Pa gde si ti meni pošao?!

by | april 22, 2013

Foto: Aleksandra Ostojić, www.linea.bz

Kako smo mi žene ponekad slepe kod očiju! Od malena se igramo lastišem (bar je tako u moje doba bilo), znamo sva pravila igre, kako reaguje, razvlači, privlači, nateže, rasteže da bismo igru odigrale pobednički, a ipak se znamo iznenaditi kad tu igru treba da odigramo sa našom voljenom osobom, nekad kasnije u životu.

Kad sa muškarcem uđemo u ljubavnu igru potpuno pogrešno pretpostavimo da će se naš partner, ako nas zaista voli, ponašati i reagovati isto onako kako se mi ponašamo i reagujemo kada nekoga volimo. Zaboravljamo osnovnu razliku da dolazimo sa različitih planeta: mi sa Venere, oni sa Marsa. Činjenice sa terena govore da smo mi fakat paralelni svetovi koji se susreću, ukrštaju, prekrštaju kada smo spremni jedno za drugo. Različito mislimo i osećamo. Jednostavno, nemamo ništa zajedničko. Što pre to shvatimo, to će nam biti lakše u životu.

Kaže mi moja prijateljica Jelena: ‘Pa, čekaj, zar nemamo zajedničke ciljeve u životu?!’ Ma kakvi! To kako ja crtam kućicu u cveću nema veze sa slikom koja izlazi iz njegove bojanke. Najviše što možemo da se približimo je na ‘slično’.

Bezbroj puta mi se desilo da kad ostvarim bliskost u ljubavi sa muškarcem, meni bude normalno da poželim još više da mu se približim, otvorim, dam radi zajedničkog užitka i razvijanja veze, a on se povuče, utekne u svoju pećinu iz koje ga ni svećom ni mačem ne možeš isterati na svetlost dana. I što ja više guram, pritiskam, idem ka njemu, to se on više zavlači u svoju jazbinu.

Jedina pametna stvar koju sam naučila iz knjige ‘Muškarci su sa Marsa, žene sa Venere’ je upravo to da su muškarci kao lastiš. Kada se udalje oni se rastegnu samo dotle dok ne odskoče unazad. Kada muškarac voli ženu, on povremeno mora da se udalji pre nego što joj priđe bliže. Kažu da je to nagonski i prirodan ciklus i da nema veze sa taktiziranjem.

A mene to uvek povredi. Što je još gore, počnu da mi se vrzmaju kojekakve zloslutne misli po mojoj lepoj, usijanoj glavi. A da zna izrojiti koješta, za to joj se mora odati priznanje i to brzinom svetlosti. Od jedne do sto teorija zavere u sekundi, obično je samo jedna pozitivna. Sve druge su varijacije od gore do najgore.

Uzrok svemu tome je strah. Najpre onaj naš nasušni (nisam dovoljno dobra), da ću biti povređena (žalim sebe unapred, pre nego što se bilo šta loše desilo), narušava se poverenje, javlja se razočarenje na osnovu projektovanih očekivanja, itd. Mogla bih nabrajati beskrajno.

A kada ja uspem da se suzdržim i obuzdam prste od hvatanja za mobilni, da ga ne diram, ne osuđujem njegovo povlačenje, ne nudim gotova rešenja, mazim, pazim, brinem o njemu, pretpostavljam, sedim i čamim čekajući, kada on konačno promoli svoju glavicu iz pećine, očekujući da će me zateći veselu i nasmejanu, kakvu me ostavio, grdno se prevari u slutnji. Kako sam i ja samo žena (mada izgledam k’o Boginja 😉 ) i moj strah je u međuvremenu odradio svoje. Umesto da nastavimo gde smo se rastali, prinuđeni smo da se povučemo dva koraka unazad, pa sve ispočetka. Ali ne isto kako je bilo već mnogo opreznije jer smo sada oboje natovareni svako svojim strahovima.

Najgore mi je što se u toj igri narušava međusobno poverenje, a upravo to je ono što muškarac želi da mu žena pokaže kad se povuče – da ima poverenja u njegovu moć da se uhvatii u koštac sa problemima (emotivnim stresom), što je, kako kažu, veoma važno za njegov ponos, čast i samopoštovanje koje prema sebi gaji.

Kada je o ljubavi reč, rekla bih da nije promena ono čega se najviše plašimo već ono nepoznato što se nalazi između. Ono što rađa sumnju koja počinje sa ‘Šta ako…?’ To je ono bestežinsko stanje u kom lebdimo dok se ne uhvatimo čvrsto za drugu stranu.

I šta je ljubavna igra do omiljena mi tačku u cirkusu: Trapez. Sećam se kako sam bez daha, netremice, zgrčena od straha posmatrala i iščekivala da se akrobatkinja oslobodi svoje prečke i baci u vazduh. Uvek sam imala osećaj da je trajalo čitavu večnost dok se ne uhvati za ispružene ruke svog partnera. I sad pretrnem kad se setim tog osećaja straha u meni. Zvuči glupo, ali gotovo sam sigurna da sam se ja uvek više plašila od nje. Osećaj olakšanja koji me je oblivao kad bi se ona našla na sigurnom adekvatan je osećaju sigurnosti koji imam kad se nađem u rukama svog voljenog, mojoj sigurnoj zoni.

Strah i ljubav su dve najveće motivacione sile. Prva nas povlači unazad, a druga otvara ka svemu što život ima da nam ponudi sa strašću i uzbuđenjem kakvu samo ljubav zna da probudi u nama. Ali fora je u tome da bismo voleli i bili voljeni onako kako želimo najpre treba da prevladamo sve naše strahove, iznedrimo svoje pravo biće, otvorimo se i pružimo ljubav. Ljubav je ono sa čim smo rođeni. Strah je ono što smo naučili. Stanje uma koga neprestano treba da se oslobađamo. Kad se nečega plašimo, dajemo mu snagu koja nas koči.

Nažalost, ponekad nas razdvaja upravo ono što nas je zbližilo. Efekat rajsferšlusa.

Otvoreno, čisto, iskreno voleti može da nas košta mnogo ali nikada ni približno koliko večita čežnja za ostvarenjem bliskosti u ljubavi. Ništa ne boli kao duboka praznina duše, koja crpi životnu radost. Jedino u šta sam sigurna jeste da čeznem za osećajem punoće u srcu.

Žana Korolija, vlasnica agencije za odnose s javnošću CORE Relations

Tagovi: