MJAU!

by | decembar 30, 2014

Imaju nekakav maskenbal u školi – rekao je Vlada. Kad? Sutra. Sutra…?! Pa, da, zadnji dan škole, kako ne znaš, priča o maskenbalu već danima… Ne znam. Ni da je kraj škole, ni da je maskenbal, nisam baš pri sebi ovih dana. Znam. Nego, pobrini se za masku. Ja…?! Pa neću valjda ja,ti si mama, ti ćeš to bolje s njom. Znam, nego … ne znam kako da stignem… Kad… Gde… Zna li barem šta hoće da bude…? Pa sinoć je htela da bude Zvončica… jutros Crvenkapa… popodne ništa… pre pola sata opet Zvončica.

Kada sam ja bila mala, maske su se pravile kod kuće. Moja mama, prezaposlena ali visprena, kakvu je bog dao – redovno je zaboravljala na maskenbal, ali je zato imala neverovatan dar da mi dva minuta pre početka časa, ispred same učionice trećeg dva, crnim kreojnom iscrta brkove. Eto, sad si super…! – rekla bi i vratila krejon u tašnu. Mjau – rekla sam i uletela u razred. Mjau, mjau – odgovorila je mama-mačka i sjurila niz stepenice.

Znači, idemo da kupimo masku za Zvončicu – rekla sam. Neću Zvončicu – rekla je. Nisam Zvončica. A šta si…? Ja sam princeza. Ok. Idemo onda da kupimo masku za princezu. Važi…? Važi.

Ko nije kupovao masku dva dana pred Novu godinu – ne zna šta je agonija. Nije samo kupovina maske – agonija. Sve je pod milim bogom – agonija. A kada kreneš da juriš masku u šest uveče, na minus deset – e to je tek zlo.

Vožnja do tržnog trajala je – brat bratu – sat vremena. Sneg je, jel’te, opet iznenadio putare. Da smo na taljigama išli – brže bismo stigli. Je l’ ima još puno – cvrčala je. Nema, još samo pet minuta. Ali pre pet minuta si rekla za pet minuta… Dobro, ne gnjavi – skrećem s teme. Pričaj mi o tom kostimu. Kako si ti to zamislila…? Lepo. Imaće ovako jednu suknju od svile i sa sve tako nekim volanima i sa šljokicama srebrnim, a gore da bude roza i da ima krila. I krunu moramo da nađemo. I čarobni štapić. I srebrne cipelice. Juhu, pomislila sam. Biće to sjajna jedna avantura.

I tako, nakon sat vremena vožnje po zavejanim ulicama, trebalo mi je još pola sata da nađem parking mesto. Kada sam konačno parkirala na stopedesetosmom spratu tržnog centra, bilo je već sedam. Idemo samo u onu radnju u prizemlju i to je to. Nemam vremena za šetnju, ok? Ok – ponovila je. Samo u radnju na prizemlju.

Ali avaj, u radnji na prizemlju nije bilo ničega. Snuždila se i napravila najtužniju facu na svetu. Šta ćemo sad…? Pola osam je, a mi nemamo masku. Nemamo ni M od maske. Idemo dalje. Ali samo do prvog sprata. Ok? Ok.

Ne lezi vraže, ni na prvom spratu nije bilo ničega. Biće da svi niži razredi u svim osnovnim školama u širem gradskom jezgru imali – maskenbal u isto vreme. I da su sve devojčice uzrasta između sedam i deset godina želele da budu – isključivo princeze. Kada smo i iz sedme radnje izašli praznih šaka – jedva se suzdržavala da ne zaplače.

Ništa od maske…? – upitala je. Nije još sve izgubljeno – pokušala sam da preduhitrim suze. Ali neću biti princeza…. Pa šta te briga, ionako će sve redom da budu princeze. A šta onda da budem. Pa, ne znam… Zvončica…? Odmahnula je glavom. Sara će biti Zvončica. Palčica…? Ko je to…? Nema veze. Uspavana lepotica…? Pa šta da radim, da legnem i spavam…? – upitala je. Crvenkapa? Ne volim Crvenkapu.

Znam! Imam sjajnu ideju…! Bićeš mačka! Mačka…? Tako je, mačka! Najmačkastija mačka na celom svetu – rekla sam i izvadila neseser sa šminkom. Šminkaćemo se…? – upitala je s nevericom. O, da, i te kako ćemo se šminkati. Ovde, sad, u kolima…? Šta ima veze, ko nam brani..?!

Nakon svega nekoliko minuta, dve mačke gledale su nas iz retrovizora. Princeza je bila sasvim zaboravljena. Ti si najmjau mama na celom mjau svetu!

Pišite Dudi na [email protected]!

Tagovi: