Kratki espresso

by | novembar 4, 2013
Foto: Aleksandra & Branislav Coka Ostojić

Foto: Aleksandra & Branislav Coka Ostojić

Jedna od mojih omiljenih krilatica je ‘kome trebaju neprijatelji, pored prijatelja?!’. Često je koristim. Retko pogrešim. A sve iz najbolje namere, iz koje je i pakao stvoren. I tako, u skladu sa istom, jedno kasno predvečerje, sednem sa mojim dragim prijateljicama, Cicom i Micom (prava imena poznata redakciji) za sto sa tri noge, da sažmemo kvartalna zbivanja nakon dugog letnjeg odsustva. Toplo oktobarsko veče i izazovna konstelacija na zvezdanom nebu nad nama, pogodovali su da u sjajnoj atmosferi iznesemo ono najbolje od nas.

Nakon izraženog dubokog saosećanja, podrške i razumevanja sa Micom, na red je došla Cica. Njen novi udvarač je sve što nijedna od nas ne bi ni okom okrznula ali smo uprkos svom nagonu i prvobitnom osećaju, progutavši knedlu, reagovale suprotno od očekivanog, što bismo i same uradile.

Zanimljivo je kako smo neosetno skliznule u roditeljsku ulogu i obe zdušno Cicu posavetovale, kako bi to naše majke uradile. Valjda su to te godine. Ono što same najviše mrzimo. Da nas neko ubeđuje u nešto, protivno našem iskonskom osećaju, onom što dolazi iz dubine duše. Obično je to stomaka ili se bar moja tu nalazi.

Pa, dobro, nemoj uvek reagovati na prvu loptu i odmah ga odbiti. Za to uvek ima vremena. Daj mu šansu da se oslobodi i pokaže svoje pravo lice. On je čovek na mestu. Ozbiljan, baš kakav tebi treba. Nisi ni ti više u godinama kada je presudna energija sa izvora prirode. Lako ćeš ti njega dovesti u red. Uostalom, daj sebi šansu da izađeš iz šablona koji se do sada pokazao neuspešnim. Ništa nije kao što izgleda…

Niz ubedljivih argumenata bio je nepregledan. Uspesmo u našoj nameri da nagovorimo i okuražimo Cicu da izađe sa ‘po, po, pokojnim Tozom’, kako smo ga prozvali, po liku, na koji liči, a koji se pominje u čuvenom filmu ‘Kako je propao Rock&Roll’.

A ustvari, sve je bilo baš onako kako je izgledalo na prvi pogled. Cica i Toza žive u različitim vremenskim epohama. Njihovo vreme teče paralelnim kolosecima. Nemaju tačku preseka. Ne dodiruju se. Sve što je Cica htela, nakon Tozinog nespretnog pokušaja na rastanku, da joj neprirodno dugo zadrži ruku u svojoj, nakon poljupca iste (C’mon, pa ko to još radi?!) bilo je da stavi ruku u asepsol i tamo je zadrži dok ne izbledi sećanje na uludo potrošeno vreme.

A ustvari, sve je bilo baš onako kako smo i same doživele više puta, kada smo svesno išle protiv sebe, svog instinkta i autentičnih osećaja.

Naš životni put trebalo bi da je zasnovan na onom što sami osećamo kao pravi. Živi svoj život prema sopstvenim pravilima. Društvo nas uči da živimo po mehanizmu ‘spolja ka unutra’, da upijamo i prisvajamo znanja na osnovu kojih ćemo kreirati svoj put i iskustva. Što je iluzorno. Uče nas da ono što tražimo se nalazi izvan nas. Potpuno pogrešno jer zametak naših iskonskih potreba nalazi se duboko u nama. Samo naša duša (hajde tako da nazovemo našu neosvešćenu podsvest) zna šta nam je potrebno da bismo bili ispunjeni.

A zašto onda ne uspevam sa onima koji mi se sviđaju?

Jer nas strahovi blokiraju i sprečavaju da realizujemo svoju pravu potrebu.

Jedini pravi način je da živimo ‘iznutra ka spolja’. Najpe da eliminišemo sve naše unutarnje strahove, koji nas sputavaju da realizujemo svoju pravu prirodu. Potom da budemo iskreni sami sa sobom, dopustimo sebi da budemo slabi, što je najveća hrabrost, otvorimo se i iz sebe iznedrimo svoja autentična osećanja i potrebe koje će nas voditi u jedinom mogućem i ispravnom pravcu.

Mi jesmo ono što osećamo oslobođeni straha. Psihički procesi prethode fizičkim. Znači, pre nego što reagujemo naša podsvest je već donela odluku u naše ime. Da li ćemo je ispoštovati ili ne, žargonski rečeno, zavisi samo od toga koliko smo uspeli da osvestimo i eliminišemo svoje strahove, koji nas ograničavaju u nameri da ostvarimo ono za čim nam srce žudi.

Nauka potvrđuje da je potrebno između 90 sekundi i četiri minute da bismo odlučili sviđa li nam se neko ili ne. Otprilike, dok ne progovori, a do tada je već sve skoro rešeno jer samo 7% zavisi od toga šta se kaže.

Pa čak iako se pokaže pogrešnim, bez dvojbe, jedini je pravi u tom trenutku. Šta god se dogodilo, jedina je stvar koja se i mogla dogoditi. Ništa, apsolutno ništa od onoga što smo doživeli nije moglo biti drugačije. Čak ni najmanji detalj. Nema mesta vraćanju filma unazad kroz ‘sliding doors’, iako su naši životi prepuni takvih trenutaka.

Da, moglo je biti drugačije ali mi nismo bili spremni za to. Život se poprilično razlikuje od romantičnog filma, iako je ‘Sliding doors’ jedan od mojih omiljenih. Ono što se dogodilo je jedino moguće što se moglo dogoditi u tom momentu, na osnovu našeg trenutnog životnog razvitka i stanja svesti da bismo naučili lekciju koju treba da naučimo, kako bismo napredovali u životu. Ukoliko se lekcije ponavljaju znači da gradivo nismo savladali.

Svaka situacija u životu u kojoj se nađemo je apsolutno savršena, čak i kada prkosi našem razumevanju i izaziva naš ego. Životi svih nas prepuni su ‘sliding doors’ momenata. Zanemarimo ih. Sledimo svoje srce.

Zašto kratki espresso?

Vođena bogatim iskustvom u gubljenju vremena na ljude koji ga ne zaslužuju (bilo poslovno ili privatno) i bacanju bisera pred svinje, prilikom susreta sa novim ljudima i neizvesnim tokom odnosa, moj izbor pića svodi se uvek na kratki espresso.

A da odemo zajedno na Festival autorskog filma?

Ma, važi!

Moj život je suviše dragocen i kratak da bih ga s tobom dodatno skraćivala!

Žana Korolija, vlasnica agencije za odnose s javnošću CORE Relations

Pratite Žanu na Facebooku i Twitteru.

Tagovi: