Save as… Grigorije!

by | avgust 19, 2014
Foto: Mladen Sekulić

Foto: Mladen Sekulić

Sećaš se onog malog plavog, iz Bledske… – pita me Gaga. Kog malog plavog? Onog, znaš, nije bio baš tako mali ali je svakako niži od Goce. Ložio se na Gocu, sećaš se…? Kad…? Devedeset i šeste. Devede…? Sestro slatka, ja ne znam ni šta sam juče ručala, a kamoli šta je bilo devedesetšeste.

A što ti on pade na pamet…? Onako – reče Gaga. Ne mogu da se setim kako se zvao, pa sam mislila da ti, možda, znaš… Aha, našla si crkvu u kojoj ćeš da se moliš. Bio je s naočarima – dodade Gaga. I imao jedno tako retko, neobično, starinsko ime. Na vr’ mi jezika. J… nešto na J, sto posto. Jabučilo…? – upitah. Pobogu, Dudo, Jabučilo je ime za konja…! Pa, dobro – rekoh. Barem je po starinski.

Mislim da me je vreme pregazilo. Moji su folderi puni prepuni. Zaboravljam šta sam htela. Zaboravljam gde sam bila i kud sam krenula. Pamtim dva rođendana i tri telefonska broja. Vladin, mamin i moj mobilni. Kućni ne znam napamet. Ne mogu da zapamtim i bog. Kad pođem u prodavnicu, nosim spisak. Hleb i mleko – i nekako. Ali sve što je preko toga – nikako. Nekad sam bila u stanju da zapamtim ceo Vebsterov rečnik a danas ne mogu da se setim jednog jedinog imena na J.

A Jeremija…? Nije, reče Gaga i odmahnu rukom. Ne tako staro. Ajde, molim te, Gago, ti si sad počela k’o moja baba. Sine, daj mi one tablete na F. Koje, baba, na F…? Pa kako ne znaš, dete, one što pijem na F… Fenitoin..? Nije. Fenobarbital…? Jok. Furosemid…? Fluimucil…? Ma, kakvi. … Kafetin…? E, to, bravo, sunce babino, kafetin, dođi te baba poljubi..!!!

Kad sam ja bila mala, dečaci su se zvali nekako jednostavnije. Na J si mogao biti Jovan, Janko, Jugoslav i ’aj zdravo – četvrtog nema. A ti sad fantaziraš s tim ’’po starinski’’. Koliko još muških imena na J znaš? Jablan…? Muških, Dubravka, rekla sam muških, ne goveđih. Jablan je ime za june. Da izvine ako se kogod i na dve noge tako zove.

Joksim..! – bila sam ovog puta sigurna. Nije. Nije…? Pa nije – ponovi Gaga. Ovo ti je bilo na J ali je nekako vuklo na neko rusko ime. Onako… kako bi’ rekla… pa, rusko, brate mili. Rusko. Aha, pomislih – em je na J, em je rusko. Znači – krug se polako zatvara. Jesenjin…? Sto posto – Jesenjin. Gaga se zamisli. Nije. Nije Jesenjin. Rusko je, ali nije toliko.

Vidi, Dragana, ja ti više imena ne znam. I prestani da me masiraš s tim, imam ja i preča posla nego da vadim kojekakve likove iz naftalina. Uostalom, nisam mu se sviđala ja nego Goca. Što nju ne pozoveš pa je lepo ne pitaš. Ne zna ona – reče Gaga. Samo mu se tajno sviđala, nikad joj nije rekao. Pa za čije babe zdravlja onda uopšte mozgamo…? Ona ne zna, ti ne znaš, niko ne zna, samo je tebi palo na pamet da se, posle dvadeset godina, setiš kako se beše zvao eto baš taj na J iz Bledske…? Znam da nema nikakvog smisla, ali poludeću ako se ne setim. Kapiram… A jesi probala u Bledskoj..?

Ok, stvarno bih joj pomogla da mogu. Ali ne mogu. Da mi plate – ne bi’ se setila. Biće da je bio neka dobrica. Zato ga i nismo zapamtile. One skotove što su nas šetali – njih jel’te, pamtimo. I pamtimo sve – od broja cipela, stana, crvenog indeksa, registarkih tablica na crvenom jugiću njegove mame, reklame koja se vrtela na radiju tog dvadesetosmog oktobra hiljadudevetstodeve… A ovog jadnička na J niko se i ne seća.

Elem, rado bi’ joj pomogla. Ali moj mozak je u poslednjih dvadeset godina morao da nauči toliko toga. Toliko novih reči, izraza, da ni sama više ne znam kako sam uspela sve da pohvatam. Devedesetšeste nije postojalo toliko toga – čini mi se ponekad da je izmišljen čitav jedan novi jezik. Tada, u davno vreme, volumen nije morao biti kolosalan. I nije se ni pričalo o tom volumenu toliko. I bili smo malo manje ekstremni. Možda nismo toliko koristili taj kompromis, ali smo bili nekako lakši, prilagodljiviji.

Nismo skakali na prvu. Nismo se busali u prsa. Nismo se trudili da pošto-poto, ostavimo utisak. Anti ejdž je bila reč za one preko pedeset. Aktivni joni su bili nešto što se učilo iz fizike a danas se s aktivnim jonima susrećemo na kutiji svake bolje pegle za kosu. Nismo imali selfije. Ni Kim Kardašijan. Ni hijaluron, ni botoks, ni silikon. Bar ne u današnjem obliku. I nije se toliko diskutovalo o celulitu. Nismo imali traume od strija. Nismo brojali kalorije. I nismo igrali skvoš. Ni golf. Niti smo surfovali, ni bili online.

Minut je bio minut, bez obzira na to da li je u mreži ili van mreže. Znali smo šta moramo a šta ne. Nije nam bio potreban nikakav must have ni must see, nismo imali to-do liste, ni dvogodišnje, petogodišnje planove, ni afirmacije, ni čakre ni asane, a opet smo nekako živeli.

A onda je došao stajling. I trendi. I CC i BB i šta sve ne. Odjednom više nismo umele da budemo lepe bez tone šminke. I nikuda nismo mrdali bez bočice micelarne vode. Micelarne, tako se kaže, zar ne…?

I tako, prebirala sam po glavi do neko doba noći. Jagoš…? Nije. Jakov…? Nije. Jevrem. Jerotije. Jordan.
Jelen. Jablan. To je već bilo. Jadran…? Ne postoji Jadran.
Grigorije – sačekala me poruka ujutru. Grigorije. Tako se zvao. Sad idem da spavam. Jubim, napisala je. Pavaj, sunce babino. Pavaj i ti – Grigorije na J. A Goci nećemo ništa pričati.
Neka ostane po starinski.

Tagovi: