Hejteri, STOP!

by | mart 23, 2015
Foto: Aleksandra Ostojić, www.linea.bz

Foto: Aleksandra Ostojić, www.linea.bz

[inlinetweet prefix=““ tweeter=““ suffix=““]Hejteri, STOP![/inlinetweet]

[inlinetweet prefix=““ tweeter=““ suffix=““]Nesigunost je rđava rabota. Tera te da mrziš ljude, koje i ne poznaješ, samo zato što su uspeli u nečemu u čemu ti nisi, a žarko bi voleo da jesi.[/inlinetweet]

Zato što nemaš muda da se otrgneš strahu, kom robuješ i usudiš se da učiniš prvi korak u ostvarenju svog sna. Jer niko od nas na ovom svetu nije rođen samo zato da bi životario, već poseduje talenat, dovoljno vredan, da ostavi trag za sobom. Samo od nas zavisi hoćemo li uspeti da ga realizujemo ili ne.

[inlinetweet prefix=““ tweeter=““ suffix=““]Kad mrziš nekog, ti mrziš deo sebe koji prepoznaješ u toj osobi ili ti nedostaje.[/inlinetweet]

Obično zato što taj deo nismo osvestili u sebi ili nemamo hrabrosti da ga oslobodimo i realizujemo. Jer ono što nije deo nas, ne može da nas dotiče i uznemirava.

Razlog je jednostavan. Lakše je mrzeti nego voleti. Za ljubav je potrebno mnogo hrabrosti da bismo mogli da se usudimo da otkrijemo svoje slabosti.

Nemali broj puta primetila sam mržnju u očima drugih, dok me gledaju. Čak i bližnjih, dragih mi osoba. I uvek je razlog tome bio što im se kod mene dopadao deo koji kod sebe nemaju, odnosno, ne uspevaju da realizuju, a žarko bi želeli. I koliko god se ja trudila da im se približim, da bih pokazala kako to nije ništa posebno, da to može svako, gotovo, unizila u sopstvenoj želji da budem prihvaćena, to bi se oni udaljavali od mene i mrzeli me još više. [inlinetweet prefix=““ tweeter=““ suffix=““]Jer što smo bliži vatri, strah je veći.[/inlinetweet]

U životu, uvek će biti onih koji te vole, kao i onih koji te mrze. Ništa od toga nema veze s tobom. Do njih je i njihove percepcije. Nivoa svesti na kom obitavaju. Količini ljubavi koju gaje prema sebi, a potom i drugima.

[inlinetweet prefix=““ tweeter=““ suffix=““]Što više voliš sebe, to manje mrziš druge.[/inlinetweet]

Biti prihvaćen od strane okoline jedna je od osnovnih ljudskih potreba.

Nekada mi je bilo teško da pričam o sopstvenim uspesima i snovima. Toliko sam to u sebi potiskivala, da ih gotovo takvima nisam ni doživljavala. Lakše mi je bilo da poričem sopstvena dostignuća nego da budem odbačena od strane okoline. Ko nije doživeo uspeh u životu, pa makar se to svelo na dobijanje petice na pismenom zadatku, kad bi svi ostali dobili keca, ne zna koliko važe prezir najbliže okoline.

Kada sam bila mlada, nesigurna i uplašena, svako odskakanje od okoline gledala sam kao kaznu. Moja ljubav prema sebi nije dosezala visine potrebe da budem prihvaćena. Hodala sam kroz život bojažljivo, prestravljenja da bih mogla da budem kritikovana. Šta bi drugi mogli da kažu o meni?!

Nažalost, tako sam vaspitana. Da ćutim, ne talasam, ne drmam čamac, ne ističem se, ne budem prva, najbolja. Samo da bih se uklopila i bila prihvaćena. Zlatna sredina bila je moj zadati domet.

Sve dok nisam shvatila da sam ja baš rođena da drmam čamac i talasam, po mnogo čemu, toliko da dignem buru po vedrom danu, a ne da živim svoju svrhu u životu tako što ću dozvoliti hejterima i potrebi odobravanja od strane drugih ljudi, da mi budu važniji od samopoštovanja i ljubavi prema sebi.

Ima to suludo verovanje, kojim sam zadojena od malena, sada znam, pogrešno, a to je da ako sam velikodušna, treba da budem lak protivnik, nesebična i da uvek stavljam potrebe drugih ljudi ispred svojih. U fazonu, pametniji popušta.

Tako sam naučena da je kritika nešto što bi trebalo izbegavati i da, u suštini, treba da težim tome da se svi složimo, usaglasimo mira radi, kako bismo izbegli neprijatne razgovore i trenutke napetosti. Kao da bilo šta dobro može proizaći iz mediokritetske učmale usaglašenosti.

[inlinetweet prefix=““ tweeter=““ suffix=““]A ja baš zato guram prst tamo gde niko neće, jer nisam rođena da se uklopam već da se ističem svojim stavovima, mislima i idejama.[/inlinetweet]

I nije mi bitno šta će bilo ko drugi da misli o meni. Ionako nikada ne bih dobila njihovo odobrenje. Sve što znaju je da se raduju kad pokleknem, posrnem ili padnem. Nisu kadri da bodre iskorak u ostvarenju mog sna i pljeskom podrže moju novu ideju.

A kako i bi?! Kad nemaju širinu i otvorenost uma i duha.

To bi bilo kao da sami sebi stavljaju prst u oko, priznajući da sam bolja od njih. Zanemarujući sopstvene sposobnosti i talente. Samomrsci.

[inlinetweet prefix=““ tweeter=““ suffix=““]‘Što ona, a ne ja?!’ Prvo je pitanje koje hejteri sebi postavljaju kada se suoče sa tuđim uspehom.[/inlinetweet]

A nekada su me takvi plašili. Dozvoljavala sam im da me zaustave u ostvarenju mog poduhvata i osujete sve moje snove, jednim dahom u prašinu ih rasprsnuvši.

Dok realnost kaže suprotno. Da svako od nas na ovom svetu ima svoju svrhu i razlog zašto je ovde. Talenat, koji treba da podari svetu. Da bi u tome uspeo, potrebno je da probije zid sazdan od frustracija, kojim je sprečen da realizuje svoje snove.

[inlinetweet prefix=““ tweeter=““ suffix=““]Jedan od načina na koji možemo da osujetimo sami sebe u probijanju zida sopstvenih ograničenja je da slušamo glasove hejtera, koji dopiru sa svih strana.[/inlinetweet]

To govorim iz iskustva osobe koja je skoro ceo svoj život pokušavala da udovolji drugima, radi mira u kući, obično radeći u korist sopstvene štete. Da neko ne bi upro prstom u mene. Od straha od kritike i šta će drugi reći.

[inlinetweet prefix=““ tweeter=““ suffix=““]Al’ sve se promenilo, od kad sam shvatila da ko god se mržnjom obruši na mene, u suštini, vapi za ljubavlju iz dubine duše.[/inlinetweet]

[inlinetweet prefix=““ tweeter=““ suffix=““]Ko god hejtuje i emituje negativnu energiju samo projektuje na druge svoje nezadovoljstvo, nesreću i neostvarenost u životu.[/inlinetweet]

[inlinetweet prefix=““ tweeter=““ suffix=““]Negativni komentari i pljuvanje obično su samo projekcija sopstvenih ograničenja, strahova i nesigurnosti.[/inlinetweet]

Retko kad radi se o konstruktivnom pristupu u kritikovanju, u cilju ukazivanja na mrtve uglove. Ako bi mi tako neko pristupio, to bi značilo da mu je mnogo stalo do mene.

Umesto da to shvatamo lično, treba da imamo na umu da takve osobe samo traže ljubav i da ih neko voli. [inlinetweet prefix=““ tweeter=““ suffix=““]Jednostavno, postoje ljudi koji ne znaju da privuku pažnju na sebe i dobiju šačicu ljubavi drugačije nego tako što će se žaliti i druge kuditi.[/inlinetweet]

To ne znači da treba da dozvolimo da služimo takvima kao otirač i dopustimo im da nas gaze. Ponekad je postavljanje granice čin ljubavi, kao kod vaspitanja dece. Samo je važno razumeti da se ne radi o nama već o njima.

Bitno je znati da hejtere nikada ne treba slušati kada smo u procesu realizacije nečega. Nalet negativne energije spolja i te kako može snažno da deluje na nas, odlije značajan deo našeg kreativnog zanosa i blokira nas.

Istina je da smo ponekad toliko uplašeni da napravimo sledeći korak u ostvarenju sopstvene svrhe, bez obzira na to da li se radi o pokretanju novog posla, izlaženja iz ormana, priznanja da si gay ili da voliš nekog, da dopustimo hejterima da nas osujete u planovima i ostvarenju cilja.

A to nije ono što hoćemo da postignemo. [inlinetweet prefix=““ tweeter=““ suffix=““]Svako od nas poseduje moć da upravlja sopstvenim životom. Sve što je potrebno je da budemo iskreni prema sebi, a život će nas podržati u tome.[/inlinetweet]
Ako dopuštaš negativnim mišljenjima drugih da te ograničavaju, sada je pravo vreme da prestaneš to da radiš.
Proleće je vreme otvaranja škrinje sopstvenih potencijala i tajnih želja. Izađi iz ormana! Otvori se! Reci svoju istinu! Uzdigni se! Dopusti sebi da poletiš visoko i ne prihvataj nijedan negativni komentar lično!
Hejteri su pokazatelj uspeha, a ne razlog da odustanemo.

Pratite Žanu na Facebooku i Twitteru ili potražite aplikaciju „Žanin ugao“ na Windows Storeu.

Tagovi: