Zbog odličnog učenja i primernog vladanja…

by | oktobar 29, 2013
Duda-Alapaca

Foto: Mladen Sekulić

Strašno, rekla je Nina. Šta je strašno, upitala sam. Strašno je to što je ostavila onakav posao da bi sedela kući i čuvala bebu. Ne znam šta je tu strašno, rekla sam. Kako… kako šta je strašno – zamalo se zagrcnula moja Devojka Od Karijere. Znaš li ti da je ona imala platu od hiljadu evra…? Službeni auto? Bonuse od million, trilion, zillion…? Dobro, i…? Kako možeš da kažeš ‘’dobro, i…’’?! Zbog takvih kao ti – rekla je i uprla svoj tanani prstić u mene – zbog vas koje se dobrovoljno odričete svih beneficija da bi sedele kući i menjale pelene, nije ni čudo što i dalje živimo u svetu muškaraca. Zbog takvih kao ti, pomislila sam, pravo je čudo da uopšte još živimo. Uostalom, draga moja, ako su se žene okrenule jedna protiv druge – zadnje je vreme došlo, i ovaj će svet muškaraca potrajati još duuuugo…

Ok, u poređenju s mojom bakom, ili čak mojom majkom – ja sam nikakva majka. Nemam ni blizu onoliko vremena za svoje dete koliko su one, svaka u svoje vreme, imale. Moja mama me vodila u školu i dolazila po mene u tri. Moja mama je znala obe moje učitelice. I onu ‘’redovnu’’ i onu iz boravka. Ja ne znam. Trudim se koliko mogu, ali, ruku na srce – to nije to.

Moje dete ne uživa poput dece čije su majke stalno kod kuće. Dešava se da moje dete jede kuvano svih sedam dana u nedelji samo zahvaljujući dnevnom boravku u školi i ručku na koji je pretplaćena. I to ne zato što ja ne umem ili neću, već naprosto ne stižem. Radim od šest do šest. Dolazim kući mrtva umorna. Nije mi ni do čega i ne sećam se kada sam poslednji put nešto srknula kašikom.

Od svih mogućih kombinacija – ja sam ona najgora. S jedne strane – nisam žena od karijere, jer radim jedan sasvim prosečan posao za koji primam prosečnu platu, ne briljiram u struci, i teško da ću ikada više uopšte napredovati. Na hijerarhijskoj lestvici me šiju i po petnaeset godina mlađe.

S druge strane – nisam se dokazala ni kao majka, jer sam rodila samo jedno, a i to jedno teško uspevam da gajim. Jesam li rekla ‘’gajim’’…? Sori, ja moje dete ne gajim. Tačno je, ja moje dete kupam, presvlačim, hranim, odvodim u školu, radim sve one neophodne ‘’tehničke’’ stvari – ali gajenje je nešto drugo. Gajeni smo kada nam pričaju priče za laku noć, pletu kike i nedeljom vode na šampitu i sladoled. Dakle, i tu mi piši nedovoljan, jedan. Ok, možda dva za trud.

E pa, vidiš draga moja, zbog te mršave dvojčice – zavidim tim mamama koje se usude da ostanu kod kuće. Jer dok ja moje dete čuvam, one svoju decu gaje. Čuvati ga može bilo ko za dvestapedeset dinara po satu, a gajiti samo i jedino majka. Majka, helou. Možeš mi reći kako su takve majke dosadne, kako hodaju zarozane i kose večito svezane u rep, kako vremenom postanu okupirane decom, kako se užive u svoju ulogu, izgube sopstveni identitet i od dece naprave debile… Ne… Prošlo je vreme majki koje su mislile da gube neznamtijašta zato što ostaju kod kuće. Ove su bile, videle i vratile se. I iskreno im zavidim.

Ja danas moram da izađem ranije, kažem. Gde ćeš…? Idem. Idem, pa taman dobila i neopravdan. Moram po Bebu u školu. Zašto…? Nešto se desilo…? Nije. Ali hoću već jednom da upoznam tu učiteljicu iz boravka. A možda vremenom zaslužim i tu trojku. Zbog primernog vladanja.

Pišite Dudi na [email protected].

Tagovi: