To što si polno zreo, ne znači da si sposoban da budeš roditelj

by | decembar 8, 2014
Foto: Aleksandra Ostojić, www.linea.bz

Foto: Aleksandra Ostojić, www.linea.bz

Kada dete udari dete, to je agresija. Kada dete udari odraslu osobu, to je bezobrazluk. Kada odrasli udare jedan na drugog, to je napad, a kada odrasla osoba udari dete, to zovemo vaspitnom merom. I to je početak zla.

Da je Duško Radović znao da je u Srbiji 73 odsto dece, između dve i 14 godina, podvrgnuto nekom obliku psihičkog ili telesnog kažnjavanja u okviru porodice (51% dece je izloženo lakšim, a 7% teškim oblicima telesnog kažnjavanja, prema podacima UNICEF-a), verujem da nikada ne bi predložio roditeljima da tuku decu čim primete da počinju da liče na njih.

Ko bi znao da će tradicionalna sprska nacionalna strategija vaspitanja dece, ‘’Batina je iz raja izašla’’, ostati tako duboko ukorenjena u mentalnom sklopu Srba, u XXI veku?

children-beaten

Verujte mi, i ja sam se iznenadila, kada sam, kroz halabuku podignutu ovih dana zbog predloga uvođenja zabrane telesnog kažnjavanja dece, shvatila da većina građana, i to mladih, obrazovanih ljudi (očigledno, naprednih samo tehnološki), smatra da je sasvim u redu tući decu. Odnosno, porazno je koliko ljudi u Srbiji danas ne vidi ništa loše u tome.

Pretpostavljam da svoju decu tuku oni koje su njihovi roditelji tukli, tako da im je to postalo normalno. Prihvatili su batinjanje kao ispravan model vaspitanja dece.

Ko nije zapamtio batine iz detinjstva, od toga čovek nikad neće biti. Tako se kalio čelik! I mene su moji tukli, pa mi ništa ne fali.
Svi oni koji misle da je normalno tući decu, nikad dalje od normalnosti nisu bili.

Iskreno, nisam mislila da je tako očajno stanje u mentalnom zdravlju nacije.

Ova tema me naročito boli jer ja sam dete koje je majka tukla. Sva sreća, otac me je branio. Nikada mu nije palo na pamet da podigne ton, a kamoli, ruku na mene ali to nije sprečavalo moju majku da svoje neznanje, nemoć i nesnađenost u roditeljstvu iskaljuje na meni.

Tukla me je jer nisam htela da jedem. I pored toga, nije uspela da me ubedi da jedem više nego što sam mogla. Samo mi nije bilo jasno zašto to radi jer ja stvarno nisam mogla više niti bila kriva zbog toga. Od batima, više me je bolelo što me ne razume i ne prihvata kako se ja osećam.

Dugo me je bilo sramota da priznam da me mama tukla jer bi to značilo da sam bila jako loša.

Problem smo rešili tako što je prirodno nestao, kada mi se apetit otvorio u pubertetu. Od tada, sve krempite na ovom svetu bile su moje. Ali ostao je bol, osećaj da nisam dovoljno dobra, nesigurnost, stidljivost, povučenost i osećaj krivice.

Sve to, preraslo je u moja ograničenja, koja me i danas sputavaju u životu.

Kada odrastemo, niko od nas ne seća se šta su nam roditelji kupovali već kakav osećaj su nam pružili.

Postoje dve laži koje nam utuve u glavu od malena.

Prva je da roditelji tuku svoju decu za njihovo dobro. Roditelji vole svoju decu i baš zato ih lemaju, k’o volove u kupusu, da bi od njih napravili dobre ljude. Batina je iz raja izašla, zar ne?! Sa tom mudrošću prinuđeni smo da živimo dok ne nadjačamo roditeljsku silu.

Druga laž, koja sasvim logično proizlazi iz prve je da ljubav boli. Ta laž je mnogo gora i opasnija od ove prve jer sa njom, kao naučenim i prihvaćem modelom ponašanja u ljubavi, prinuđeni smo da živimo do kraja života. Ta laž vodi nas u pogrešne izbore partnera. Takođe nas navodi na pogrešan model ponašanja u vezi, a kasnije i vaspitanju dece.

Ko se jednom navikne na batine, celog života ostaje žrtva ili postaje agresor.

AB05876

Mogu da razumem ljude koji su protiv uvođenja zabrane telesnog kažnjavanja dece. Normalno, u panici su. Decu su loše vaspitali, raspustili, prepustili ulici i šta će sad? Najebaće, eto šta! I oni i nedužna, a ipak loše vaspitana, deca.

’’Kada stupi na snagu zabrana telesnog kažnjavanja dece to ne znači da će deca moći da rade šta hoće, već da roditelji neće moći da rade šta hoće. Ali vam još uvek ostaju ucene, pretnje, omalovažavanje i ponižavanje.’’ (J.Holcer, pedagog)

Porazna je činjenica da mnogo ljudi zaista veruje da su ih batine ’’popravile’’, otklonile sve što nije valjalo i napravile dobre ljude od njih.
Ko zna kakav bih bio da me nisu tukli? A nije ti palo na pamet da bi bio bolji nego što jesi, sigurniji u sebe, veseliji, optimističniji, stabilniji?

Ako si mišljenja da je batina iz raja izašla, bojim se imaš pogrešnu percepciju raja. Pozabavi se time.

Zapanjena sam koliko mladih, obrazovanih roditelja smatra da je sasvim u redu da ’’malo pljesnu dete po guzi’’, onako, ’’preko pelena’’, ’’kad pretera’’.

Ako smatrate da je to ’’malo’’ i nevažno, što biste uopšte to radili?! Znate, nečije ’’malo’’, nekome znači puno! Naročito kada su batine u pitanju!

Drugo, šta dete, koje očigledno nema ni tri godine, čim nosi pelene, može da uradi da ’’pretera’’?

A da ja tebi pljusnem šamarčinu, kad preteraš? Naravno, po mojoj subjektivnoj proceni.

Koliko slab treba da budeš, da ti, kao roditelj, odraslih 35-40 godina, 70-100 kg žive vage, ne možeš da nađeš bolji način ophođenja prema detetu, nego moraš da nasrneš na slabašno čeljade od pet, 10 ili 25 kg?! Zar si zaista toliko nemoćan i očajan? Baš toliko nemaš strpljenja da se pozabaviš nalaženjem nekog optimalnog rešenja?

Dozvolite, meni je to baš jadno i tužno.

Zamisli da na tebe nasrne grmalj od pet metara i 1.000 kila! Zar ti se ne čini nepravednim taj odnos snaga?

Nađi sebi izduvni ventil, udaraj u vreću ali nemoj da biješ dete samo zato što su to i tvoji roditelji radili. Tukli su te jer bolje nisu znali. Ali ti budi bolji roditelj. Prevaziđi svoje. Moderan si, obrazovan čovek, trebalo bi da znaš bolje. Učini iskorak u roditeljstvu da nam svima bude bolje. Ne dozvoli da vekovima tavorimo u žabokrečini samo zato što su svi do sada tako radili. Nemoj da su ti izgovori najjači adut. Izdigni se iznad svog ega.

Znam da nemaš vremena i da ti se žuri, a ono vrišti, neće, otima se. Ali to samo znači da si pre toga radio nešto pogrešno. Nije do deteta, do tebe je! Shvati to već jednom! Ako nemaš vremena, znanja, umeća, strpljenja i volje da se posvetiš odgajanju deteta u potpunosti i da se potrudiš da od njega napraviš čoveka za primer, postoji i jednostavije rešenje. Ne moraš da imaš dete. Znači da to nije za tebe, a ne da si loš čovek.

Ne moramo svi, kao po nekoj zakletvi ili komandi, da budemo roditelji. Pogrešno su te učili. Jeste da čovečanstvo zavisi od priraštaja ali nisi ti odgovoran za postojanje čovečanstva. Svako ima svoju ulogu ovde. Možda tvoja nije da budeš roditelj. Imati dete nije jedini način da se ostvariš u životu, već samo jedan od mnogih.

Uvreženo je mišljenje da je roditeljstvo potpuno prirodna, genetska stvar. A nije!

Uglavnom, mladi roditelji oslanjaju se na model ponašanja koji su usvojili i poneli iz svoje kuće. Bez mnogo razmišljanja (jer nema se vremena, sve se dešava u hodu) i provere (sa stručnjakom, pedagogom) da li je to dobro ili ne, ulaze u ulogu svojih roditelja (uglavnom, potpuno nesvesno) i nastavljaju sa vaspitanjem koje su njihovi roditelji sprovodili.

Dobar roditelj je odrasla, zrela, samosvesna osoba, emotivno i mentalno stabilna, razvijene socijalne i emotivne inteligencije, zdravog sistema vrednosti, otvorenog srca i ispunjen ljubavlju, koju je spreman da pruži svom detetu bezuslovno. Fleksibilan, zaštitnik i učitelj. Ponekad kritičar, ali nikad sudija. Uvek topao, nežan i odvažan. Oličenje ljudskosti i ponosni uzor svom detetu.
Roditeljstvo je najteži i najozbiljniji radni zadatak koji čovek može preuzeti na sebe u životu. Obično mu pristupamo kao flertu. Nečem usputnom. Kakva opasna zabluda!

To što si polno zreo ne znači da si sposoban da budeš roditelj. Roditeljstvo zahteva posebno umeće, koje, nažalost, retki poseduju. Niko ti ga neće dati u ruke kad preuzmeš dete iz posteljice ili utuviti u glavu nekom svevišnjom silom. Niko se ne rađa s tim. Roditeljstvo se uči, kao i sve drugo.

Ako niste sigurni kako treba vaspitavati dete, nije sramota obratiti se stručnjaku. Sramota je biti loš roditelj.

Jedna od mogućnosti je da se obratite Jeleni Holcer, pedagogu, koja već godinama vodi ’’Školu za roditelje’’ i savetuje roditelje kako vaspitavati decu.

Pored toga što je sjajan stručnjak, Jelena zastupa stav da se prema detetu treba ophoditi UVEK MILOM, NIKAD SILOM.

Dete je onakvo kako ga modeliraš. U ruke dobijaš sirov materijal i sam ga oblikuješ. Kao vajar glinu. Da li će ispasti remek delo ili otpad, zavisi samo od tvog umeća. Materijal je, takođe, tvoj. Tu dolazi do izražaja odgovornost roditelja da od kile mesa napravi dobrog čoveka.
Ako neko poželi da me pita – odakle tebi pravo da pričaš o tome kako se vaspitavaju deca kad istu nemaš, neka odustane odmah. Postoji i druga strana – pozicija deteta, iz koje ja pričam. Znate, batina ima dva kraja!

Vama, koji tučete svoju decu, želim, kada ostarite i budete slabi i nemoćni, da se vaša deca prema vama ophode onako kako ste se vi ponašali prema njima.

Kada stari i nemoćni ne uspete da se na vreme dogegate do toaleta, pa se uneredite u gaće. Kada izgubite mobilni telefon odmah sutradan pošto su vam ga kupili. Kada vam više šargarepa ne bude prijala. Kad odlutate daleko od kuće jer se više ne sećate gde vam je dom. Kada padnete. Kada vas napusti spretnost, agilnost i zdrava pamet. Kad budete zavisili od drugih.

Imajte na umu da od svoje dece možete da očekujete da se prema vama ophode onako kako ste ih naučili.

A vi znate kako je to.

Žana Korolija, vlasnica agencije za odnose s javnošću CORE Relations

Pratite Žanu na Facebooku i Twitteru ili potražite aplikaciju „Žanin ugao“ na Windows Storeu.

Tagovi: