Beograđanka u Zagrebu

by | septembar 27, 2012

Foto: Aleksandra Ostojić, www.linea.bz

Š

ta može da radi Beograđanka u Zagrebu? Ili je posao u pitanju, neki poslovni sastanak sa klijentom iz ’regiona’ ili je ljubav zanela.

Ovo prvo nije, bar ne još uvek.

’Jesi ti luda?! Zagreb?!’, rekla je moja komšinica Ruška kada je čula razlog mog bivanja u glavnom gradu u susjedstvu.

Ali svi već dobro znamo da je ’ćud ženska smiješna rabota’ i da Njegošu ne treba protivurečiti. Kada je ljubav u pitanju pozitivan ishod moguć je samo ako se sledi svoj osećaj, bez uključenja ograničavajućeg nam uma. Neki bi to nazvali razumom ali ja smatram da sve moje emocije i jesu razumne jer dobro znam šta hoću i sva moja htenja su, stoga, razumna.

Pa zašto bih bila nerazumna ako želim otpustiti svoje osećaje i prepustiti se njihovim čarima. Mmmm… već osećam miomiris harmonične ljubavi u svojoj glavi. Možda sam luda, možda sam blesava ali ljubav sa razumom nema nikakve veze. Ili se osetimo i prepoznamo jedno drugo ili se to nekako drugačije zove.

Sa razumevanjem sam prošla do sad svo gradivo i popadala na svim ispitima. Ovaj ispit nameravam da prođem sa uspehom, nošena osećajem. Pa ako puknem bar znam da nisam škrtarila i kao najgori pijačni nakupac cenjkala se sa sopstvenom dušom. Moj jedini, a time i najjači adut su moje emocije. Ko to ne zna da prepozna kao dovoljno i nije za mene.

Ništa u životu nije konačno i bezizlazno već samo jedna stepenica dalje u razvitku našeg bića. Očigledno lekcija koju treba da naučimo. Još ako ona doprinosi podizanju naše svesti, tim bolje. Sasvim sam sigurna da naša svest jača naše osećaje. Mudri smo onoliko koliko smo svesni svojih osećanja i hrabri da im se prepustimo.

Nije to lako jer strah je možda i najprimarniji ljudski osećaj. Čini mi se da je svako naše osećanje obmotano strahom. A veliki i odrasli smo onoliko koliko smo sposobni da mu se odupremo i da ga nadvladamo. Život ima smisla jedino ako ne dopustimo da strah upravlja našim životom. U svakom drugom slučaju smo slabići. A ljubav definitivno pravi slabiće od nas.

Vrlo često nismo sposobni da podnesemo količinu ljubavi koja se rađa u našem biću pa se ponekad može desiti da čak i fizički bukvalno obolimo od ljubavi. Manifestacije su razne ali, evo, recimo, moja prijateljica Sofija već skoro dva meseca ne može da se otarasi herpesa, koji kao posledica emotivnog stresa, zbog do sad neviđene ljubavi koja joj se dešava, izlaze jedan za drugim na njenim usnama. I to uvek posle susreta sa njenom voljenom osobom. Zanimljivo, neko će reći. Drugi da to nije moguće, a ja mogu iz iskustva da potvrdim da jeste.

Kada sam prošle nedelje srela hrvatskog ambasadora, na Menadžement forumu Jugoistočne Evrope u Privrednoj komori Srbije, iznenadila sam ga opaskom da se nas dvoje, u biti, bavimo istim stvarima.

Suštini, hoću reći! O Bože, već sam počela da ’kajkam’ ;). Eto šta ti je zaljubljena žena – kako se lako prilagođava voljenom muškarcu… 😉

Uspostavljanjem dobrosusedskih odnosa narušenih političkim nesuglasicama i besmislenim ratovima. On, diplomatskim putem, a ja ljubavnim. Razmenili smo tom prilikom biznis kartice, rukovali i dogovorili oko prevoza za naredni vikend, da ušparamo na gorivu.

Dodala bih ja tu još i upostavljanjem reciprociteta jer što samo Severina i Nikolina da dolaze ovde da mažnjavaju naše frajere.

I sve je ovo trebalo da ide nekim drugim tokom – da u par slika pokažem kako mi je bilo lepo u Zagrebu i da sam više uživala u šetnji gradom, posmatranju prolaznika i ispijanju kavice na Cvjetnom trgu nego tumaranju po radnjama, što mi je bilo prvo na pameti. Čak sam i željene štrukle u Esplanadi propustila! Ali još jednom mi život pokazuje da on nezadrživo ide svojim tokom. Kada bih ja bila neki profi pisac (ili bar novinar ;)), znala bih da držim konce priče u svojim rukama ali ja pišem po osećaju. Prepuštam mu se da iz mene iznese priču. Samo tada je ona autentično moja. Samo kada se u potpunosti prepustim osećaju koji se rađa u meni, tada sam svoja.

I u celoj toj mojoj ophrvanosti divnim osećajem tokom boravka u Zagrebu, desilo se da sam u sred Tkalčićeve srela prijateljicu iz Beograda, koju celo leto nisam videla. Prepadoh je s leđa, pitavši je da li mogu da se slikam s njom. Kad smo se konačno pustile iz zagrljaja, predstavila mi je svog dragog. ’’Ovo je moj dečko!’’ Prvi put od kada je znam, a znamo se dosta dugo, čula sam je da izgovara te reči i nikad lepše nisam čula nešto od nje.

Ljubav je svuda oko nas, ako verujemo u nju. Potrebno je samo malo da otvorimo srca i granice našeg uma. Neki put i nije loše zaviriti preko plota.

A je bilo lijepo u Zagrebu prošlog vikenda. Evo par slika za podsjetiti se…

Žana Korolija, vlasnica agencije za odnose s javnošću CORE Relations 

Tagovi: