DUDA ALAPAČA: Tamo gde vreme sporije teče

by | novembar 20, 2009


Šta ste imali?“, upitala je devojka za kasom. „Benzin“, rekoh, na šta me ona pogleda kao da sam, u najboljem slučaju, blago retardirana. „Super, bezolovni, premijum, dizel…?“ – usledila su pitanja, na šta sam ja samo slegala ramenima.

Znam šta sipam u moju „fiestu“, ali Vladin ljubimac je mogao da ide i na mlazni pogon, vodonik ili biorazgradiva goriva, a ja mu se nikada nisam mešala u posao. Istrčah napolje. Izblajhana kasirka se jedva suzdržavala da me ne napenali zbog reda koji se stvorio do vrata usled mog nepoznavanja naftnih derivata.

 

Duda, spava

 

„Vlado, šta si sipao?“, viknuh mu. „Gorivo, pobogu“, reče on i nastavi da proverava gume. „Znam to, nego KOJE…?“ „De dva“, odgovori on. „De dva“, dobacih joj, s vrata, sigurna da sam upravo osvojila kviska koji me spasava svih dodatnih de tri pitalica. „De dva, de dva“, ponovih uz poneko izvinjenje ostalim vlasnicima četvorotočkaša, zbog oduzimanja dragocenog im vremena (kao da je moje manje dragoceno, šta…?), na šta samozvana kraljica benzinskih pumpi samo prevrnu očima i vrati mi karticu.

„Daj nam malo fore…“
Vlada je, ne puštajući kvačilo, na parkingu dodavao gas, dajući mi do znanja, pod a – da požurim ili će otići bez mene ili pod b – da proverava motor. Pod a, pomislim i uložim kviska. „Gde si do sada?“, reče čim sam otvorila vrata. Znala sam, pomislih. Olako potrošen kvisko. „Jesi li javila baki da smo krenuli?“, upita me. „Nisam“, rekoh i maših se za mobilni. „Nemoj još“, odvrati me on. „Ako joj kažeš da smo krenuli u šest, očekivaće da stignemo u sedam, iako i u najboljem slučaju do tamo imamo dva sata vožnje. Daj nam malo fore, kapiraš? Možda uspemo i da je iznenadimo, s boljom startnom pozicijom“, objasni Vlada. „Kakva je vajda, krenuli u šest ili u sedam, ona nas ionako očekuje još od jutros!“, rekoh i uzeh da tražim baku u imeniku.

 

Crne misli
Prvo je dugo zvonilo, dok me nije izbacilo, što mi je ostavilo prostora da pomislim kako je pod a – otišla od kuće, pod b – pojačala dnevnik do daske, pod c – pala u insulinsku komu. Ovo prvo sam odstranila sistemom proste eliminacije, jer babe od osamdeset i pet godina retko odlaze od kuće, ili su u najgorem slučaju udaljene taman toliko da čuju telefon. Ni pod b nije baš bilo izvesno, jer se ne sećam da u šest daju bilo kakve vesti, tako da mi je ostalo samo da slutim najgore – pozlilo joj je, sad leži i ne može da dođe do telefona. „Stvarno si morbidna“, ukori me Vlada. „Uvek misliš na najgore.“ „Ne mislim ja na najgore“, krenuh da se pravdam, „kad imaš babu od osamdeset i pet godina, logično je da se ne nadaš da će živeti doveka.

 

U njenim godinama, sa šećerom koji oscilira između tri i dvadesetpet jedinica, insulinom koji prima ujutro i uveče, oslabljenim srčanim ritmom i pritiskom koji često ne uspeva da registruje ni najbolji internista – nema ništa neobično u tome da pomislim da nije možda, daleko bilo, znaš već…“ „Umrla“, izvali Vlada, gotovo ponosan što mi je pomogao da se setim te mrske, strašne, na-vrh-mi-jezika reči. „Baksuze, pupupu“, prekoreh ga i nastavih da pritiskam zeleni telefončić na displeju.

Kao iz epskog deseterca
Osetih olakšanje kad se s druge strane začu jedno zadihano „halo“… „Bako…“ „Kad ste krenuli?“, prekide me baka. „Sad, nema pet minuta.“ „Jakom“, reče razočarano. „A ja već upržila krompiriće, izdinstala pile… ima sve da se o’ladi dok stignete…“ „Bako, nismo mogli pre, u pet sam došla s posla…“ „Dobro, dobro, samo da mi stignete kako treba, samo polako, kaži Vladi da ne žuri, ajde, javite mi se još koji put, da ne brinem…“ „Šta kaže?“, upita Vlada. „Kaže – jakom.“ „Šta?“ „Jakom znači, ne znam ni ja, nešto kao tek sad.“ „Jakom…“, ponovi Vlada. „Nikad nisam čuo tu reč…“ „Nikad i nećeš“, rekoh ja, ubeđena da je ta reč poslednji put korišćena u premijernim izvođenjima epskih deseteraca i da je moja baka jedna od retkih koja je i dan-danas klinički održava u životu. Preslišavam se usput da nisam nešto zaboravila. Kafu, onu specijalnu, što ona voli – kupila. Kocku – kupila. Deterdžent i omekšivač – kupila. „Mentol bombone, ratluk?“, pita Vlada. I to kupila.

Moje selo
Duda na selu, bakaNakon dva sata mraka, retkih radio-signala s krš narodnjacima, magle, kiše koju smo krotili izlizanim brisačima, sumanutih krivina i Bebinog lica koje je, povremeno, uglavnom na tim istim krivinama, poprimalo sivkastozelenu nijansu – stigosmo, konačno, u MOJE SELO. Kapija je bila širom otvorena a fenjer ispred kuće je žmirkao. Baka je čekala na verandi, strpljivo, kao da pozira za lektire nižih razreda.

 

Noć na selu. Prizor dobrodošlice dostojan ruskih bajki. Slatko i voda i puna trpeza. Retko nam se ko obraduje kao baka. „Ja ne mogu više da zinem“, reče Vlada i odmače tanjir. „Ajde, sine“, nutka ga baka, „nema šta da se ostavlja. Uzmi još ovo malo, da mogu da operem šerpu.“ Vlada, nevoljno, pristaje. „Teško žabi u vodu“, kažem ja i munem ga nogom ispod stola. Kod bake se uvek svi odvalimo od klope, ali Vlada je posebna priča. Kao, ne može da je odbije, da je ne uvredi, a onda mi se posle danima žali kako ga žiga ispod leve plećke. Od tolike hrane, nije ni čudo. A baka sprema, pa rastura. Onako, po starinski, s dva prsta masti, zaprške, aleve paprike…

Idila pod jorganom
Kod bake sve ima neki svoj uhodani red. Prvo kafa, pa večera, pa dnevnik, posle još malo posedimo i u krevet. „Ja bih da ostanem da gledam film“, buni se Vlada. „Ne može“, kažem ja. „Kad si kod babe, njena je poslednja. Kad ona kaže – u krevet, ima da se ide u krevet.“ I posle toliko godina, baka je verovatno jedina osoba na svetu koju pristajem da poslušam. Onako, bez pogovora. Devet i petnaest, blinka stari digitalac pored kreveta. Beba spava. Moj muž i ja stiskamo se pod jorganom. Idila. Posteljina šušti. „Zaboravila sam da kupim štirak“, lupim se po čelu. „Kako je ne mrzi da štirka?“, pita Vlada. „Ne znam, takva je valjda. Kuva slatko, peče papriku, štirka…“ „To je prava žena, a ne k’o ti…“ Posle dva sata prevrtanja po krevetu, Vlada ustaje i pali svetlo. „Šta ti je?“, škiljim ispod jorgana. „Ne mogu da spavam.“ „Ni ja. Šta ćemo?“ „Ne znam“, sleže ramenima, „možemo da igramo igrice na mobilnom, da čitamo knjigu ili da radimo nešto… drugo…“ „Dušo“, rekoh, „ne znam šta ćeš ti, ali meni daj te ‘Karamazove’.“

Fruštuk, pa na put…
Ujutro ustajemo rano. Baka već tanca za šporetom. „Ustali Beograđani“, iznenadi se ona. „A ja mislila da vas ne budim dok ne bude gotov doručak.“ Nenaviknuti na rane doručke, pretovaramo se vrućim uštipcima. Onda dugo i natenane pijemo kafu. Baka, željna razgovora, priča o svemu i svačemu. Vreme sporo prolazi, ne onako kao kod kuće. Postavljam tanjire. „Šta ćemo sad?“, pita Vlada. „Da ručamo.“ „Da ručamo? Pa, samo što smo doručkovali!“ „Znam, ali tako ti je to na selu. Prvo fruštuk, ondak na put.“ Nešto posle dva, krećemo kući. „Mogli ste još malo da posedite“, šmrcka baka u maramicu. „Nismo mogli, bako, znaš kako je, sutra se radi…“ „Znam, znam, samo nek ste mi živi i zdravi.“ Saginjem se da je poljubim. Nekad mi je bila velika k’o kuća. Sad, ili ja rastem, ili se ona skupila. „Javite se kad stignete“, kaže. „Ne brini ništa, hoćemo.“ Beba joj šalje poljupce sa zadnjeg sedišta. Gutam knedle dok gledam kako se smanjuje u retrovizoru. Dobar deo puta ćutim. „Žiga me nešto, majku mu“, žali se Vlada. „Ispod leve plećke?“, pitam. „Kako si znala?“ „Onako“, kažem i obaram sedište. Truckanje i krivine bacaju me u tešku komu. Budim se, čini mi se da je prošla čitava večnost. „Dokle smo stigli?“ „Tu smo negde, na pola puta“, kaže Vlada. „Na pola puta? Jakom…?!“

 

ZAINTRIGIRALA VAS JE DUDINA PRIČA?
pišite JOJ…
[email protected]

Tagovi: