Nemam izbora. Stvarno?

by | januar 8, 2014

zpHoney, I’m home!”, stižem na ranch nakon što sam bila na nekim pregovorima. Ako išta mrzim, to su pregovori u kojima neko pokušava da zaj… onog drugog. Koliko puta da vam kažem da to ne ide tako, samo sebe tako zeznete, nikog drugog. Ali većina ljudi živi u uverenju da na ovom svetu nema dovoljno za sve i da, ukoliko se oni ne potrude, to jest ne prigrabe ili ne oduzmu od nekoga, neće biti dovoljno za njih. Tužan je svet kad takve misli gospodare našom glavom. And look around…, mi živimo u svetu obilja u kome stanuju tužni ljudi.

Dobra stvar jeste to što uvek nekako kreiram svoj svet, znam dobro gde živim, ali ne shvatam taj ”realni” svet previše ozbiljno. U njemu nikad nisi srećan i zadovoljan, u njemu nikad nema dovoljno i uvek se ponavlja ona sentenca da ”nikada gore nije bilo” i ”da će sledeća godina biti još gora”… Otkad znam za sebe, slušam iste te ploče. Odmaknite se i vi malo, pa poslušajte…

Na primer, pre dvedesetak godina kad sam ušla u prvu redakciju tadašnjeg supercool magazina za ”mlade”, urednik je pričao o tome kako nikada nije bilo gore vreme za novine. A ni za novinare. I tako sve ove godine, prvo pod režimom, pa pod tranzicijom, pa recesijom, pa sad i ovi digitalni mediji. Uvek nešto sprečava taj procvat ? Isto važi i za izdavaštvo i za art-krugove – gde god se okrenete, doomsday je blizu. Osim u mom svetu.

Kod mene je svaki kraj novi početak i bukvalno kad se jedna vrata zatvore, druga – hop! – grandiozno se otvore. Kad je onaj fini dečko iz prošlog broja što je hteo sa mnom samo seks katapultirao sam sebe, nakon što smo ga propisno ožalili jedva 48 sati, iste nedelje – pojavio se neko drugi.

Još dok sam sedela s prijateljicom i ona mi tranžirala mozak pričom kako sam prenaglila i ”zašto lepo čoveku ne oprostim kad me toliko moli”. ”Napravio glupost, zar ti to ne radiš? Zašto ne možeš da mu oprostiš?” Uvek me uhvati na taj guilt trip, kad sam new age debil pa mislim da sam odgovorna za sve.

Bez brige, krenem da prebirem po glavi, preispitujem se gde sam pogrešila, u ovom ili prošlom životu, svaki čas moram da resetujem mozak jer mi se mešaju stari i novi programi, stara i nova uverenja, ona osoba koja sam nekada bila i ova koja sam sada… kad se ispred mene pojavi dečko s prelepim obrvama i s egzotičnim poreklom rešen da iskoristi šansu na mestu gde smo se oboje našli slučajno, ali sinhronizovano – i to prvi put. Ispostavilo se da je video koji sam gledala nekoliko dana ranije i razmišljala kako bi mi “baš ovaj reditelj odgovarao“ – upravo njegovih ruku delo. Koje su šanse da vam se tako nešto desi? Osim kad to treba tako da se desi.

Od tada mi praktično živimo zajedno. Sort of. U stvari, prag moje tolerancije druge osobe u mom prostoru je maksimalno četiri dana, posle mi treba dan-dva da sam sama, jer najviše na svetu ipak volim da spavam sama, a onda opet mogu da se družim. And to share love and happiness. Jedna zanimljivost ove relacije jeste to što je sasvim red meat and sex free.

Jedna divna francuskinja Sophie Fontanel napisala je knjigu The Art of Sleeping Alone iliti zašto je odjednom odustala od seksa. Despite having it all – a glamorous job, plenty of dates and boyfriends, stylish clothes, and endless parties to attend – she still wasn’t happy, and found herself wanting more. Kad je saopštila svojim prijateljima da odustaje od seksa, svi su bili šokirani. No ono što je otkrila o sebi bilo je oslobađajuće, ali u isto vreme poražavajuće u kakvom svetu očekivanja, društvenih normi i predubeđenja mi živimo.

Nije svet tužan, mi smo. Vidimo druge kao svoju refleksiju, kao sopstveno ogledalo, sreća proizvodi sreću, radost vidi radost i stalno je prati. Kao odraz u ogledalu, ne možete pobeći. A onda mi svaki čas neko priča kako su današnje generacije upropaštene jer nemaju izbora. Khm, kako molim? Nemamo izbora? To je jedino što imamo, na šta možemo uvek da računamo i jedino što nam je potrebno.

Odlika ludaka je da stalno radi jednu te istu stvar i da očekuje druge rezultate, zar ne? Rekao Einstein, mislim Ajnštajn ako transkribujemo, a ja verujem da je to pogrešno iako to svi rade. Što ne bismo malo promenili, pa da vidimo kako će se razviti ovaj eksperiment. Pozvala sam ga Cuddle Club, a prvo njegovo pravilo jeste da ne pričate o klubu… A ne, to je fight club. Inače, stvarno postoje cuddle klubovi, ljudi su otkrili sami a istraživači potvrdili da su nama potrebni dodiri I zagljaji da bismo kao ljudi funkcionisali i napredovali. Ako nema dodira, umiremo.

Bebe i decu non-stop dodiruju, jeste – i zbog toga što je njihova energija čista i sveža i zato što su klupko bezuslovne ljubavi koju dele s nama nesebično, ali i zbog toga što je njima potrebno da ”upoznaju i vežu se za ovaj svet” dodirujući ga. After all, naše oči su ponekad ograničavajući faktor, kao i mozak što previše misli i vrti stare pokvarene ploče. Negde sam pročitala, jako mi se svidelo da ljudi umiru zato što se umore od toga što stalno vrte jedne te iste misli u glavi.

U našem trenutno oversexualized društvu, možda ovo deluje šokantno, ali je isto tako stvar svesnog izbora. Mog. I našeg. Istina, u početku je čudno, ali oslobađajuće. No glavno pitanje je za sve vas: Are you living your choice?
Aha, baš sad… Jel’ to vaš izbor?

Budite u toku: www.zanapoliakov.com.

Tagovi: