Na terapiji: Dušek za dvoje

by | avgust 26, 2016

 

HI_MIC_0428-5152mala

Lidija Ćulibrk, urednica magazina „Lepota&Zdravlje“, specijalista zdravstvene psihologije

Kraj je augusta i već danima sam u ofisu pa mi, i protiv moje volje, iskrsavaju pred oči najblistaviji momenti upravo prošlog godišnjeg odmora. Moj dragi i ja nakon svakog dana na letovanju biramo “pick momente” i tako obeležavamo leto tim najsjajnijim trenucima i utiscima. Čuvamo ga za hladne dane.
I pored svih plavetnila, ušuškanih plaža, utvrđenih gradova, spokojnih trgova, mislim da ću kao najdražu uspomenu zadržati “dušek za dvoje”. To nije dušek koji smo mi kupili i izležavali se na njemu celo leto. Ne. To je dušek na kog smo slučajno naleteli, našli ga privezanog za bovu, gotovo napuštenog. Razlog zbog kog ga je neko ostavio tamo je sigurno praktične prirode. Naprosto ljudi nisu hteli stalno da ga nose sa sobom pa su ga tamo “parkirali”. Ali, za nas dušek je bio poklon. Petnaest minuta ljuljuškanja na talasima bez razmišljanja o bilo čemu.

Sama ideja plutanja usred morskog plavetnila dok je sunce iznad mene je totalni “guilty pleasure” jer kad si u moru ima da plivaš što više i da brineš da ne ostaneš predugo izložen suncu, pa zatim brzo u hlad. Još uvek mislim o “nekom” ko nam je priredio ovo vrhunsko i u svojoj jednostavnosti savršeno uživanje. Razmišljam, u stvari, koliko zadovoljstva su ljudi, sposobni da učine za druge. Nemerljivo.

Istovremeno čitam knjigu o Dalaj Lami i njegovu priču o saosećanju kao osnovnoj ideji vodilji srećnih ljudi. Kad su ga pitali da li se kao monah lišen, intimnosti, porodice i bliskih odnosa ponekad oseti usmljenim i uskraćenim, odgovorio je da to nije moguće jer se trudi da bude što više povezan sa ljudima. Isti odgovor daje i kada ga pitaju šta je čarobna formula sreće. Povezanost.

Foto: Guliver/Getty images

Foto: Guliver/Getty images

Biti povezan sa drugima uopšte ne znači ići na kafu i ručkove sa drugaricama i kolegijalno pušiti na pauzama. Znači nešto sasvim drugo. Imati empatije za to kako se drugi osećaju i pokušati da se nađemo u njihovoj koži bez obzira koliko nam možda njihova situacija nije bliska. Ili nam njihovo ponašanje ne dopada, iritira, stvara nam poteškoće. Čak i tada.

I sada rećićete – ok, znamo to. Ok, ali zašto se tako ne ponašamo. Zašto mi danas starija koleginica na honiku kaže kako joj se mlada koleginica ne javlja u prolazu i kako za nju nema čak ni “dobar dan”. Mnogo toga mi znamo ali ta znanja ne koristimo verujući da za nas važe neka druga životna pravila. A za sve nas važe ista pravila u osnovi kojih bi bilo dobro da je duboko razumevanje ljudskosti svakog pojedinca. I onog koji je srećniji od nas, i onog koji je tužniji, bogatiji i siromašniji, lošiji i bolji. Jer – isti smo.

Zato ostavite iza sebe, onako bez previše rezmišljanja i kalkulisanja, jedan “dušek za dvoje” na kom će plutati i uživati neki drugi ljudi. Ma ko oni bili.

Tagovi: