Ko o čemu, baba o…

by | januar 13, 2015

Ako uopšte postoje lake žene – ja sam najlakša u kuhinji. Tu pokleknem čas posla. U stanju sam da prodam i oca i majku i obraz i sve za trista grama čokolade s lešnikom. Ma kojih trista grama – kad uhvati kriza – i šećerna tabla završava posao.

Sinoć lepo legnem u krevet i taman da zaspim kad eto ti reklame za ljubičastu kravicu. Zažmurim brže bolje – da ne vidim, al’ džaba, kasno. Ležim – a sve mi se ona čokolada priviđa. Okrenem se na drugu stranu, mislim se, okani se Dudo ćorava posla, valja ti sutra ići na posao. Jok, ne pomaže.

Što se vrtiš, boli li te šta – pita me Vlada. Duša me moja boli – kažem. Ti da si neki muž, k’o što nisi, stvorio bi mi nešto slatko. Ima keksa – odgovara. Ih, keksa… to mi je suvo… ja bi nešto onako… Čokoladno…!? Kako si pogodio…? Onako, slučajno – kaže i okreće se na drugu stranu.

Ne da mi đavo mira. Ti da si neki muž, kupio bi mi bar jednu malu, malecnu… Ti da si neka žena – do sad bi potkuvala testo za palačinke – krenu on u defanzivu. Ko je video u pola jedan palačinke peći? – pobunim se. A ko je video u pola jedan ići po čokoladu…? – reče on i uspravi se u krevetu. Da me voliš, ti bi otišao. A ti mene da voliš – do sad bi ih deset ispekla. Nije fer, Vladimire, u ova doba da me teraš da palim šporet…?! Ionako nemamo s čim da ih mažemo. Imamo šećera – reče on i podiže obrve. Ih, šećera…?! Neću pošećerene. Moje stanje je ozbiljno.

Spavaj, Dubravka. Zatvori oči i proći će. Uostalom, nemam para – pravda se. Nema veze – kažem. Primaju tamo i karticu.

00:43

Vlado..? Vladoooo…? Molim…? Ja se trudim, ali ne prolazi. Zatvori oči i misli na nešto lepo. Mislim. Mislim na palačinke. Ne na to. Misli na nešto drugo. OK. Mislim na velike indijanere prelivene čokoladom. I na sladoled od čokolade. Misli na nešto ružno. Recimo – na čokoladu za kuvanje. Ali ja volim i čokoladu za kuvanje. Odma’ mi padne na pamet fil za reform tortu kako se lagano kuva na pari i kako odvaja od zidova šerpe… Mmmm… Jesi siguran da nam nije ostao negde neki štek…? Mali komadić…? Sto grama…? Pedeset…?

00:50

Šta se to čuje…? Moj stomak. Krči. Umreću od gladi.

00:57

Ti si zla žena, je l’ znaš…? Sad kad si mi bacila žišku – hoćeš da spavaš? E pa ne može. Ustaj…! Što…? Ustaj da pričamo. O čemu? Znaš ti o čemu.

Nekad tako kad nas u gluvo doba noći spopadne glad – pričamo jedno drugom šta nam se jede. Zamišljamo da smo u najboljem restoranu na svetu i da poručujemo hranu. Vizuelizacija – rekao je moj muž. Vizuelizacija je najbolja dijeta. Zamišljaš da jedeš a ništa ne goji.

Kako mogu da ZAMIŠLJAM da jedem…? – bunila sam se. Ili jedem ili ne jedem. Mislim – mogu ja da zamišljam koliko hoću ali ako nema ukusa – džaba smo krečili.

Ne zamišljaš dovoljno dobro, srećo moja. Svaka hrana može da se zamisli. Zamisli limun – reče. Zamislila sam. Jesu ti se skupila usta…? Jesu. Eto vidiš. Sad zamisli tu tvoju čokoladu i uživaj.

12:59

Mmmmm… zamišljam. Zamišljam veliku čokoladu s lešnicima. Krupnim lešnicima. Najkrupnijim. A može i suvo grožđe – predloži Vlada. Može. I malo badema. A ima i ona bela s cimetom i đumbirom, bruka kako je dobra. A da uzmemo prvo po kuglu sladoleda…? Misliš,a…? Čokoladni tart. Postaješ bezobrazan. A topla čokolada? Puding sa šlagom? Nismo se tako dogovorili.

A Nutela? Nutela…. – počinjem već da balavim kao rotvajler. Velika tegla. Mmmmm… I supena kašika… Overdoziram od sreće. To je to, nema dalje…! Beži tamo, ne dam, nema, ostavi, šta će to tebi…. Vlado, ozbiljno ću se nalju… Ali ja sam je prva videlaaaaaaaaaaaaa….!

Pišite Dudi na [email protected]!

Tagovi: