Kukanje – lek za sve…

by | 28 februara, 2013

Marina Luković, urednica Zdravlja

Baš pre neki dan razgovaram s drugaricom o kukanju i tome kako ljudi, kad ne znaju šta će, a oni se lepo okrenu ovoj fizičkoj aktivnosti. Najlakši pos’o na svetu za koji nije potrebno ništa više do prijatelj/kolega/partner i jedan (dobar ili ne) razlog, razmišljamo nas dve.

A razloga uvek ima na pretek. To je bar najlakše smisliti. Proces kukanja najčešće počinje onim ‘država mi nije ništa pružila’, ‘nikada neću naći dobar posao jer se u Srbiji i diše na vezu’, ‘plata mi je mala, pred kraj meseca krpim kraj s krajem’ i tako u nedogled. A onda se, navodno, osećamo malo bolje.

Kukanje je vrlo jednostavan način rešavanja svih životnih frustracija. Verovatno bi bez tog „izduvnog ventila“ ljudi doslovno poludeli od muke. Žalili se drugima oko sitnica ili velikih problema, nije bitno. Važno je da je to proces koji će nas nakratko rasteretiti životnih nedaća. Međutim, nismo ni svesni da time „pelcujemo“ i dotičnu osobu koja pažljivo sluša naše žalopojke.

Prema jednom britanskom istraživanju, ljudi u proseku dnevno provedu čak osam minuta kukajući. Mislim da mi kukamo daleko više, najčešće zbog nekih promašenih prilika u životu ili loših sopstvenih (davno ili ne tako davno donesenih) odluka za koje je uvek neko drugi kriv.

„Zašto on ima, a ja ne?“ pitanje je koje muči mnoge, koji ama baš nikako ne mogu da dobiju to što žele. Čista nepravda! Ko li je kriv?

Uvek se traži izgovor, a budući da je to najlaškše – prvi se pojavi u mislima. Lako je kukati, a teško rukav zasući i učiniti nešto da se stvarnost promeni. A samo malo je potrebno – hrabrosti i volje!

Tagovi: