Duda Alapača: Sram i stid da me bude

by | novembar 23, 2016
Autorka teksta: Duda Alapača

Autorka teksta: Duda Alapača

Kada se, pre nekih trideset godina, u Nedeljnom popodnevu jedna mlađana pevačica pojavila vrlo oskudno odevena, moja baba je brže bolje promenila naočari jer joj se, sirotoj, učinilo da ne vidi dobro.

Šta je ovo, crna Milanka – upitala je moju mamu, prstom upirući u ekran.

Pevačica, baba.
Dobro, pevačica, to čujem, al’ gde joj je haljina…? Nema, baba.
Kako nema, bog je ne ubio?
Nema. To ti je danas moderno.
Baba skide one naočari za blizinu, pa ih brisnu krajičkom marame.
A ima li ona majku…? – upita.
Ima.
A oca?
I oca.
Pa to onda stida ni srama nema. – zaključi baba.
Nova su vremena došla. – reče mama i uzdahnu. I stvarno, bila su to nova vremena kojih se stari, pošteni, do grla zakopčani svet stideo.

Pored onog čuvenog “čekaj samo da ti otac dođe kući“, “sram te bilo“ je predstavljalo nešto najgore što je majka ikada mogla da mi kaže. Mogla sam da podnesem da ne razgovara sa mnom i da me ignoriše, da je slušam kako se žali tetki da ne zna šta bi sa mnom, jer sam ovakva i onakva, ali sve je to nekako išlo u rok službe. Sram te bilo me je ubijalo u pojam. Jer, ruku na srce, taj isti sram me je sprečavao da uradim toliko toga lošeg.

Nekad je bila sramota dobiti i ne ispraviti lošu ocenu, sramota je bila pasti na popravni, družiti se s lošim đacima, ne pozdraviti starijeg od sebe, ne pridržati vrata, ne javiti se nastavniku kad se slučajno sretnete u gradu. Sramota je bila da te neko vidi s cigaretom ili ne daj bože – flašom pića. Sramota je bilo vraćati se kući kad pošten svet kreće na posao, sramota je bilo spavati do podne, lagati, klevetati druge, pokazivati prstom. Čačkati nos. Psovati. Podrigivati. Sramota je bilo izaći iz kuće u onome u čemu inače spavaš. Sramota je bilo vodati se s ovim i onim, frakati se za školu, žvakati žvaku na času, hodati u gaćama po kući, naročito dok ti je otac tu. Sramota je bilo ne upasti na budžet. Ili biti samofinansirajući a ne davati ispite. Sramota je bila obnavljati godinu za godinom dok te roditelji izdržavaju. Jer sram i stid su nas odgajali. Dok smo imali čega da se stidimo, postojala je barem teoretska šansa da ćemo postati ljudi.

Možda nije bilo idealno. Možda su nas suviše stezali. Možda smo u želji da ih nikada ne postidimo, jurili za peticama, bili vukovci, ređali nagrade na opštinskim i međugradskim takmičenjima, govorili hvala, molim i izvinite. Možda smo njima za ljubav upisivali škole koje su oni želeli da upišemo, dovodili im kući drugarice za koje smo znali da će im se dopasti, izlazili samo sa finim momcima, možda smo odlazili sa proslava kad nam se najviše ostajalo ali bilo je sramota prekršiti dogovor, ne ispuniti obećanje. Možda smo prerano postajali odgovorni, odrasli, ponosni na svoj put, svoje izbore.
Ali, na kraju, nismo ispali loši.

Sećam se devojke koju sam letos videla u prevozu. Jeste bilo toplo, jeste bilo leto, ali kunem se – skoro da je bila gola. Brushalter iz kog je kipelo provideo se ispod neke prozirne majice koja jedva da je pokrivala pupak a pretesni šorcić pretio da se prekine. Imala je pirsing u nosu, pupku i na levom uvetu. Previše našminkana, premalo obučena, izgriženih i mestimično nalakiranih noktiju, izgledala je jeftino. Izgledala je onako kako nisam želela da moja kćerka niti kćerka ikoga koga znam, niti ičija kćerka ikada izgleda. I to ne zato što izgleda tako što izgleda, jer mladost je znala i gore da ponese, već zato što se ne stidi ni sebe, ni svog probušenog pupka, ni stare gospođe kojoj nije želela da ustupi mesto, ni paljbe koju je, puna sebe, osula po rođenoj majci, sikćući u telefon jer joj “glupa krava“ ponovo nije ostavila “kintu za pljuge“.

Bilo mi je žao. Ne nje. Bilo mi je žao majke koja je jutros možda došla iz treće smene, ušunjala se na prstima u kuću, tiho, da nikog ne probudi. Majke koju je dočekao prazan tetrapak mleka i puna sudopera. Majke koje se njeno rođeno dete stidi jer smrdi na zapršku i nema kintu za pljuge. Majke koja na roditeljskim sastancima sedi u poslednjoj klupi i crveni, krijući ruke u krilu. Majke koja se pita gde je to zaboga pogrešila…?

Sram te bilo – poželeh da kažem. Molim…? Si meni nešto rekla…? – unese mi se u lice toliko da sam mogla da prebrojim tamne slojeve pudera koje je danima dodavala. Htedoh da kažem svašta, ali se ugrizoh za jezik. Moja baba joj ne bi dužna ostala.
Možeš li, molim te, samo malo da se pomeriš, da siđem…? – upitah. Ona se pomeri u stranu, isturi grudi i nastavi da pravi ogromne ružičaste balone od žvaka. Kakva smaračica, reče za mnom. Ponovo se postideh. Sebe. Nje. Nas.

Tagovi: