Volela bih da si uvek uz mene

by | mart 24, 2014
Zana1

Foto: Srđan Bosnić

Kad god pomisliš da je dobra ideja da utičeš na nečije ponašanje ili način razmišljanja, imaj na umu da su ti misli pogane i označavaju nadolazeću nevolju. Svaka akcija u tom pravcu (da govoriš drugima šta i kako treba da misle i rade) potpuno je neprihvatljiva za odraslog, samosvesnog čoveka. Osim ako se ne radi o tvom detetu, a on samo što nije stavio prste u šteker za struju. Mada i tada je prekasno jer bi već trebalo da ste već prešli lekciju uzroka&posledice i da si ga naučio da to ne treba da radi.

Ali roditeljstvo nije moja tema, sem iz ugla deteta. Čak i u tom slučaju, malo mesta u svom životu dajem ulozi negativnog kritičkog roditelja. A kada se radi o prijateljima, takvoj vrsti u mom jednom, jedinom životu mesta nema.

Primećujem da u savremenom svetu sve većih građanskih sloboda ljudi bivaju sve više ograničeni svojim primarnim strahovima. Vođeni standardima društvene prihvatljivosti i željom da ih drugi vide onakvima kakvi bi želeli da budu, vešto, manje ili više, duboko u sebi skrivaju svoj autentični, lični identitet i pretvaraju se da su nešto što, zapravo, nisu i nikada neće biti. Na njihovu nesreću, uglavnom manje vešto tako da nije potrebno da se bude ekstra senzibilne percepcije ili vidovnjak da bi se provalilo koju ulogu igraju.

Uglavnom, ulogu orkestrirane marionete. Da bi opstali i zadržali svoju (imaginarnu) poziciju u začaranom mediokritetskom krugu, strogo vode računa o svojim postupcima, ne dozvoljavajući da bilo šta iskrne van granica uspostavljene kontrole.

Hipnotisani bezgranično puta ponovljenim vrtenjem oko svoje ose, jedno, ipak, zaboravljaju. Da postoje svojom glavom misleći ljudi, autentičnog karaktera, širokog spektra talenata i slobodne volje koji se, jednostavno, ne daju kontrolisati i šablonizovati.

A drugo, ograničenja su teret i da su takvi kakvi jesu veliko opterećenje za svet oko sebe. Smor. Jer niko ne voli da mu zvocaju, bdiju nad glavom, kontrolišu i preispituju postupke. Odrasli smo ljudi. Svako ima svoj put. Nema pravog ili pogrešnog. Svi smo različiti. Svaki je pravi, za određenu osobu, u datom trenutku. Greške ne postoje već samo lekcije koje učimo da bismo stigli tamo gde smo krenuli.

Svaki pokušaj obuzdavanja drugačijeg načina razmišljanja i rada predstavlja recept za katastrofu. Tipično je za ljude koji imaju preku potrebu da orkestriraju ishodom događaja, vođeni osećajem vlastite nesigurnosti. To su svi oni ’kontrol – frikovi’, koji imaju opsesivnu potrebu da kontrolišu svoje i tuđe ponašanje da bi držali komandu nad situacijom u svojim rukama. Iskreno, ne volim ni da budem u blizini takvih ljudi, a kamoli da ih imam za prijatelje.

Jedno je konstruktivni savet, u vidu otvaranja drugačije opcije, kada ga zatražim ili razmena mišljenja u cilju proširenja pogleda i napretka sopstvene ličnosti ali nametanje ograničenih načela drugima, izrođenih iz sopstvenog, opstruktivnog straha i nemanja hrabrosti da budeš ono što jesi, nikako se ne poklapa sa mojim moralno vrednosnim standardima. Za takvo ponašanje nemam tolerancije, što nije ništa drugo do strpljenje.

Jednom kada postavimo ogradu stvari prestaju da budu moguće.

Potrebno je hrabrosti da budeš ono što jesi. Uprkos svemu. Uprkos svima. Postoji i cena za to ali kada se ispostavi krajni račun ljudi uglavnom žale što se nisu vladali u skladu sa sopstvenim osećajima.

Granica onoga što možeš da prihvatiš je granica tvoje slobode. Ljudi sami sebi postavljaju granice da bi se osećali, najpre, prihvaćenim, a potom i sigurnim. Sve dok si u stadu, imaš osećaj bliskosti, ušuškanosti i topline, a tor te štiti od bilo kakvih izvanrednih misli i nasrtaja sa strane.
Ali, dragi moji, granice ne postoje, sem onih koje umislimo u našoj glavi i sami sebi postavimo.

Šta će da ti kaže mama? A šta drugi ljudi? Kakvo mišljenje o tebi ima neko ko te i ne poznaje? Šta će o tebi misliti po tome šta si obukao? Da li će se tvom poslodavcu dopasti to što si postovao na Fejsbuku ili Twitteru? Kakve su ti slike na Instagramu?

Ni u jednom trenutku ne zavisi od tebe već njihove percepcije. Ljudi vide samo ono što žele da vide i čuju samo ono što žele da čuju. Uglavnom, ne izlazeži iz svoje zone komfora. Ne žele da talasaju, menjaju svoju rutinu i rizikuju da im se uzdrma svet koji su taman uredili prema svom nahođenju.

A plivanje u sigurnim vodama ne vodi u napredak već žabokrečinu.

Stoga, izvinite što ne želim da se pretvaram da sam savršena!

Nije greh ukoliko nam se senzibiliteti ne poklope.

Svaki zreo čovek bi trebalo da se trudi da se odrekne, ega, ponosa i narcisoidnosti. Sve naše reakcije iz tih delova bića manifestacija su naših primarnih strahova. Svakom sledećom reakcijom te vrste bivaju pojačani.

Tačka preokreta je predaja. Tu prestaje kontrola i počinje zadovoljstvo. Odricanje kontrole, prepuštanje i prihvatanje različitosti najveći je dar koji sebi možemo da priuštimo.

Izađi iz granica sopstvenog uma i otvori srce! Budi otvoren! Dozvoli sebi da izađeš iz zone komfora! Ustupi prostor novim, drugačijim, neverovatnim iskustvima i mogućnostima, koje te čekaju van granica kontrole. Možda ti se i dopadnu.

Imati srce puno poštovanja za sve što diše je tajni princip prihvatanja. Njime razvijamo empatiju. Pre bilo kakvog izbora, namere ili diskrriminacije mora da postoji prihvatanje. Ne postoje dobri ili loši ljudi. Svi se mi, zbog svojih iskustava, dovijamo kako znamo i umemo. Prihvatanje ne znači odobravanje ili potpunu saglasnost. To nije isto što i popustljivost ili podnošenje. Prihvatanjem jednostavno omogućavamo da u našu svest dopre ono što već postoji. Priznanjem postojanja različitosti aktiviramo sve stanice u našem biću. Pokrećemo ih na život. Prihvatanje je naša veza sa svetom i posrednik u stupanju u kontakt sa našom najdubljim bićem.

Mesta u mom životu ima samo za ljude koji me prihvataju bezuslovno. Da li ćeš se naći na listi, samo od tebe zavisi. Priseti se kako je prihvatanje od strane drugih uticalo na tvoj život. Mi nismo tu da odobravamo nečije ponašanje, već da volimo bezuslosvno, kao što drugi vole nas, uprkos našim greškama i manama.

Prihvati sebe.

Prihvati svoj život.

Prihvati svoja osećanja i karakter.

Postoji veći smisao i svrha izvan površnog vela postojanja. Izlazak van granica naših nasleđenih predsrasuda i pristrasnosti ključ je šire percepcije i višeg stanja uma.

Uprkos svemu, uvek će biti ljudi koji će te voleti samo ako se uklapaš u njihove kalupe. Ne boj se da ih izneveriš.

Žana Korolija, vlasnica agencije za odnose s javnošću CORE Relations

Pratite Žanu na Facebooku i Twitteru ili potražite aplikaciju „Žanin ugao“ na Windows Storeu.

Tagovi: