Plavo nebo i zelena trava

by | april 8, 2014
Foto: Mladen Sekulić

Foto: Mladen Sekulić

Znaš li da muškarci vole dlakave noge – upitala je Gaga. Naravno da vole, to su njihove noge. Gaga se zagrcnu. Ma ne njihove, naše noge. Vole naše dlakave noge! E, i ti kad odvališ, to granje ne drži..! Kako će iko da voli onolike dlačurde…? Pa, dobro sad, nije baš da vole, al’ im ne smetaju. Uopšte ne primećuju da li smo izdepilirane ili ne. Pisalo u novinama. Majke mi, ne izmišljam, pročitala sam.

Muškarci ne primećuju dlake na nogama. I sad mi to kažeš…? Nakon što pola svog života muku mučim s dlakama. Ma, kakvi – pola života?! Od šestog razreda – dlake su moja najgora noćna mora. Ne radim fizičko jer nisam obrijala noge. Ne idem na plažu – nisam obrijala noge. Ne nosim suknju – opet – nisam obrijala noge. Nema seksa – jer, naravno, nisam obrijala noge.

Ooooo, zemljo, otvori se! Daj mi toga ko je napisao taj članak da ga izljubim na licu mesta! Ustvari, nije do njega. Mi smo žene same sebi najgore. Da li je ikada, pitam ja tebe, da li je ikada ijedan muškarac odustao od seksa, bazena, izlaska, utakmice, bilo čega – zato što je neobrijan? Nikad nijedan. Da li je ikada ijedan muškarac pri čistoj savesti pristao na depilaciju toplim (neretko i pretoplim) voskom? Nije i neće.

Samo mi, guske jedne, histerišemo. Kao, ne osećam se dovoljno dobro ako ne nosim seksi veš i ako mi noge nisu glatke kao pista. Ne mora niko da zna niti da vidi, dovoljno je što znam ja i to je već udarac mom egu. Njihova brada od tri dana je seksi. Moje noge od juče su genetski atavizam. Nije nego.

Mi smo žene stvarno čudna sorta. Ako se ponovo rodim – želim da budem muškarac. Ili bar mužjak. Morski konjic. Gavran. Bilo šta. Sve je bolje od ove naše patnje. Njihov je život savršen. Plavo nebo i zelena trava. Nema oblaka, ni oluja. A kod nas sve kontra. Briga brigu stiže. Mislim, kako i ne bi – o čemu sve jedna prosečna žena ne vodi računa? Koliko informacija u sekundi obradi jedan prosečan ženski mozak? Od momenta kad otvori oči – žurka kreće.

Prvo, kako da se našminkam? Bež senka ili senka boje kajsije? Šta mi je s licem. Ovo sinoć nije bilo tu. Uf, sva sam naduvena. Vidi na šta ličim. Moram da promenim kremu. Dado’ za ovu tol’ke pare, a ništa posebno. Bolje da sam se uljem namazala. I čini mi se da su mi bore sve izraženije. A ako prestanem da se smejem i mrštim, bar neko vreme…? Neeee, ne ide. Mogla bi’ da porazmislim o botoksu. Nema se šta čekati, četrdesete napadaju. Ali, zar da mi bilo ko zabada iglice po licu? Treba se dobro raspitati. Bila je jedna što je išla na botoks pa je unakazili, nije mogla usta da otvori, sva se žena ukočila, godinu dana išla kod logopeda. Morala ispočetka da uči da priča. A-e-i-o-u. Super vežbe za mišiće lica.

Suva mi je koža. Baš mi je suva. Zato što ne pijem dovoljno vode. Znam da se kafa ne računa, ali šta ću kad volim. Voda ionako nema neki ukus. Dvadeset do osam, opet ću zakasniti. Trebalo je sinoć da zamenim tašnu. Znam da to niko ne gleda, ali ona se ne slaže uz cipele. Pa da, samo su tebi ova i ona plava iste. Ok, tebi možda jesu, ali… Bolje da ne počinjemo.

Gde su mi ključevi? Saobraćajna, zaboravila sam saobraćajnu. Kakva mi je šminka? Ok? Frizura…? I ja sam našla koga da pitam… Deset do osam, kasnim sigurno. Kupi sijalice kad se budeš vraćao. Opet je pregorela u kupatilu. Šminkam se k’o u rudarskom oknu, ništa ne vidim. Kako to misliš – nije do sijalice? Pada nam faza…? A što onda ne pozoveš električara? Neće da dođe? Pa ti nađi nekog ko hoće da dođe. Odakle meni dve hiljade? I uzmi onaj osveživač prostora. Zašto ti? Pa ti ga najviše i trošiš. Al’ nemoj onaj od lavande, nismo moljci, zaboga. Uzmi vanilu za promenu. Ali običnu vanilu, ne med vanilu, ni kokos vanilu. Samo vanilu. Šta kažeš? Ništa te ne čujem.
A-e-i-o-u… A-e-i-o-u.

Pišite Dudi na [email protected]!

Tagovi: