sam htela. E posle došla Beba – i nema više. Grčevi, zubi, osip, zapušen nos, male boginje, veliki kašalj, jednom rečju – aj’ zdravo. Što sam spavala – spavala sam.

Kad bolje razmislim – više se nikad u svom životu neću pošteno naspavati. Dok radim, a radiću još barem četristošezdesetdve godine – ustajaću u šest. Ako se baš baš uspavam, u pola sedam. Ali nikad posle sedam. Svaki moj dan od sad pa ubuduće – biće isti. Kuća – pos’o, pos’o kuća. Ako ikada i dočekam tu penziju – moraću da čuvam unuke i biću poput onih bakuta po kojima sam spavala u busu. Znači – ni tada nema sna. A kad unuci jednog dana odrastu i ne budu više za čuvanje – biću toliko stara i bolesna da više neću moći oka da sklopim.

’’Ustani, Bebo, zakasnićeš u školu… Budi se, milice, pola osam je…’’ Mamaaaa, još samo pet minuta…. Pet minuta…? Ej, živote – varalico.

Tagovi: