I ako me on traži…

by | decembar 2, 2014
Foto: Mladen Sekulić

Foto: Mladen Sekulić

Ako me on traži, kaži da nisam tu – rekla je i sela za sto. Eeee, da su mi one godine a ova pamet, nikad se ne bi’ udala. Uh, mislim se, šta je sad nesrećnik zgrešio…? Dobro, možda bi’ se i udala, ali sigurno ne sa dvadeset. Sačekala bih malo. Godinu, dve… deset.

Danas život počinje u tridesetoj. Deca se rađaju u četrdeset, ljudski vek je duži nego ikada, medicina napreduje, hirurgija… Život je uzbudljiv, nije više kao nekada, pedesete nisu starost. Pedesete su drugo poluvreme. Ima još mnogo da se igra. A toliko toga nisam stigla, i žao mi je zbog toga…

Kao na primer šta…? – kopkalo me da čujem šta je to može naterati da požali što se udala.
Da je to rekla bilo koja druga – pa, hajde de i nekako, ali Gaga – Gaga koja se takoreći udata rodila i koja od vrtića ima zacrtan plan – završiti školu – naći posao – naći muža – udati se i tačka…? E to mi je malo teško da poverujem.

Toliko toga nisam… – uzdahnula je. Nisam… Nikada nisam putovala… onako, baš putovala. Da uzmeš ranac i nestaneš iz kuće pa te nema jedno dve nedelje, tvoji misle – bereš maline u Kotraži, a ti na Halkidikiju. (O, ne, znala sam, opet je gledala one njene filmove s Dru Barimor… )

Dobro, Gago, nije smrt za vrat, putovaćemo, ima vremena… – pokušah da je utešim. Jeste, putovaćemo. Kao da je to isto, nekad i sad…? I šta mi sad vredi da putujem kad mi na svaka dva minuta stižu poruke od kuće…? Mama, gde mi je zdravstvena …? Mama, kako se prave palačinke..? Mama, mogu da spavam kod…mamamamamama…!? Ok, ostavićemo mobilne kod kuće i putovaćemo, samo nas dve. Kao Telma i Luiz, sećaš se…? Kakva je to filmčina bila – reče Gaga i šmrknu u maramicu.

I nikad mi niko nije slomio srce. Molim..? Ne kapiram. Pa, mislim, neko mora da ti slomi srce. Kakva sam ja žena ako me niko nikada nije ostavio? Srećna…? – pokušah. Neiskusna – reče. Niti je mene ko kad ostavio, niti sam ja koga šutnula, onako, da boli. Mi smo ti se sve nekako prijateljski rastajali. Kakvi su mi to bivši, kad se i dan danas obradujem kad ih sretnem..? Slatko se ispričam, i s njima i s njihovim ženicama, dečici kupim po sladoled… Treba mi, bre, u životu jedan bivši da me jeza prođe svaki put kad mu ime pomenem. Da znam kako je to kad ti se svet sruši. Nisam nikad ni patila, onako ljudski, filmski… Nego ja sve nekako napola.

Ni rođenu ušteđevinu nemam, sve što sam stvorila – sve je naše. Ne može – naše. Mora da se zna šta je čije. Otkada to…? – upitam. Otkad smo počeli da želimo različite stvari. Dubravka, da li ti ja ličim na nekog ko će spiskati životnu ušteđevinu na motor sa tečnim hlađenjem, šestobrzinski menjač i amortizere…? E pa, dok ja razmišljam o nekoj vikendičici podno Fruške gore, on bi, dasa, da vozi motor…?

Žao mi je što nisam živela sama, bar neko vreme. Da vidim kako je. Sad sam se navikla na skota, pa ne bi’ ni umela drugačije. Nigde nisam bila, ništa nisam videla, ništa nisam probala… daj mi lopatu da iskopam rupu, pa da legnem, život mi moj više ne treba. Zakopala sam se onog dana kad sam se udala, eto…

Lupetaš, Dragana. Toliko lupaš da mi te muka slušati. Prestani da gledaš te bljutave romantične komedije, vidiš da ništa dobro nisu donele. Sve te koje govore ’’da su mi one godine a ova pamet’’ – nemaju pojma. Veze blage sa životom.

Čekaj… zvoni mi mobilni… to je on…? Koji on? Tvoj muž On. Šta da mu kažem…? Što se ti ne javiš..? Bacila sam mobilni u kontejner. U kontej… Samsung…? Pa ti stvarno nisi norm… Halo…? Da, ja sam… Nije… Stvarno…? Ništa mi nije rekla… Otišla…? Ne znam… doduše, jeste pominjala nekakve maline, al’ sad – ja stvarno ne znam o čemu se radi. Nego, razmišljam nešto, imate li kakve rodbine u Kotraži…?

Pišite Dudi na [email protected]!

Tagovi: