Plima i oseka

by | oktobar 27, 2014
Foto: Aleksandra Ostojić, www.linea.bz

Foto: Aleksandra Ostojić, www.linea.bz

Ponekad, desi se da mi se ne piše. Jednostavno, nemam inspiraciju. Nisam raspoložena. Setna sam, tužna i depresivna. Ne izlazi mi se iz kuće. Samo bih ležala, ušuškana na sofi, ne misleći ni o čemu. Naročito kad dani postanu kratki, sivi i hladni.

Uostalom, ne mogu uvek da budem srećna.

Ali u tome i jeste stvar – niti moram, niti treba. Jer to ne bi bilo normalno!

Zato me naročito nerviraju ljudi koji kad me vide da nisam nasmejana od uva do uva, raspoložena, vrcava i doterana tip-top, odmah me presretnu pitanjima – Šta ti je? Šta se desilo? Je l’ nešto nije u redu? Nešto mi nisi danas kao obično.

Pa nisam ja robot!

Možda danas neću dati 100% od sebe ali koliko god dajem, sve sam to ja.

Moje ponašanje i emotivno – psihičko stanje nisu programirani niti usklađeni sa tvojim očekivanjima.

Očekivanje da se uvek predstavljamo na određeni način nije ljudsko, već poprilično robotsko.

Pored toga, kao da ne znaš da su očekivanja koren svih ličnih nesreća. Odupri im se. Pusti ih, dođavola! Pogledaj šta se dešava u prostoru između tebe i tvog okruženja.

Svi mi planiramo letovanje sa velikim očekivanjima, samo da bi se vratili razočarani kad se naše iskustvo ne poklopi sa planiranim. Nije problem u mestu koje smo odabrali, niti doživljenom, već što su nas naša očekivanja katapultirala toliko daleko u budućnost da nismo mogli da dosegnemo vreme sadašnje i uživamo u njemu.

Negde, nekako spontano nametnula se ta besmislena ideja da je ’’normalno’’ da ljudi budu uvek srećni, nasmejani, vedri, pozitivni i dobro raspoloženi, a da sve drugo, što iskače iz predvidivih šablona i odudara od zadate ’’normalnosti’’, nije ’’normalno’’.

Svi mi obično imamo ustaljenu jutarnju rutinu, isti način razmišljanja povodom određenih tema, istu vrstu odgovora na provokacije. Sve to postalo je naša norma ’’normalnosti’’. Kad god se neki od ovih obrazaca poremeti, osećamo se ’’nenormalno’’. Čak i kad ljudi hoće da promene neke svoje loše navike, o tome pričaju kao o promeni svog normalnog poretka.

Ali to nije ono što nas čini ljudima.

O, ne!

Zaboravljamo vrlo bitnu činjenicu. Da bismo napredovali kao ličnost, potrebno je da iskoračimo izvan postavljenih normi, tzv. svoje zone komfora.

Život nije ravna linija. Od početka do kraja čeka nas bezbroj uspona i padova. Svi oni zajedno čine život.

Različite emocije dolaze i odlaze. Smenjuju se životni ciklusi. Bitno je da dajem sebi vremena i prostora da svaku proživim na pravi način. Nema razloga da se pretvaram i pravim da sam nešto što nisam.

Zašto bih se smejala kad mi se plače?!

Svaka potisnuta emocija pretvara se čvor u duši. Vremenom, ukoliko se ne rasplete i izrazi kako osećamo, uvećava se i postaje naša nepremostiva prepreka. Bolest.

Nekada sam prekorevala sebe kad bih se osećala loše ili bila umorna. Činilo mi se kao da propuštam život. Ali ništa od toga nije istina. Sve je to deo životne plime i oseke.

Ne očekujem da uvek budem srećna već prihvatam sebe kakva jesam. A ključ je upravo u prihvatanju. To je, zapravo, suština ljubavi prema sebi – prihvatanje i sposobnost da voliš sebe onakvog kakav jesi.

Imati srce puno poštovanja za sve različitosti koje postoje i dišu, tajni je princip prihvatanja. Kolo koje se okreće, bez početka i kraja. Ukoliko istinski voliš svoj život, bićeš u prilici da prihvatiš realnost – ako u potpunosti prihvataš svoju realnost, istinski voliš sebe.

Jer nemoguće je udahnuti najdublje što možeš i odbiti život u istom trenutku.

Prihvatanje je empatija u svom izvornom značenju. Sve što postoji, zaslužuje da postoji. Inače, ne bi postojalo.

Pre nego što diskriminacija, izbor i namera uđu u igru, treba da postoji prihvatanje. Ne postoje dobri i loši ljudi. Postoje samo oni koji na osnovu svog pređašnjeg iskustva, idu putem koji im se učini najboljim mogućim izborom.

Prihvatanje ne znači potpunu saglasnost ili zagovaranje iste stvari. Daleko je od povlađivanja ili pokoravanja. Prihvatanje jednostavno pravi mesta u našoj svesti za ono što uveliko postoji samo mi toga nismo bili svesni. Čamilo je u nekom od pretinaca našeg nesvesnog.

Prihvatanje postojanja različitosti aktivira širenje našeg životnog polja, omogućavajući nam nova iskustva i dublja osećanja.

Na taj način sebi dozvoljavamo da u potpunosti budemo ljudi, a ne programirani roboti prema očekivanjima drugih ljudi. To je ono što otvara našu životnu energiju tako da možemo da živimo ispunjenim životom.

Žana Korolija, vlasnica agencije za odnose s javnošću CORE Relations Pratite Žanu na Facebooku i Twitteru ili potražite aplikaciju „Žanin ugao“ na Windows Storeu.

Tagovi: