Umri muški, druže Markese

by | novembar 20, 2012

Š

ta dobiješ kad pošalješ muža u video klub, pitala sam Gagu. Ne znam, neki film, valjda, rekla je neodređeno. Neki film?! Nisam mu rekla da mi donese NEKI film, tačno sam mu napisala šta mi se gleda. Nešto lepo, nešto dramatično, nešto ljubavno. I, znaš li šta sam dobila? Umri muški, peseset drugi deo, Robokapa i još nešto sa Džekijem Čenom. Gde je tu ljubav, da te ja pitam.

Stvarno ne znam šta vide u tim akcionim filmovima? Mislim, kakva je vajda od toga što se omanji grad pobije još pre najavne špice? On kaže da ja to ne kapiram. Da je nekakav Samuraj super film. Dudo, ne razumeš, rekao mi je. Melvil je to. Da si gledala Crveni krug, skapirala bi. Tip ima neverovatnu scenu krađe dijamanata kad deset minuta nema nikakvog dijaloga niti muzike, ludilo, čoveče! Deset minuta niko ne progovara…? Pa, to stvarno mora da je ludilo.

Šta vidi u tim filmovima? Prvo, glumci su krš. Onda, u devedeset odsto slučajeva, ti isti glavni glumci su tipovi sa sumnjivim naglaskom, njihov engleski je uvek nekako tarzan ingliš, pomalo vuče na nemački ili ruski, često dobaci i do Kine. Na primer Džeki Čen, mislim, sladak je on meni, ali svo to udaranje do besvesti i to još praćeno zvučnim efektima – tačno čuješ kako pljušte pesnice, kosti se lome, krc, krc, tras – nema nikakvog smisla. Ubi se čovek, pola filma se lema – i na kraju, stotinu nindža ratnika penzionisano, a njemu ništa.

Stivena Sigala sam kao mala i mogla da gledam, al’ sad me nešto smara, krenuo je mnogo sa nekim zen fazonima. Terminatora sam prerasla u petom osnovne, Dolf Lundgren mi nikad nije bio bog zna šta, Van Dam je lepuškast, al’ ne ume da glumi… Roki je dobar, al’ me Rambo malo nervira, Brus Li, bolje da ne počinjem, Brus Vilis – mislim, helou, čovek u svih pet nastavaka nosi istu belu potkošulju…?!

Drugo, radnja je potpuno nerealna. Brza vožnja, potpuno nemoguća u realnim uslovima, pucnjava, vratolomne scene iz kojih glavni lik izlađe sa eventualno ponekom seksi ogrebotinom… Čak i za Bonda lično, malo je neverovatno skoči motorom u provaliju, uspe da stigne avion koji pritom propada, uđe, preuzme komande i odleti…? Ili da propne, ni manje ni više, nego kamion na zadnje točkove…? I, oduvek sam se pitala, kako to da se pištolj u koji staje šest metaka – nikad ne dopunjava? Ili on sam, goloruk protiv pedeset do zuba naoružanih, i na kraju ih sve sredi…? Čime? Snagom volje??? Prosto mi bude žao mog Vlade kad ga vidim na šta se loži….? Zaglupeće mi, skroz na skroz.

I zato, ne bude mi teško, odem, vratim onu njegovu ljigu, i uzmem poštene, prave filmove. Nakokam punu vanglu kokica, uzmem daljinski, donesem nam ćebence. Šta gledamo večeras, pita. Sad ćeš da vidiš, velim. Ljubav u doba kolere.. E…? Valja li to šta? – pita i pravi facu kao da dividi lično prenosi koleru … Remek delo, ako mene pitaš, kažem samouvereno. Mislim, da se ne lažemo – Markes je to.
Nije mi poznato. – sleže moj muž ramenima. – A gde je taj još igrao…?

Tagovi: