DUDA ALAPAČA: Instant prijateljstvo iz sobe br. 6

by | mart 26, 2010


Buđenjeeee”, dere se žena u belom, dok se pravim da spavam. ”Buđenjeeee”, ori se hodnikom. “Ustajte, moje dame, ajde, na noge lagane, da se nameste kreveti, vreme je”. Pokušavam da se setim kada sam poslednji put bila žrtva tragičnog postrojavanja u šest ujutro.

U dečjem odmaralištu, u trećem osnovne, na rekreativnoj nastavi. Onda, nekoliko godina kasnije, na ekskurziji u gimnaziji. Ali nikada ovako rano i ovako surovo. I nikada sa šest blještavih neonki odjednom. Ali nisam u školi i nisam na rekreativnoj. “Vizita”, kaže sestra. Znači, u bolnici sam. „Zakazali su mi operaciju”, rekla sam Vladi. “Pa, zar baš mora?”, upitao je. “Mora, ne mogu više, sinusi me ubiše, devijacija, danju ne dišem, noću hrčem, boli me glava, kljukam se lekovima, ne pomaže. Ako sad ne odradim, ne znam kad ću.” “A je l’ će da ti rade u lokalnoj anesteziji?” “Molim?”, upitala sam. “Ti, junačino, i kod zubara bi pod totalnu, a mene da stemaju na živo? Mislim, stvarno!“

Duda

Detaljna uputstva
“Je l’ te strah?”, pitao me dok smo ležali u krevetu. “Što ideš u bolnicu, na operaciju i sve to…?” “Nije”, rekla sam. „U stvari , otkud znam… Kad pomislim na to šta će da mi rade, živa se naježim. Buđenje iz anestezije, oporavak, tamponi u nosu, disanje na usta… Nije baš da mi je svejedno.” “Znam”, reče moj muž. “Kako ćete vi bez mene četiri dana?” “Ne znam, snaći ćemo se nekako.” Skuvala sam vam za mesec dana, sve je u zamrzivaču, samo stavi u mikrotalasnu i to je to. Sve vam je i čisto i opeglano. Zdravstvena knjižica joj je u trećoj fioci. Za temperaturu, febricet. Za stomak, čaj od nane. Za grlo, špinovan sećer. Za…” “Znam, sve znam”, prekide me Vlada. “Samo ne znam šta ću ako mi se ukaki….”

Visinske pripreme
Tog jutra, ustala sam mnogo pre sata. Skuvala kafu, natenane se spremila. Prebirala sam po glavi da li sam sve spakovala. Čarape? Tu. Pidžama? Tu. Lična higijena? Tu. Papuče? Tu. Nešto za čitanje? Tuuuu… Sapun, toalet papir, vlažne maramice…? Sve tu. “Jesi li dobro?“, upita Vlada. “Dobro sam, samo si mi ti nešto bled.” “Ma, neeee…. nego, šta ako se ne probudiš iz anestezije?”, reče i počeša se po glavi. “Mislim, dešava se, malo-malo pa čuješ na vestima”. “Daj, ne lupetaj! Čuj, da se ne probudim? Pa to se ne dešava tek tako, nego jednom u milion, u milijardu miliona”, hrabrila sam ga. ”U dobrim sam rukama, šta ti je, pa nisu oni neki priučeni lekari, to su najbolji hirurzi koje možeš da zamisliš. Njima su to rutinske operacije, k’o dobar dan.” “Čekaj, da ipak bacim vodu”, reče Vlada i prosu ceo bokal za mnom.

Bolnička moda
A šta ako se stvarno ne probudim, mislila sam u taksiju. Šta ako se nešto iskomplikuje, krene naopako? Dešava se i zdravijima od mene. Legneš na onaj sto, uspavaju te i… zbogom. Ili, posle dva meseca, otkriju da su zaboravili makaze i pola metra gaze unutra. ”Bapske priče, naklapanja”, rekoh sebi. Dubravka, iskuliraj, sad više nema nazad. Ipak, to da stvarno nema nazad, nije mi bilo skroz jasno sve dok mi nisu uvalili bolničku pidžamu i bade mantil nekakve, šta ti ja znam, kaki boje. “Ali, ja sam ponela moje”, bunila sam se. Moja lepa, satenska, Marks&Spencer pidžama, kupljena specijalno za ovu priliku…? “Ne, ne”, rekla je sestra na prijemnom. “Ovde se nosi neka druga moda. Bolnička.“ “Hmmm”, frknula sam. I to mi je neka moda. Isprana pidžama, tri broja veća, s dva metra učkura… “Možete da birate”, reče ona. “Za dečake braon, za devojčice roze.” Silan izbor, pomislih. “Iiii?”, upita sestra, “šta smo odlučili? Nemam ja ceo dan, znaš?!”

Sramotna rabota
I tako, negde oko podne, smestiše me na četvrti sprat. Soba broj šest. Pun pansion, četvorokrevetna. Zasebno kupatilo. I blindirani prozori, za slučaj da mi se ide kući. “Dobro si stigla, na vreme”, reče sićušno stvorenje sa susednog kreveta. “Taman na ručak. A šta ti rade? Devijaciju? Sinuse? Smaram se ceo dan, jutros su otpustili dve devojke iz sobe. Nemoj da stavljaš stvari na natkasnu, sestre se ljute, ujutro kad je vizita… Je l’ pušiš?” “Što, zar nije zabranjeno?”, upitah iznenađeno. “Ma zabranjeno je, al’ znam jedno mesto… E da, ja sam Coka.” I tako, nakon pet minuta, sklopljeno je životno prijateljstvo, u malom kupatilu sobe broj šest. Ništa ljude ne zbližava kao nevolja. A nas je čista nevolja naterala da se šćućurimo, ona na wc šolji, ja na ivici kade, strepeći da ne naiđu sestre i otkriju nas u toj sramotnoj raboti. “Nije baš kafić, al’ vrši posao”, reče Coka i uvuče dim. “Prošlo je bar petnaest godina otkako sam se poslednji put krila s cigaretom u wc-u“, pomislih. “Samo nam još kafa fali…“ “E, da… Reći ću Vladi da nam donese termos, kad bude dolazio u posetu.”

Torokanje satima
Coka, stari vuk bolničkih postelja, brzo me uputila u sve tajne hospitala. Gde je prodavnica, gde ima da se kupe novine, koja sestra je dobra, koja nije… Za četiri dana, saznala sam o njoj više nego o nekima za ceo svoj život. Gde živi, šta radi, da ima veliku kćerku, i mešanca, da voli Crnjanskog, da sluša Haustor, da je često na fejsbuku, da voli Miku Antića i čita Politikin zabavnik. Torokale smo satima, bistrile sve teme natenane… “Ko ti je najbolji glumac?“, pitala sam je. “De Niro.” “A Džek Nikolson?” “Mmmm, pa, može da prođe.” “A najzgodniji?” “Kluni…, i Klajv Oven.” “Ko ti je taj?” “Ne znaš ko je Klajv Oven?”, upita ona i pogleda me s nevericom. “Pa, ne znam kako da ti objasnim… Klajv Oven je… nema veze, poslaću ti sliku na mejl, kad dođem kući. Šta si u horoskopu?”, pitala je. “Bik, podznak lav”, rekla sam, pomislivši kako je sjajno opet pričati s nekim onako neobavezno, neopterećeno, sa sasvim malo potrebe da se ostavi utisak.

Brižljiva cimerka
Bilo je to jedno instant prijateljstvo, za koje sam u početku mislila da je samo posledica sticaja okolnosti, i način da se prekrati beskonačno bolničko vreme. Mislila sam da je kao jedna od onih koje sam upoznavala na putovanjima, provodila par sati deleći sedište sa njima, sendviče i kafu iz termosa, sjajno se ispričavši tokom vožnje, uz obećanje na rastanku na stanici, da ću se sigurno javiti, možda ne ove nedelje, ali sledeće – sigurno. A onda, vreme prođe i – nikom ništa. Ali, Coka je bila nešto drugo. Nije mi bilo svejedno kad su je odveli na operaciju. Stavili na krevet, dali jednu bôcu za smirenje, i odgurali niz hodnik. “Sad će i tvoj taksi – ne brini”, rekla je. “Samo ti furaj”, odgovorila sam. “Čekam te posle, u kafiću. I nemoj da te nema.“ Kada su mene vratili iz sale i istovarili u krevet, Coka se već uveliko oporavila. I, dok sam ja dolazila sebi, nakon buđenja iz anestezije, i prolazila kroz stanje slično opakom mamurluku, Coka je bila tu da mi se nađe. Kuvala mi je supu, u onom električnom kuvalu za kafu, kada nisam mogla da gutam, donosila vodu, čaj, nutkala me plazmom i mlekom, treskala papučom bubašvabe, dok sam ja unezvereno đipala po krevetu. Tešila me da uopšte ne izgledam loše, iako nam je obema bilo jasno da izgledam kao da me je Tajson propustio kroz šake. Sa tamnim podlivima oko očiju, deset metara gaze u nosu i gipsom preko pola lica, i nisam baš bila za naslovnu stranu, ali kad Coka kaže da nije strašno, onda i nije strašno.

Šta će reći svet?!
„Duuušoooo…“, rekao je Vlada zgranut, kad me je sačekao na otpusnom. Trebalo mu je par minuta da se sabere i svari moj novi izgled. “Znam da je strašno“, rekla sam da ga preduhitrim. “Nije baš sjajno, ali proći će. Za sedam dana mi skidaju ovo čudo i vade tampone, tako da ćeš imati dovoljno vremena da se privikneš na moj novi stajling.” “Znam, ali pomisli samo šta će svet reći? Komšija s četvrtog namlatio ženu. Još kad te vide s tim zavojima…” “Ajde, bogati”, prekidoh ga, “pusti to”. “Neću izlaziti neko vreme iz kuće, posle stavim malo pudera, i kao nova.” “Samo se ti nadaj”, reče Vlada. “Čekaj samo da te vidi ona baba Rada s prizemlja, ima da te do popodne smeste u sigurnu kuću. Da su te bar otpustili po mraku, a ne ovako u sred dana, ima svi da se skupe ispred zgrade. Neće me sto voda oprati”, uzdahnu moj muž, nikad do kraja pelcovan protiv tog mrskog ’’šta-će-svet-reći’’ besnila. “Dobro, de”, rekoh i pogledah se u retrovizor, “ako će ti biti lakše, barem me nije ništa bolelo.”

Kućna vizita
Oporavak nije bio lak. Smenjivale su se, jedna za drugom, Caca, Gaga i Nina. Donosile naramke pomorandži, kivija i svih mogućih citrusa. Zagledale me i studirale, apsolvirale svaki hematom i otok, kupovale kreme i meleme, brižljivo pišući anamnezu moje bolesti. A Vlada…. Vlada je ljubio, da prođe, i snabdevao me gomilom dividijeva i knjiga. S Cokom sam se čula svakodnevno. “Znaš da mi nedostaje ono naše sedenje u kafiću?“, rekla sam. “I meni”, potvrdila je. “Samo da se malo oporavim, eto mene kod tebe.” “Stvarno?” “Stvarno.” “Ej, kad ćeš da mi pošalješ onog, kako se zvaše, Klajva na mejl?”

U svakom slučaju, bolovanje je imalo i svoje dobre strane. Mogla sam da ležim po ceo dan, a da mi niko ne zameri. “Ovo je super”, rekla sam Gagi. Svi te paze i maze. Ovi s posla me ne zivkaju za svaku sitnicu. Mama vadi recepte iz naftalina. Vlada dolazi kući na vreme. Ne perem, ne peglam, ne kuvam. Lekar mi naredio strogo mirovanje. Bez naprezanja. Bez nerviranja. Šta ćeš bolje…? Jutros se Beba probudila u šest, došla kod nas u sobu. U redovnim okolnostima, ja bih ustala, presvukla je, spremila doručak i pustila Vladu da spava. A sad, samo ga drmnem. „Vlado, dušo, budi se. Stigla vizita!“

Tagovi: