Drvena Marija, je’n, dva, tri…

by | jul 15, 2014
Foto: Mladen Sekulić

Foto: Mladen Sekulić

Oženio se Branko, reče Gaga. Koji put – pitam. Kako koji? Pa prvi. Prvi…? Koliko je njemu godina…? Četrdesetitri. Da nije malo kasno za prvi put? Nije, reče Gaga. Nikad nije kasno. Je l’ da…? Ok. Ali u moje vreme nije bilo tako.

U moje vreme – a bilo je to pre nekih petnaest (miliona) godina – ženili smo se i udavali pre tridesete. Ne ono baš kao naši roditelji, odmah posle srednje škole i vojske, ali svakako pre tridesete. I to nije sve što se promenilo u poslednjih petnaest – dvadeset godina. Pre dvadeset godina – nismo svi imali mobilne telefone. Retki su imali i pejdžere. Stidljivo su se po kućama pojavili kompjuteri . I mikrotalasne. Mašina za sušenje nije bilo pa smo svoj veš sušili po terasama. Tanjire prali na ruke. I živeli svoje male živote daleko od očiju javnosti. Jedna porodica je u proseku imala jedan automobil, jedan televizor i jedno letovanje godišnje. Slali smo jedni drugima razglednice s mora. Oni koji odu nedostajali su onima koji ostanu. Svoje emocije smo znali da objasnimo – rukama, rečima, očima – a ne samo smalijima kao danas. Nikada više smajlija i nikada manje smeha, ako mene pitate. Pravog smeha. Iskrenog. Šta te je najednom spopalo, upita Gaga. Ne znam. Ide mi se na more. U fići. S kamp prikolicom. Fića nikad nije mogao da povuče kamp prikolicu. – primeti Gaga. Molim…?! Slušaj ti, Dragana, fiću da mi ne diraš. Vukao je fića osamdeset treće i kamp prikolicu i babu u toj istoj kamp prikolici. Pitaj mog tatu ako mi ne veruješ. I lepše nam je bilo u tom fići i u kampu kraj magistrale nego danas u svih pet zvezdica.

Sve se promenilo. I te su nas zvezdice skupo koštale, ja da ti kažem. Manje smo se stresirali – nekada. Život je imao nekog smisla. Nekad se znao neki red – a sad – sve naopako. Branko se oženio u četrdesetitrećoj. Nek’ mu je sa srećom. Stvarno. A šta će oni koje žive zajedno po nekoliko godina i na kraju ništa? Ranije – nisi mogao dugo da ’’živiš zajedno’’. Ako godinu dana žive zajedno a ne venčaju se – nisu tu čista posla. Nekad se nije toliko razmišljalo. Il’ jesi il’ nisi. Danas svako filozofira. Danas bi da se upoznaju pa tek onda da se venčaju. Šta ima da se upoznaju toliko dugo? Dok se oni upoznaju, prođe voz. Ženite se pa se onda upoznajite. Što me tako gledaš…? Da si upoznala svog Bogdana, bi li se ikad udala za njega…? Da l’ bi poletela pred matičara da si onda znala kako hrče i kako ima prgavu narav i kako svi u familiji vole da popiju…? Ne bi…? Pa eto. Ne bi ni ja. Da sam znala da ću pet meseci godišnje ubijati vreme dok on gleda svoj sport i svoje politike? Da se ja pitam, prvo bi’ ukinula televizor. Ili, ako baš mora, može al’ do ponoći. U ponoć samo da opale onaj sneg po ekranu, da zna svet kad je vreme za leganje. A ne k’o ovo sad – probudim se u dvanaest, on na kompjuteru. Probudim se u dva, on gleda film. Ustajem u šest – proverava poruke na fejsu, da mu štogod ne promakne. Ne može se ni ručati bez televizora i bez da se tipka po telefonu. Ma ’ajde molim te, sve bi’ ja to po kratkom postupku…!

Ne pričamo više, razumeš? Svi se nešto busaju u prsa – komunikacija ova, komunikacija ona – a niko ni s kim ne progovara. Tri čiste ne umemo da sastavimo. Lajkuj, hejtuj, tvituj, šeruj – samo ne govori nikom šta stvarno misliš i šta osećaš. Svi kao nešto šeruju, a niko ništa ne deli. Nikad veće stipse nismo bili, ja da ti kažem. Pucamo po svim šavovima, draga moja, zato što su nam rekli da moramo sve i moramo sada – i da radimo minimum dvanaest sati dnevno i to ne samo da radimo, već i da imamo sjajne karijere, i da imamo uspešne brakove, decu – vunderkinde, lice bez bora, noge bez vena, stomake bez strija i da sve mora da bude savršeno i tip top i da ćemo samo tada biti srećni. Nego, deder, Dragana, ne stoj tu ko drvena Marija, dodaj mi taj tablet. Red je da lajkujemo mladu, da nam se Brankić ne uvredi.

Pišite Dudi na [email protected]!

Tagovi: