Život je lep kroz ružičaste naočare

by | septembar 22, 2014
Foto: Aleksandra Ostojić, www.linea.bz

Foto: Aleksandra Ostojić, www.linea.bz

Još jedna glupača u nizu koja misli da će problem u braku rešiti rađanjem drugog deteta!

Iako sam pomislila isto, uhvativši naslov novinskog članka preko ruke žene koja je sedeći do mene listala jedne od dnevnih novina, najmanje što sam očekivala od žene u njenom stanju, sa stomakom do zuba, bilo je da delimo isti stav po tom pitanju.

Moja zanemela ali svejedno burna reakcija u vidu razgoračenih očiju i visoko podignutih obrva privukla je njenu pažnju. Kako su nam se pogledi sreli, tako smo se naprečac razumele i zbližile. Spontano i naglas nasmejavši se jedna drugoj, u trenutku postadosmo najbolje prijateljice.

Željna obrazloženja njenog stava, bez oklevanja odložila sam telefon u tašnu i odlučila da dalje čekanje na pregled kod ginekologa prekratim čavrljajući sa ovom očigledno nadasve zanimljivom damom.

Lekar je kasnio jer se neočekivano zadržao zbog hitnog slučaja u bolnici, a ja ionako nisam mogla da smislim šta bih pametnije radila u tom trenutku.

Tema novinskog članka bila je Bijonse. Naime, nakon serije medijskih natpisa da sve češći bračni problemi ozbiljno drmaju kavez njenom ljubavnom gnezdu, objavljena je vest da je kraljica popa blagoslovena i da čeka drugu bebu sa svojim voljenim mužem.

Bez potrebe da postavljam direktna pitanja, moja nova prijateljica Ksenija sama započinje svoju životnu isposvest.

Primetivši moj nehotično zbunjeni pogled na njen trudnički stomak, u trenutku je reagovala odagnavši svaku dalju nedoumicu.

A, ne, ovo nema nikakve veze sa tim! Dete iz drugog braka, kaže, nežno gladeći svoj poveliki stomak.

Priča mi kako se bila ludo zaljubila na letovanju u svog prvog muža. Strasna veza, koja se potom nastavila, ubrzo je prerasla u brak pošto je ona zatrudnela. I sama priznaje da je brak bio više rešenje za novonastalo stanje nego produkt njihove ljubavi. Shodno brzini kojom se sve dešavalo, nisu bili pošteno ni osvestili uzajamna osećanja.

Mladi, ludi i zaljubljeni, bez previše razmišljanja, uleteli su u poduhvat koji je, kako se pokazalo, bio prevelik zalogaj za njih u tom trenutku. Uz rasprave, nastavili su dalje, oslanjajući se na glasove koji su dopirali sa strane da će se sve to rešiti kad dođe dete.

Nažalost, nesnađenost u međusobnom odnosu pretvorila se u obostranu nepodnošjivu netrpeljivost još tokom trudnoće. Nakon porođaja, Ksenija je bila u potpunosti zaokupljena novonastalom situacijom, a njen muž utočište je pronašao u begu od kuće, deteta i nje, ponajviše.

Zaslepljena strahom da će biti odbačena i ostavljena sama i nejaka sa detetom, osetila je potrebu da mora očajniči da se bori za očuvanje svog braka, kako zna i ume. Grčevito je stezala svog muža uz sebe, ucenjujući ga detetom i nametajući mu obaveze. Suprotno njenim očekivanjima, takvo ponašanje pravilo je sve veći razdor među njima i stvaralo samo još veću distancu. Iako je bila svesna da su svi njegovi izgovori i kašnjena bili na konto afera koje je imao, igorisala je tu činjenicu. Mislila je da će problem nestati ako se pravi da je sve u najboljem redu, baš kako su to predstavljali u javnosti.

U trenutku kad je osetila da gubi konce iz svojih ruku, rešila je da načini očajnički potez i proba da problem reši drugim detetom.

Dugo vremena nakon razvoda bilo joj je potrebno da se sabere i spoji sve kockice besom razorenog uma u smisleni mozaik. Iako je uspela vremenom da oprosti i sebi i svom prvom mužu na nezrelosti, dubokoj emotivnoj povređenosti i mnogobrojnim glupostima koje su načinili jedno drugom i dalje je progoni osećaj krivice zbog trauma i boli koju su oboje naneli svojoj deci.

Ni kriva ni dužna deca su postala predmet razdora, umesto ljubavi.

Priznaje da su se oboje u tom braku ponašali vrlo sebično, suštinski ne misleći i ne obraćajući pažnju na svoju decu i njihove prave potrebe.

Deca su postala oružje u našim rukama. Dobacivali smo se njima kao lopticama skočicama. A u nekim trenucima, bila su potpuno nevidljiva za nas.

U beznađe odvučena osećajem nemoći postala je zaslepljena sopstvenim besom. Prema mužu zbog odbačenosti, nedostatka podrške i osećaja nevoljenosti, a prema sebi samoj zbog sopstvenog osećaja neznadežne nemoći i nemogućnosti da reši nastale probleme kako bi održali brak.

A bes je ništa drugo do manifestacija straha. Okrutnost i bezočnost u ponašanju imitacija su snage nemoćnog čoveka.

Kada je u jednom trenutku naša starija ćerka fizički stala između nas, rastavljajući nas tokom žestoke svađe svojim malim ručicama i rečima – mama, nemoj ti ništa da brineš, ja ću brinuti o bati – shvatila sam da sam u potpunosti promašila uloge i majke i supruge, bar onako kako sam zamišljala da ću ih igrati u životu.

Moja ćerka preuzela je ulogu roditelja videvši da su joj mama i tata izgubljeni slučajevi. Bila sam očajna i potpuno devastirana činjenicom da se moja ćerka od šest godina ponašala zrelije od mene. Tada sam odlučila da se razvedem jer…
…muškarci se ne razvode!

Upadam joj u reč i uz ogromno razumevanje, saosećanje i podršku dovršavam njenu rečenicu.

Obe svesno svaljujemo krivicu na žene u takvim situacijama jer…

Da li si ti ikad čula da je neki muškarac svojoj ženi predložio da probleme u braku reše pravljenjem drugog deteta?!

Niko zreo i odgovoran neće zabašuriti problem tako što će otvoriti novo žarište.

Dete nije flaster za ranu. Dete je živo biće koje bi trebalo da nastane kao plod ljubavi između dvoje ljudi, a ne kao predmet razdora.
Bojim se da žena koja misli da muškarca može da zadrži uz sebe detetom, grdno se vara. U suštini, muškarac se vezuje za ženu, a ne za dete. Bolna životna činjenica, koju mogu da potvrde mnogi rastavljeni parovi. Nije redak slučaj da očevi zaborave na decu nakon rastave sa njihovom majkom.

Rešenje za bilo koji problem uvek postoji. Samo je pitanje da li vidimo dalje od svog visoko podignutog nosa i da li smo spremni da se suočimo sami sa sobom i podnesemo posledice svojih dela. Naš najveći problem je međusobno nerazumevanje, a ne mi sami.

Problem i dalje postoji čak i ako ga zaturimo pod tepih. Nijedan neće nestati sam od sebe niti se može rešiti ignorisanjem ili vađenjem zeca iz magičnog šešira. Možda rešavanje problema možemo da odložimo na određeno vreme tako što ćemo se dovoljno dugo praviti da ne postoji, u nadi da će nestati sam od sebe, vodeći se budističkim principom.

Što duže čekamo, problem postaje sve veći jer svaki novi samo doliva ulje na postojeću vatru. Odugovlačeći sa rešavanjem problema, sve više rizikujemo da se vatra razbukta u neslućenim razmerama i kao napalm spali sve pred sobom, kad to najmanje očekujemo, na način koji najmanje želimo. Obično sa posledicama koje ne možemo ni da pretpostavimo.

Žana Korolija, vlasnica agencije za odnose s javnošću CORE Relations Pratite Žanu na Facebooku i Twitteru ili potražite aplikaciju „Žanin ugao“ na Windows Storeu.

Tagovi: