Kad zaboli CV

by | jul 24, 2009

Nije neka mudrost da roditelji ne mogu da se pouzdaju u decu, ali ni sanjala nisam da će me rođena majka ostaviti na cedilu. Baš sam bila isplanirala da uzmem koji slobodan dan, pa da Vlada i ja odemo nekuda, sami, a da bebu tutnemo mami na čuvanje. Kad eto ti nje – kaže, traži posao… Pa kud baš sad, majku mu? Mislila sam da si već otišla u penziju…

 

Lepota i Zdravlje - Duda alapaca - Kad zaboli CV

Stare veze – novi posao
Moja majka, žrtva tranzicije, razapeta između tehnološkog viška i finansijskog manjka, rešila je da se ponovo zaposli. I to u zemlji u kojoj nema posla ni za mlade, zdrave i prave. Isprva ni sama nije bila sigurna da želi ponovo da ustaje svakog jutra i da se odrekne blagodeti penzionerskog života, ali onda je tata, kao i obično, rekao magične reči. Ko će tebe da primi na posao? Naravno, upalilo je.
Uzela je oglase, vrtela, zvala, potegla stare veze i ljude koje je na ovaj ili onaj način zadužila i u roku od jednog prepodneva uspela da zakaže neverovatnih pet razgovora za posao. Pet, pomislila sam. Ja toliko nisam uspevala ni u periodu najvećeg entuzijazma… Ali, moja mama je čudo od žene. Ma, žena zmaj.
Njen me poziv zatiče u krevetu. „Mama“, piše na displeju. Pogledam na sat, jedva pola sedam. Uspaničeno pokušavam da potrefim „yes“. U deliću sekunde sto misli mi proleće kroz glavu. Kad imate roditelje koji više ne pucaju od zdravlja, svašta vam pada na pamet. Možda joj je pukao čir, ili je pala u kupatilu… Možda je tati opet skočio šećer? Halo, šištim u mobilni.


Ništa bez biografije

„Moraš brzo da dođeš“, kaže mama piskavim glasom. Osećam kako mi srce ludački udara. Znala sam, prosto sam znala… Niko normalan ne bi zvao u ovo doba da je sve kako treba. Šta je, mama, govori više? „Ništa. Moram pod hitno da napišem CV.“
„Šta joj je?“, pita Vlada dok se na prstima iskradam iz sobe. Ništa, kažem i uzimam ključeve od kola. Idem da vidim kako je. „Šta je sad boli?“, pita moj, još uvek bunovni muž. Ma boli je… CV. „Šta?“, Vlada podiže glavu. Ništa, spavaj. Neću dugo.
Mama mi otvara vrata podbula i s podočnjacima kakve nisam videla još od moje poslednje gnojne angine. „Celu noć nisam oka sklopila“, kaže. „Svi koje sam zvala neće ni da pričaju bez tog sivija. Divni su i krasni i ljubazni i sve, a onda ti odjednom traže tamo neki sivi… Znaš Gordanu, teta Bosinu? Sećaš se da sam joj šila haljinice za lutke, kad je bila mala? E, ona ti sad ima neku agenciju za čuvanje dece i rekla mi je da joj pošaljem sivi. Kao da me ne poznaje… Izem ti sivi“, reče mama i pristavi vodu za kafu. „U moje vreme ljudi su se zapošljavali nekako normalnije… onako ljudski, preko veze.“
Uzmi olovku i piši, kažem ja. „Šta da pišem?“, zbunjeno će ona. Pa, ne znam, piši svoju biografiju. CV treba da sadrži najvažnije podatke, osnovne stvari, ali mora da bude i poseban i upečatljiv. Ako misliš da baš tebe pozovu na razgovor, moraš da se potrudiš i da ostaviš utisak. „Kako da ostavim utisak kad samo treba da popunim neke formulare? Gde da smestim još i utisak?“ Daj to ‘vamo, kažem i počinjem da pišem.

Pomerene vrednosti
Pokušavam da proniknem u sve tajne pravog, ozbiljnog CV-ja. Treba da budete precizni ali ne i detaljni. Da predstavite sve svoje vrline, a opet da se ne hvalite previše. Da date do znanja poslodavcu koliko vredite, a da zadržite dozu skromnosti. Da delujete kao profesionalac, ali da se zna da vam je porodica na prvom mestu. Da budete timski igrač jakih individualnih kvaliteta. I da sve to stane na dve strane A4 formata. A moja mama, kakva je da je, zaslužila je barem omanji roman.
Ali, da krenemo redom. „Ime i prezime. Datum rođenja. Je l’ to baš mora?“, pita mama. Mora, kažem ja. Moja majka, iako dobrodržeća, teško podnosi pominjanje datuma proizvodnje. „Možeš li makar malo da zamrljaš taj datum?“, pita. Da izgleda kao štamparska greška? Ne može, kažem neumoljivo i prelazim na drugo pitanje. Mesto rođenja… „Zar i to mora?“, zgranu se mama. Nakon pola veka života u velegradu, gotovo da je uspela da se odrekne svog čestitog paorskog porekla.
I tako, stigosmo i do obrazovanja – osnovna škola, srednja škola… „Da l’ da staviš da sam odslušala dva semestra na višoj turističkoj?“, pita mama. Ma da, najbolje i da napišem da si onda upoznala tatu, i da si ostala trudna i kako ste se onda uzeli i sve to. To nikog ne zanima… „Zašto?“, brecnu se mama. „Da znaš da takve stvari mnogo više govore o tome kakav je ko čovek, nego kad napiše koliko je škola završio i koliko jezika govori. Ja sam pre svega bila požrtvovana, znaš? Da sam htela da guram karijeru, ti sad ne bi sedela na tom mestu“, reče mi i spusti naočare na vrh nosa, kao što to uvek radi kada je ljuta. Da si ti malo bolje tada pogurala karijeru, ne bih ustajala u sedam ujutro da ti pišem CV, dočekah spremno, a ona mi, još spremnije, odgovori da skratim jezik jer se, hvala bogu, još uvek zna ko je tu koga rodio.


Glava porodice
Da li izdržavate neko lice, pitao je CV. „Izdržavam sebe, tebe, tvog muža, tvoje dete i tvog oca“, krenu mama da nabraja. „Napiši slobodno da sam k’o vojska spasa.“ Mama, stvarno, uozbilji se, rekoh strogo. „Dobro, napiši onda da izdržavam samo tvog oca. Izdržavam ga na sve moguće načine i ne znam dokle ću tako.“ Napravih se da nisam čula i pređoh na sledeće pitanje. U kakvim ste odnosima s izdržavanim licem? „Intimnim. Piši, šta čekaš? Moram to da im pošaljem do podne.“
Koja je oblast u kojoj biste želeli da radite? „Gospode, kakva pitanja. Pa, ja ću da radim u privatnom vrtiću, ne u institutu za nuklearnu fiziku! Koje su to oblasti u vrtiću?“ Pa ne znam, rekoh ja, možda misle, imamo bebe koje piške u pelene, bebe koje piške u nošu, i tako to… „Napiši da mi je svejedno. Ne, čekaj, ako napišeš da mi je svejedno, misliće da mi nije ni stalo do posla. Napiši da volim decu svih uzrasta.“ Dobro, rekoh pomalo unezverena od cele te zavrzlame sa njenim zaposlenjem. Koje jezike govoriš? „Srpski“, reče mama, postiđena. „I pomalo španski“, dodade. Ali, mama, samo si gledala serije. „Nema veze, stavi ti i španski. Por favor, šta će mi strani jezici ako ću čuvati decu koja ni maternji još nisu progovorila?“

 

***
Posle dva litra kafe, šest kiflica sa domaćim pekmezom i sto miliona Vladinih što-te-nema poruka na mobilnom, stigosmo konačno do radnog iskustva. Trebalo je hronološki navesti sve pretpostavljene, zatim pozicije i firme u kojima je radila. Na nesreću – većina njenih pretpostavljenih u međuvremenu je poumirala, preduzeća se pogasila ili otišla u stečaj, a da zlo bude veće – u CV-ju su tražili da im priložimo preporuke o karakteru i kvalifikacijama. „Šta sad da radimo?“, upita mama razočarano. Niko me neće ni pogledati bez tih preporuka… Ništa, rekoh, dok ja smislim šta ćemo da radimo, ti idi pristavi još jednu kafu. Ona poslušno ode u kuhinju i stade da klepeće šoljicama. Vlado, dušo, utipkah u mobilni, spremaj dete i dolazi ovamo. Moraš hitno nešto da mi potpišeš“

Ilustracija: Stevica Rajić

Tagovi: