Sve što Carrie želi jeste da postane Charlotte

by | decembar 2, 2013

ZanaKEvo nas opet. Beli papir i ja. Licem u lice. Ovo nam je 155. put, verovali ili ne, slatke i slatki moji! Ima već pune dve godine kako se susrećemo iz nedelje u nedelju. Odnosno, kako je Samantha, prema rečima moje prijateljice Jelene (ja, koja se bavim odnosima s javnošću), postala Carrie (najprepoznatljivija asocijacija za kolumnistkinju na planeti Zemlji). Ima dušebrižnika koji mi to poistovećivanje nikada neće oprostiti, ali provokacija je moje srednje ime uvek bila pa neka tako i ostane.

U početku beše čak i dva puta nedeljno. Jedno vreme sam bila najproduktivnija srpska kolumnistkinja. Skoro k’o Basara! Al’ nisam ja taj kalibar niti se taj ritam uklapa u moju životnu filozofiju. Više volim jednom, al’ kako treba, nego više puta kratko. Da mogu da se lepo raspišem, a ne da mi misli nedorečene lebde u vazduhu, kao viseći vrtovi u Babilonu.

Najpre su me prekorevali zbog dužine tekstova. Postavljali ograničenja, skraćivali ih, delili u dva dela. Al’ kad su videli da nema vajde i da to ima ko da čita, odustali su. Tiho i nenametljivo.

Ako mislite da je lako naći se pred praznim papirom, grdno ste se prevarili. Teška je to borba sa tišinom. Iako, gotovo uvek, imam vrlo izražen stav o bilo čemu – čak i kad nemam stav, imam stav da nemam stav – od straha od nepoznatog i odgovornosti ruke zadrhte, prsti postaju hladni i nemirni, a misle počinju da se neuhvatljivo vrzmaju po glavi.

Vrlo često sigurna sam da neću odmaći dalje od prvog pasusa. A onda, na kraju, kukulele, obuzdavaj se da kolumna ne preraste u esej. Nekada do poslednjeg trenutka ne znam o čemu bih pisala. Hvala Bogu, ne živimo u Švajcarskoj pa nam događaja ne manjka. Svakojakih ima na pretek. Bar nije dosadno. Dosta toga me zaintrigira tokom nedelje. I pored toga, ima dana kad reči ispisane nevidljivim mastilom prave zaglušujuću buku burom emocija izazvanu. Tada poželim da ostavim prazno parče papira. Više bi reklo i bolje oslikalo moja osećanja od onoga što sam na njega prenela.

Za pisanje kažu da je društveno prihvatljiva forma šizofrenije. Ponekad mi se moje pisanije baš takvim čini zbog različitosti tema koje obrađujem. Upravo na to sam bila upozorila Lidiju, glavnu urednicu. Međutim, ona kaže da je to dobro jer pokazuje moju svestranost. Inače, da vam kažem, ona je jedna neverovatna žena. Mirna, povučena, ali uporna, istrajna, strpljiva, sa dobrim fokusom. Čudo jedno! Eh, da mi je pola njenog strpljenja i upornosti! Vredelo bi da radi u nekoj ’head hunting’ firmi. Da nije takva, ne bih ja sad pisala za vas. Verujem da ste se svi bar jednom zapitali, otkud baš ja. E, pa ona je krivac!

Ovako je to bilo. Jednog lepog dana, pre nešto više od dve godine, zamolila me da joj napišem izjavu za magazin na temu kako se čuvati od virusa tokom jeseni. Rekoh, čekaj da ručam, ne mogu praznog stomaka da razmišljam, pa se posle toga zavalih u fotelju, kompjutera smeštenog u krilu (kako i danas pišem, samo sa sofe) i napisah po par smislenih, vickastih i poučnih rečenica.

Ne bi dugo pošto je pročitala da je uzvratila predlogom. Ali, ne lezi vraže! Trebalo je dva meseca, od početne ideje do objavljivanja prve kolumne, da me ubedi da ja to mogu. Znaš – ne znam. Nit sam pisac, nit sam novinar! Možeš ti to– ma ne mogu, ženo, nikad to nisam radila. Nit’ znam o čemu bih pisala!

Tu je uskočila moja prijateljica Lenka rekavši da kad joj ja ispričam gde sam bila, šta sam radila u toku dana, sve što ona ima da kaže, kao odgovor na to pitanje je ’mmm…ništa’. Počela sam da razmišljam na tu temu i opažam stvari oko sebe. Ali ovoga puta na malo drugačiji način. Dublje, šire. Kad malo bolje razmislim, verujem da mi je to dosta pomoglo da budem više prisutna u trenutku sadašnjem u životu. A to je ono čemu svi treba da težimo.

Nisam u fazonu da pišem ’ono što dosad nisam pročitala, a žarko bih želela’. Upravo suprotno. Pišem na osnovu onoga što jesam pročitala, što me je dojmilo na dalje razmišljanje, bilo da se slažem ili me razbesnelo; što sam naučila; što nisam još uvek naučila pa lupam glavom u zid i ponovljam lekcije; što sam u životu prošla, iskusila; grešaka koje sam načinila i dobrih stvari, na koje sam ponosna. Pišem i o svojim skrivenim željama. Nekad potpuno otvoreno, mada, češće između redova, da dopre do onoga kome je namenjeno. Znam i da prošapućem, nadajući se da niko neće ni primetiti. A nekad je baš šapat vapaj za pomoć.

Nemam ni onu terapijsku potrebu za pisanjem – da me ono što duboko osećam u sebi nagoni na pisanje. Pišem zato što imam obavezu (ah, taj podznak Devica!). I to u poslednjem trenutku. Da nije toga, ne verujem da bih se latila elektronskog pera, sem onoga, što kao svoj stav, iznosim na društvenim mrežama svakodnevno.

’Nemoj mi reći da Mesec sija!’ reče Čehov, ’Pokaži mi odsjaj svetlosti na polomljenom staklu.’ Trudim se. Znam da prospem svoje emocije i uvek nazivam stvari svojim imenom ali ne maštam niti izmišljam. Volim da posmatram ljude oko sebe. Slušam, pažljivo i posvećeno, ne misleći o tome šta bih ja rekla. Gledam da proniknem odakle dolaze osećaji koji izviru iz njihovih pogleda, reči i pokreta. Ponajviše, nesvesnih. Iskustva drugih uvek su dobrodošla za priču. Uvek neko nešto zna. Kažu da ljudi čitaju da znaju da nisu sami, a meni je drago da kroz pisanje vidim da nisam sama.

Pisanje kolumne me povezuje sa vama, kao i sve nas međusobno. Stavljanje olovke na papir, odnosno, prstiju na tastaturu, ohrabruje da zastanem i razmislim. Ponekad je to odnos strastvenih ljubavnika. Nekad smo kao brat i sestra. Neretko, zašiljimo oružja kao smrtni neprijatelji.

Sad već mogu reći da volim što pišem. Ponajviše zato jer je to proces otkrivanja. Pre svega, sebe. Zauzvrat, podiže nivo moje svesti i svesnost. Produbljuje misli o životu. Daje dodatu vrednost mom životu jer koristim priliku da neko čuje moj glas. Uštinem se svaki put kad na portalu vidim svoju sliku i objavljen novi tekst.

Povodom ovog malog jubileja, koji meni mnogo znači, želim da izrazim posebnu zahvalnost Vama, koji čitate moja pisanija. Bez Vas ne bi potrajalo!

Hvala Vama koji me otvoreno podržavate, jer to je jedino važno. Tihovanje se nigde ne beleži. Hvala hejterima na posvećenom vremenu i utrošenoj energiji. Volela bih da me i drugi vole kao vi! Hvala meni samoj jer bez mene meni ne bi bilo dobro, kako god da je!

Blažen je svaki dan kad otkriješ nešto novo o sebi!

Za svaki novi, kao da je poslednji!

Živeli!

Žana Korolija, vlasnica agencije za odnose s javnošću CORE Relations

Pratite Žanu na Facebooku i Twitteru.

Tagovi: