DUDA ALAPAČA: Bitka sa kilogramima

by | april 27, 2010

Lepo vreme, rasprodaje, sniženja na sve strane, pantalonice s niskim strukom, visokim strukom, suknjice, haljinice, a ja struka – nemam. Izgubila ga zimus, moli se pošteni nalazač da ga vrati. „Hoćete veći broj?“, upitala me mršavica za pultom.

„Ne, ne, ionako mi siva ne stoji najbolje“, rekla sam i nagulila preko vrata. Nije kriva siva što je siva, kriva sam ja  što sam debela! „Uf, kako sam bila ljuta na sebe“, rekla sam Gagi. Kad sam ih videla u izlogu, oči su mi stale, znaš kako su lepe, materijal, kroj, k’o salivene. Ali kad sam ušla da ih probam, bruka jedna. XL mi male. Samo što nisam zaplakala u onoj kabini. „Neka, neka“, kažem sebi, „tako ti i treba, cele zime se toviš, krkaš, a sad bi u stari broj. E, pa, neće moći. Od sutra, na dijetu!“

KilogramiKnedle sa šljivama – mmm…
I tako, kao što sve velike odluke kod Dude stupaju na snagu od sutra, ili od ponedeljka, eventualno od prvog, to veče sam se zverski oždrala. Nisam još bila rešila na koju ću dijetu, pa sam morala da probam od svega pomalo, da kasnije ne budem željna. Nakon što sam opustošila svoj frižider, otišla sam kod mame. A tamo, knedle sa šljivama. Bože blagi, jela sam dok mi nije pozlilo. Pet komada! Prvu sam maznula dok je mama kuvala kafu, drugu i treću mi je sama stavila na tanjir, četvrtu sam ostavila za posle kafe, petu mi je otela iz usta. „Ostavi neku i za tatu, sram te bilo.“ „Ali, mama, molim teeee, znaš koliko volim kneeedle, mamice, pliz, pliiiiz, samo još jednu“, molila sam i sklapala ruke. „Ama, da ti nisi u drugom stanju?“, pitala je mama. „Nisam, majko, samo sam na posebnom režimu. Od sutra. Uostalom, i nisu ti nešto mnogo velike ove knedle.“

Griža savesti
Te noći, ležala sam i dahtala od muke. Griža savesti uradila je svoje. Bilo mi je muka. Kiselina me rasturala.  Ustajala sam da pijem vode, grebala ostatke sode bikarbone sa dna kesice, zaklinjala se u sve na svetu da neću nikad više, nikad ovoliko, nikad više knedle… Već sam imala razrađen plan za dijetu. Kao osvedočenom  mesojedu, najlakše mi je bilo da se odlučim za Etkinsa. Meso, meso i samo meso. Bez ugljenih hidrata, bez šećera, ali zato piletina, junetina i riba – u neograničenim količinama. I sport, tri puta nedeljno. Statistike kažu da sedamdeset odsto žena bar dva puta godišnje donese odluku da drži dijetu i da počne da vežba. Ja takve odluke donosim malo češće, za Novu godinu, za rođendan, pred more, ali retko ih se pridržavam. „Dijete nemaju nikakvog efekta ukoliko se ne promeniš iznutra“, rekla je Gaga, kad sam je pitala za savet. „Kilogrami nemaju nikakve veze s hranom“. „Ma nemoj, stvarno? A kako sam ja nabacila pet kila, telepatski?“ „Ne mislim to, naravno. Ako unosiš više hrane nego što trošiš, ugojićeš se. Ali nikada nećeš smršati ako se psihički ne spremiš na promene. Dijete ne pomažu kod onih koji misle da će za nedelju, dve rešiti problem. Takvi se brzo vrate na staro, možda nabace još koju kilu preko. Ja sam zapravo zgodna, to treba da kažeš sebi. Ovo sad, to nisam ja. Ja sam ono što želim da budem. Ono što ću biti sledeće godine u ovo vreme. Postaviš sebi cilj, odradiš tu i tamo neku vizuelizaciju, zamisliš sebe u onim sivim pantalonama, bikiniju, čemu već, staviš sliku iz najzgodnije faze na frižider i istrajavaš. Nema tu neke strašne mudrosti. Sve je u glavi, kapiraš? Uostalom, ne kaže se džaba – mi smo ono što jedemo.“

Prelomni momenti
Ako smo mi zaista ono što jedemo, onda sam ja tog jutra bila kafa bez šećera, braonkasta tečnost sa veštačkim zaslađivačem, koji je dragocenom napitku davao bljutavi ukus. Jedva sam je sasula u grlo i uputila se na posao. Što se mora, mora se. Ko bi rekao da ću, nakon dva kontigenta humanitarne pomoći, koja sam pojela juče u podne, ponovo biti gladna? A da zlo bude veće, koleginica donela švarcvald tortu, detetu bio rođendan, pa da počasti. I još se, kvočke, sve sastale u našoj kancelariji, pa samo veslaju po onim tanjirima, a ja gledam, nije mi dobro. To su prelomni momenti, pomislim. Dudo, budi jaka, to je iskušenje. Ako si karakter, nećeš, vala, sad da popustiš, pa kud puklo! “Hoćeš malo?”, nudi me Mira. “Zašto nećeš, znaš kako je dobra, mmmm… U receptu pisalo mleveni keks, ali ja stavila bademe…” “Hvala, ne mogu”, kažem suzdržano, dok mi oči ostaju na onim višnjama… Ako je i iskušenje, lepo su mi ga zamesili, nema šta. I tako, nisam doručkovala, nisam ručala, malo je nezgodno držati mesnu dijetu nama koji smo u kolektivu. One šmizle sve doručkuju neka peciva, kroasane, u najgorem slučaju burek, a šta ja da izvadim na sto? Pečeno pile? Dva reda čajne?

Zabranjeno voće
Popodne sam provela studirajući sastave namirnica. Po Etkinsu, prva faza traje dve nedelje i morala sam potpuno da se  odreknem ugljenih hidrata. Nakon dva sata prebiranja po netu, ispostavilo se da sve što volim ima ugljene hidrate. Krastavac, zelena salata, paradajz, karfiol… Dakle, mogla sam da jedem meso na žaru, meso pečeno, kuvano, dinstano, meso na sto načina, ali bez trunke povrća ili, daleko bilo, hleba. Ko kaže da pile ne ide bez krompirića, da pljeskavica ne može bez priloga? Kako reče Gaga, sve je to u glavi. Prvi dan je ionako uvek najgori. I tako, pregurala sam taj prvi dan samo zahvaljujući tome što sam otišla na spavanje posle drugog dnevnika. Morala sam da izbegnem iskušenja koja su bila svuda. Vlada se pojavio niotkud s picom veličine trpezarijskog stola, sa koje se mocarela cedila u potocima. Beba se dokopala banana, kivija i ostalog zabranjenog voća. Mljackala je zadovoljno u mom krilu, dok sam ja prebirala po ostacima pileta od ručka. Ko bi rekao da banana može tako dobro da miriše?! “Kako izguravaš?”, pitala me Gaga. “Nikako”, rekla sam i slegla ramenima. Peti mi je dan i mislim da ću poludeti. Sinoć sam sanjala jabuke, a danas sam u kancelariji nacrtala parče torte, posred bruto bilansa. Pričala sam telefonom, zamislila se nešto, i crtam li crtam. I to baš preko otvorenih stavki!“ A sport, a sport?”, pitala je Gaga, “jesi li krenula naneko gibanje? Dudili, nemoj sad da me razočaraš!”

Mazohizam na strunjači
”Je’n, dva, tri, čet’ri, dva, dva, tri, čet’ri…”, nabrajala je superhiperzgodna instruktorka fitnesa, zabacujući svoje vitke nožice nazad pod devedeset stepeni, bez po muke, dok sam ja moje atrofirano, mlitavo telo jedva uspevala da odvojim od strunjače. “Ajdemo devojke, idemo brže”, rekla je i pljesnula rukama. Koliko dugo ona vežba? Godinu, dve, pet…? Biće da se rodila na strunjači. “Ajde, ajde”, ponovila je i uključila štopericu. Tako vitka i plava, mogla je komotno da reklamira vitamine, ili kiselu vodu ili neku spravicu za vežbanje, videlo se da je od zdrave sorte. Ta sigurno u životu nije držala Etkinsa, nikad joj nije ni bilo potrebno. Kada celog života dan započinješ sokom od sveže ceđene pomorandže, a završavaš ga s dvadeset trbušnjaka pred spavanje, na dijetu i ne pomišljaš. Ali sve je to u glavi, ponovila sam. Pre bih crkla nego uradila dvadeset komada u dvanaest uveče. Nisam ti ja od te fele. Ovo malo mazohizma na strunjači, eventualno stepenice umesto lifta – tek koliko da okajem sve salce koje sam zimus naslagala – i kraj priče. Nikada nisam razumela žene koje vežbaju kod kuće onim danima kad ne idu u fitnes klub. Kao, da ostanu u kondiciji. Ja ne umem da se mučim sama, zato i plaćam drugima da me muče. I to pošteno plaćam. Za te pare, na drugom mestu, mogla sam da dobijem svog ličnog trenera, a ne da ovde balavim po podu sa još pedeset debeloguzih…

Mentalna gimnastika
Uvukla sam se u kuću četvoronoške. Svaka me koščica bolela, svaki pokret mi je bio usporen i unapred proračunat. Hodala sam na prstima, povijena, rukom pridržavajući svoj napaćeni stomak. “Imamo li brufen?”, pitala sam Vladu. “Šta ti je?” “Ništa”, odmahnula sam rukom, upala mišića, preforsirala sam se.” “A toooo….” “Jeste, to… Možeš li da mi skineš patike, ako se sada sagnem, skameniću se i ostati u tom položaju zauvek”, kukala sam. “To ti je zato što se slabo krećeš”, rekao je dok mi je šnirao pertle. “Samo u kola iz kola, ne ideš ni u park, ne šetaš s detetom, ništa”, krenuo je da nabraja. “Madona, u njenim godinama, dnevno trči i po deset kilomatara. Sindi, Klaudija, sve one vežbaju…” “Nemoj, molim te, i ti da me treniraš”, rekla sam besno i uletela pod tuš. Ova mentalna gimnastika je gora od svake strunjače. I ko je našao da me riba? Moj muž, pod kojim se sunđer na trosedu istanjio! A mislila sam da je za danas gotovo s treninzima…. “Dudo…”, pokucao je na vrata. “Dudo…” “Šta je sad, zaboga?!” “Pa, ništa… mislio sam, ako ti slučajno ispadne sapun… zovi me, ok…?” Dva, dva, tri, čet’ri… Tri, dva, tri, čet’ri….

Tagovi: