Roditelji su najveći neprijatelji svoje dece

by | april 28, 2014
Zana1

Foto: Srđan Bosnić

Zanimljiva teza izneta je u filmu ’’Zimska bajka’’. U jednom trenutku, glavni junak, koga igra Kolin Farel, kaže da je siroče i da smatra da deca, koja nemaju roditelje ne mogu da budu sujetna. Što bi značilo da nemaju izražen ego i da sve ono čemu bi svaki čovek trebalo da teži, da se odriče svog ega kroz život, oni su se toga rešili odmah na početku i rasterećeni krenuli u život. Kakvo olakšanje! Još samo kad bi toga bili svesni i znali da iskoriste.

Jer ego, u suštini, ne predstavlja našu pravu ličnost, već subjektivnu sliku nas samih. Ego je maska koju nosimo kroz život. Kreiramo je od samog rođenja jer nas uče da samo tako možemo da preživimo. Najjači samo ostaju. Što bi značilo, što jači ego, to spremniji za život. U tome nam svesrdno pomažu roditelji, škola i najbliža sredina. Izvorište mu je strah. Raste koliko mu dozvolimo, a hrani se kontrolom i daje nam lažni osećaj moći. To je uloga koju igramo u društvu, dok pod maskom uspešno, manje ili više, skrivamo svoju pravu prirodu zarobljenu strahom.

Nažalost, većini ljudi život prođe da ne uspeju da osveste svoju pravu prirodu i realizuju svoje autentično biće. Da bi u tome uspeli, potrebno je da skinemo ogroman teret sa svojih leđa, kojim smo potpuno nesvesno tovareni od prvih koraka, ogoliti sebe pred celim svetom i iznova odnegovati svoje pravo biće.

Priznajem, mnogo puta tokom odrastanja pomislila sam kako imam najgore roditelje na svetu i da su oni moji najveći neprijatelji i prepreka na putu do ostvarenja sreće i zadovoljstva. Naravno, u trenutku kad bih bila ljuta. Već sledećeg, topila bih se od ljubavi prema njima i prekorevala sebe kako sam mogla i da pomislim da bih volela da imam neke druge ljude za roditelje. Iskreno, verujem da nisam jedina koju su morile ovakve misli.
Ovih dana mnogo razmišljam o tome da li i koliko roditelji svojim karakterom, integritetom i društvenom pozicijom određuju život deteta i pitam se, da li sam bila u pravu.

Povod za ovo razmišljanje nalazim u tretmanu medija, i javnosti uopšte, dece poznatih koji su osumnjičeni za određene prekršaje i njihovo apriori osuđivanje, bez dokazane krivice.

Da li dete kriminalca, narodne pevaljke, ozloglašenog medijskog mogula ili prostitutke (kao što je slučaj koji sam našla u engleskim medijima, gde je dečak iz Indije, čija majka zarađuje za život prodajući svoje telo, prepoznat od strane skauta kao veliki fudbalski talenat i pozvan da trenira u kampu Mančester Junajteda) ima pravo da bude svoj čovek, dobar i pošten čovek ili bez dvojbe biva obeležen ličnošću svojih roditelja i osuđen za ono što zakonom jesu ili ih javnost smatra krivim?

Da li je dete slika i prilika svojih roditelja, njihova verna kopija ili može da se razvije u jedinstveno i autentično ljudsko biće i pored ograničenja koje mu roditelji svesno ili nesvesno postavljaju od prvih dana?

Šibani okrutnim vetrovima, žigosani nezaceljenim bolom i nerešenim dilemama, vođeni nerealizovanom ambicijom i nedostignutim ciljevima, željom da budu bolji od onoga što jesu, ne bivajući svesni svoje prave vrednosti, većinom ne dosežući do suštine svog istinskog bića, zanemarujući blagodeti onoga što poseduju, ljudi postaju roditelji. Kao takvi, u ruke dobijaju jedinstvenu moć da sami kreiraju nov život. Bez da ih je iko prethodno naučio kako se to radi.

Naši roditelji postaju naši prvi učitelji. Uloga koju imaju daje im veliku moć da umnogome odrede našu ličnost. Sve što rade, rade najbolje što znaju. I sve iz najbolje namere. Nijedan roditelj nijednog trenutka nema zlu nameru, niti želi da na bilo koji način povredi svoje dete, iako posledice po dete mogu da budu katastrofalne. Roditelji koje imamo najbolji su roditelji za nas i ono što treba da naučimo kroz lekcije koje nam život nudi. Ako greše, znači da ne znaju bolje. Tako su i njih učili.

Umesto da trošimo svoju energiju i stvaramo konflikte pokušavajući da svoje roditelje pretvorimo u nešto što oni nisu i nikada neće biti, ne preostaje nam ništa drugo sem da ih prihvatimo kakvi jesu i uzmemo od njih ono što su u stanju da nam daju. Jer naši roditelji ne mogu da nam daju sve što mi želimo ali mogu da nam daju sve što oni imaju. Sama činjenica da su nam podarili život i učinili nas jedinstvenom i neponovljivom jedinkom, velika je dragocenost.

Doneli su nas na ovaj svet i duboko uticali na razvoj naše ličnosti. Mnogo toga od onoga što jesmo, njihov je rezultat. Kako dobrog, tako i lošeg. Ali da bismo izrasli u ono što zaista jesmo – jedinstveno, autentično ljudsko biće, slobodne volje – svako od nas dođe do tačke kad treba da se otrgne od svojih roditelja i preuzme odgovornost za ono što jeste sada i kakva ličnost želi da bude.

Bez obzira na to ko i kakvi bili naši roditelji, oni nisu odgovorni za trenutne okolnosti u našem životu. Mi nismo njihova žrtva.

Često smo skloni da zadržavamo bes i ozlojeđenost prema našim roditeljima za ono što osećamo da nam se desilo u detinjstvu, okrivljujući ih za ono što smo danas i pravdajući naše trenutne životne okolnosti njihovom krivicom. Ovo stanje uma poznato je kao mentalitet žrtve, koji nam oduzima svu moć. Zaboravljamo da je prošlost nestala i da to što krivimo svoje roditelje u sadašnjosti samo ograničava našu sposobnost da preuzmemo život u svoje ruke i kreiramo sopstvenu budućnost. Preuzimanje odgovornosti za ono što smo i gde smo danas, oslobađa nas i osnažuje naš život.

Zaboravljamo da su i naši roditelji samo ljudi, koji uče sopstvene lekcije u životu i imaju svoj put.

Na nama je da im oprostimo i tako oslobodimo sebe.

Čak iako je naš odnos sa roditeljima sjajan, puštajući ih od sebe oslobađamo sebi prostor da postanemo svoji ljudi u potpunosti. To što ćemo dublje zakoračiti u suštinu svoje ličnosti, samo će produbiti našu ljubav prema njima. Nikako obratno.

Sposobnost praštanja je dokaz moći koju posedujemo kao ličnost. Osećaj zahvalnosti za sve što su nam roditelji dali, predstavlja sledeći nivo slobode.

Ponekad može da se desi da pomislimo da je opraštanje odobravanje nečijeg ponašanja. Stoga treba da imamo na umu da praštamo zbog sebe, a ne zbog drugih. Opraštamo da bismo oslobodili sebe tereta koji nosimo u dubini svoje duše. To zahteva odustajanje od potrebe da smo u pravu. U suštini, od našeg ega.

Kada oprostimo, prerastamo u snažniju verziju sebe i počinjemo nov život.

Žana Korolija, vlasnica agencije za odnose s javnošću CORE Relations

Pratite Žanu na Facebooku i Twitteru ili potražite aplikaciju „Žanin ugao“ na Windows Storeu.

Tagovi: