Doba seksualizacije

by | oktobar 6, 2014
Foto: Aleksandra Ostojić, www.linea.bz

Foto: Aleksandra Ostojić, www.linea.bz

Nema sumnje da živimo u potpuno seksualizovanom društvu. Gde god se okrenemo, seks se koristi da proda nešto, bez obzira na to da li je turistička destinacija, kozmetika, automobil ili hrana.

Korišćenje seksa u reklamne svrhe odvajkada predstavlja vrlo efikasnu reklamnu strategiju, na koju se svi mi lako primamo, bez da smo toga svesni. Seks je udica koju publika najlakše zagrize.

Ali udica koju zagrizemo prodire mnogo dublje u našu svest nego što smo toga svesni. Iz razloga što se ljudska osećanja i delovi tela, prilagođeno ciljnoj grupi, poturaju kao roba, ubrzo postaje vrlo teško da se odupremo ovoj slici, vrsti razmišljanja i percepcije u našim ličnim odnosima.

Postajemo obuzeti seksualnošću, izveštačenom golotinjom i manirima, isključujući sve druge kvalitete.

Podsvesno instruisani, ulazimo u domen opsesivne fetišizacije, gde preterano i iracionalno posvećujemo pažnju detaljima. Oblik i crte lica, bujnost grudi i usana, čvrstina i definicija mišića ili veličina genitalija, odvojeni od njihove suštine i duha, postaju naša opsesija, a time i nedostižni, umišljeni standard.

Odlaženje korak dalje izvan seksualizacije, koji se opasno približava korišćenju nagoveštaja nasilja, zlostavljanja i grupnog silovanja, kao reklamnog trika, dovodi um primaoca poruke u potpunu zabludu. Time ne mislim da dovodi samo do poremećaja međuljudskih odnosa, već i osnovnih ljudskih načela i moralnih vrednosti. Taj pravac u oglašavanju dobio je čak i svoj poseban naziv – badvertising.

Shodno ovom načinu percepcije, u koji neprimetno bivamo uvučeni, počinjemo da seksualizujemo i sasvim obična dešavanja, kao što je upoznavanje novih ljudi u našem okruženju, kolega ili prijatelja.

Pritom, nemoj da bi mi neko rekao da nikada nije ljude ocenjivao prema boji kose, uglačanosti cipela, skrojenom odelu, visini ili debljini, veličini nosa, dežmekastim prstima ili iskrzanim noktima.

Ovo hiper seksualizovano, veštački izazvano stanje, u kojem sebe gotovo svakodnevno zatičemo, u potpunoj je diskonekciji sa našim pravim bićem. Počinjemo ljude da ocenjujemo prema njihovoj spoljašnosti i tome da li su nam seksualno privlačni ili ne, zanemarujući ili čak uopšte se i ne osvrćući na njihove ljudske kvalitete.

Stvaramo svoj ’’tip’’ ličnosti koji nam se sviđa na osnovu određenog oblika tela, starosti, boje kose ili drugih osobina – dugonoga, sisata, plavuša/mala, guzata crnka/visoki, plavušan, sa svetlim očima ili kabasti, crnomanjasti frajer. Usredsređujući se samo na tip osobe koja nam se sviđa, nepravedno zanemarujemo druge vrste ljudi.

Sa druge strane, nemali broj puta desilo mi se da primetim da sam predmet nečije seksualizacije, tj. da me neko ocenjuje na osnovu mog fizičkog izgleda. U trenutku kad to shvatim, takvu osobu odmah, automatski eliminišem iz opsega mog interesovanja, bilo ličnog ili poslovnog. Naravno, ako mi se ta osoba ne dopadne. U suprotnom, dopuštam i svesno ulazim u ovu vrstu seksualne korelacije, održavajući odnos na nivou koji je meni prihvatljiv u datom trenutku, što, negde, dovodi i do mahinalne manipulacije.

To nas, umnogome, odvaja od stupanja u normalne odnose sa ljudima, koji bi trebalo da su ukorenjeni u emotivnoj sprezi, da li nam je neko blizak srcu i načinu razmišljanja ili ne i prihvatanju ljudi kakvi oni zaista jesu, sa svim njihovima vrlinama i manama.

Sve to u nama stvara neku vrstu seksualne ovisnosti o ’’tipu’’ osobe, čiju smo imaginarnu sliku prihvatili kao standard. Jedan od znakova upozorenja da smo duboko zaglibili je kompulsivna seksualizacija, kada svaku osobu na koju naletimo u svom okruženju ocenjujemo kao seksualno prihvatljivom ili neprihvatljivom, prema postavljenom tipskom standardu. Ovakav način percepcije opasno ugrožava stvaranje zdravih odnosa među ljudima.

Iako svi mi žudimo za ostvarenjem kvalitetnih ljudskih odnosa, vrlo često osećamo se izolovano i otuđeno, čak i kad se nalazimo okruženi gomilom ljudi. To je direktna posledica seksualizacije, koja nas čini usamljenima.

Najgore od svega, kada se pogledamo u ogledalo i kritički osvrnemo na svoj izgled, počinjemo sebe da poredimo sa licima i telima predstavljenim u oglasima, koji su vrhunskim tehnikama obrade slike, vrlo tendenciono, dovedeni do nedostižnog savršenstva.

Zanemarujemo činjenicu da čak ni ti modeli u prirodi ne izgledaju tako dobro kao na slikama.

Neminovno poredeći sebe sa njima, drastično umanjujemo svoju vrednost, povlačimo se u sebe i tako stvaramo sve veći jaz od ljudi u našoj okolini, sa kojima bismo mogli da ostvarimo blizak kontakt. Nezadovoljni slikom koju vidimo u ogledalu, u poređenju sa licem i telom sa naslovne strane, odlazimo u ekstreme i samodestruktivnost – izgladnjivanje, plastične operacije ili prekomerni unos hrane. Sve to, dovodi do ozbiljnih zdravstvenih poremećaja – depresije, anoreksije i sl. Korak dalje su alkoholizam i narkomanija.

Da bismo se izlečili od ove kolektivne mentalne bolesti ne znači da treba da ignorišemo i zanemarujemo seksualnu privlačnost drugih ljudi. To samo znači da bi trebalo da smo spremni da prihvatimo i druge komponente njihovih ličnosti, kao što je njihov smisao za humor, saosećajnost, maštovitost, kreativnost i spremnost da budu uz nas u dobru i u zlu.

Iznad površine i izvan lepote, seksa i golotinje, postoji celovito ljudsko biće, koje treba uzeti u obzir.

Žana Korolija, vlasnica agencije za odnose s javnošću CORE Relations Pratite Žanu na Facebooku i Twitteru ili potražite aplikaciju „Žanin ugao“ na Windows Storeu.

Tagovi: