Kako voleti ženu kojoj nije potreban muškarac

by | maj 11, 2015
Foto: Aleksandra Ostojić, www.linea.bz

Foto: Aleksandra Ostojić, www.linea.bz

Lepo mu je rekla kako jednostavno, brzo i lako može da izvuče tu staru, otvrdlu gumu iz sifona lavaboa, al’ on nije hteo da je sluša. ‘Šta zna zaludna ženetina?!’ Tačno je mogla da mu pročita misli u tom trenutku, koje su se vrlo jasno ispisivale u oblačku iznad njegove tvrde glave, dok je vidno, sve više gubio strpljenje i siktao, duboko dišući, kroz stisnute zube.

‘Šta si ono rekla da bi valjalo da uradim?!’, promrmljao je posle 20-ak minuta protraćenog, njenog, vremena. A lepo su sve to mogli da završe kad je, ona, planirala i da na vreme stigne da zakači luster u dnevnoj sobi, pre nego joj dođu prijateljice na kafu, povodom useljenja. Sad će morati da im novi, crveni luster pokazuje iz ruke, a ne da ga vide u punom svetlu, okačenog na plafonu.

Al’, avaj! Tako je to sa muškarcima, inače, u njenom životu. Neće da slušaju. Misle da sve znaju najbolje, a ni ne slute da je ona ta, koja zna. Sve. Sama. Najbolje.

‘Stavi je dole na pod, umesto da je držiš u vazduhu, podmaži uljem i malo odvoj šrafcigerom tu zapečenu gumu!’ Zar je to tolika mudrost?! Sad je već i ona siktala u sebi, dok se, sa druge strane, fakat, naslađivala.

Pa nije ona kriva što sve zna najbolje! Tako su je naučili. Od malena su joj utuvili u glavu.

[inlinetweet prefix=““ tweeter=““ suffix=““]Ako hoćeš da budeš jaka, moraš da naučiš sama da vodiš računa o sebi.[/inlinetweet]

Ne prestaju da joj u glavi odzvanjaju mamini i tatini glasovi, iako se davno otrgla iz njihovog gnezda. To je rečenica koja je utrla stazu njenog životnog puta.

[inlinetweet prefix=““ tweeter=““ suffix=““]Ti moraš da znaš sve sama! Ne možeš da očekuješ pomoć od drugih… i slične mudrosti.[/inlinetweet]

Al’ sa njenim bratom nisu bili tako oštri, tvrdi i oholi. Ne zato što su bili loši, već naprotiv, za njeno dobro.

[inlinetweet prefix=““ tweeter=““ suffix=““]Ne treba da zavisiš ni od koga u životu. U se i u svoje kljuse.[/inlinetweet]

A onda je uletela u okrilje emancipacije, čiji je teret kolateralne štete junački podnosila na svojim nežnim, ali izvajanim, mukotrpnom fizičkom aktivnošću, plećima. Osvajanjem slobode, neosetno je na sebe preuzela i deo odgovornosti za koji nije ni slutila da će je snaći. Nespremnu, ali dovitljivu, snalažljivu i okretnu, kakva jeste. Ispalo je da se lako i brzo snašla. Kao što je majstoru pokušala da objasni, al’ on je nije razumeo. Kao ni svi ostali muškarci u njenom životu.

Ispada da ona neće muškarca u svom životu. Ali nije tako. Naprotiv, daleko od toga. Ona ga hoće, želi, treba joj, zapravo. Pobogu, pa i ona je samo žena! ‘Just a girl, standing in front of a boy, asking him to love her’. Ništa drugačija od svih ostalih žena nije, osim što sve zna. Sama. Da uradi. I to najbolje.

Mislim, možda i nije najbolje, samo zna tačno kako hoće da joj stoji luster i smara je da sad ona zove nekog, moli ga, cima, čeka da on nađe slobodnog vremena da dođe, pa taj osećaj krivice što krade tuđe vreme i dužnosti, ako neće da uzme pare za obavljen posao. Sad je ona njemu nešto, kao, dužna, pa treba da bude fina prema njemu, da mu udovoljava kad joj do toga nije ili ne-daj-Bože da mora još i da flertuje s njim.

Nema tih para. Ovako joj je lakše. Sama uzima bušilicu u ruke, buši rupu za sliku tačno tamo gde ona hoće, a ne kao što joj je majstor okačio ogledalo, prošle godine, dok je bila na poslu, na mesto koje bi odgovaralo Vladu Divcu, ali ne i njoj, sa pola metra manje. Pa posle sama treba da ispravlja tuđe krive Drine.

Ne pada joj više na pamet ni da ostavlja oca da nadgleda radove majstora, kad mora na posao, da ne bi traćila godišnji odmor na građevinske radove u stanu, pa da onda još mora i da podnosi njegova propitivanja – gde si ovo kupila? Pošto si platila? Ijuuu, što toliko?! Mogla si za mnogo manje pare, itd.

Šta bi tek bilo da im je rekla pravu cenu, koju je platila za taj novi lavabo u kupatilu. Kad već kreči stan, rešila je i da renovira i obnovi sve što je propadanju sklono.

Sa druge strane, život single žene (da ne kažem, same jer to deluje usamljeno, a ona to nipošto nije) podrazumeva određeno breme koje žena, nažalost, neizostavno, mora da podnese.

Kao da ona voli da sama menja grejač u bojleru?! Menja utičnice i spaja žice u kutiji! A tek alat što ima u šifonjeru! Pravi salung i malteriše rupe ispod prozora, koje su majstori propustili i tako ostavili i otišli, nezavršenog posla. A njeno oštro oko to ne može da podnese.

I kao da ona voli da svoje slobodno vreme troši po građevinskim radnjama! Traži stirodur, kupuje, nosi, premerava, seče, uglavljuje po rupama ispod roletni, koje su majstori zanemarili, iako im je pošteno platila za polu-obavljen posao.

Ili da sama pali auto na kablove, kad joj se isprazni akumulator, da ga vadi iz motora, nosi kod majstora, puni, vraća nazad. Hello!

Zna ona da može sve to i da plati. Nije ni da nema para da plati nekom da o svemu tome vodi računa. Ima, lepo zarađuje. Za to se borila i svaki dan vredno radi, ali, kao što rekoh, ovako joj je lakše. Bar ona tako misli.

Mada, iskreno, dobro se oseća nakon obavljenog posla. Što da laže i sebe i druge?! Ponosna je na sebe, svoje znanje, veštinu i umeće. Nije ona makar ko! Ona je ćerka, tatin sin! A ne tamo neka pekmeza, kenjkava, mamina maza.

Realno, njoj muškarac nije potreban u životu. Bar ne za ono za šta je potreban većini žena.

A da li je to sve odnelo deo njene ženstvenosti? Pa sigurno da jeste. Svesna je toga i ona sama. Al’ šta će, kad mora sve sama?!

Pazi, nije njoj lako ni da nađe muškarca koji bi mogao da je prihvati i prati, ovakvu kakva jeste. Bolje rečeno, podnese. Veliki je to teret za današnje muškarce.

Mnoga i burna dešavanja u njenom životu odlično prikazuju posledice takvog njenog života, zasnovanog na odgoju, emancipaciji i životnim okolnostima, u kojima se zatekla, na njen život sveukupno, kao i odnos sa muškarcima.

Nije ona to sama birala. Jer da jeste, odabrala bi Viteza, na belom konju, koji dolazi, visoko uzdignutog mača u jednoj, dok je drugom rukom kupi sa zemlje, bez da je ona do kraja izgovorila rečenicu – Da. Podiže je na svog ata i jezdi s njom zajedno u beskraj, čvrsto pritisnutom uz svoj snažni torzo, toliko, da joj se ledi krv u žilama od njegovog daha na njenom uzdrhtalom i od straha i pohote ledenom vratu.

Kao i svaka žena na ovom svetu, želi, hoće i traga za pravim muškarcem, junakom, kakvog zamišlja i očekuje pored sebe. Čezne za zaštitnikom, vitezom, a ne kukavicom, na kakve, najčešće, nailazi, iz dana u dan.

[inlinetweet prefix=““ tweeter=““ suffix=““]Nažalost, današnji muškarac nije Vitez, već samo mali čovek, koji je, uz pomoć današnje kulture, vaspitan egocentrično, sebično, uplašeno i sitničavo.[/inlinetweet]

Ili bar ona samo na takve naleće.

Iako je život prži sa svih strana, ona je sređena i sasvim zadovoljna svojim životom. Ne oseća ni manjak, ni gubitak. Blagoslovena je dragim i veselim prijateljima, sa kojima provodi slobodno vreme.

Ima plavog zeku, vibrirajućeg, koji odradi posao sasvim zadovoljavajuće, kada je u mogućnosti i raspoložena da se poigra sa njim, kojeg čuva u donjoj fioci noćnog ormarića, sa leve strane kreveta.

Shvataš i sam, ne trebaš joj. Nije joj potreban muškarac. Njoj je potreban partner. Želi da se zaljubi, da bude ophrvana ljubavlju muškarca, sa kojim će da uživa u popodnevnoj kafi na balkonu stana, sa zapadne strane sveta. Vozi bicikl po rosnoj travi, u rano proleće. Šeta duž promenade, uz reku, u toplim, letnjim noćima. Ušuškana, pod njegovim rebrima, gleda televiziju, u hladnim zimskim danima. Vodi ljubav.

[inlinetweet prefix=““ tweeter=““ suffix=““]Nego, što mislite da tolike žene gledaju Sulejmana, širom razgoračenih očiju, rastavljenih usana i ovlaženog međunožja?! Jer još samo na televiziji mogu da vide pravog junaka, viteza, za kojim današnje žene tragaju celog života.[/inlinetweet]

Neke, usput, posrnu. Izgube snagu. Uhvate se za nejaka pleća ponuđena. Samo da ne budu same i usamljene. [inlinetweet prefix=““ tweeter=““ suffix=““]Jer za živeti život single žene potrebno je dosta snage, hrabrosti i odlučnosti. Da ne spuštaju kriterijume.[/inlinetweet] To je zavet koji je ženama danas dat. Neke uspeju na tom putu isusovskom. Neke se predaju. Al’ nije im zameriti. Sve je to ljudski. Sasvim razumljivo, imajući u vidu šta sve moderan čovek danas treba da nosi na svojim plećima.

[inlinetweet prefix=““ tweeter=““ suffix=““]A muškarcu je, bar prema mom iskustvu, neophodno da bude potreban svojoj partnerki, da bi ispunio taj starovremenski zavet njenog zaštitnika.[/inlinetweet]

Ako tražiš ženu koja će samo da klima glavom potvrdno na sve što ti kažeš i zahtevaš, smeje se na sve tvoje šale, ne zna kako da koristi šrafciger ili promeni gumu na točku automobila, izbegava konfrontacije, rasprave i diskusije, povlađuje tvom egu zahvatima bržim nego što je Felpsu uspevalo u bazenu, onda možeš komotno da se odmah okreneš i odeš na drugu stranu, jer moja junakinja nije tvoj tip žene.

Ako, pak, i dalje čitaš ovaj tekst, znači da si zainteresovan. Znači da te zanima kako voleti ženu, koja kaže da joj muškarac nije potreban, a da, ipak, oboje dobijete sve što vam je potrebno u vezi.

Samo, moraćeš da se strpiš do narednog ponedeljka da bi čuo nastavak priče.

Pravila kuće. 🙂

Tagovi: