Na terapiji: Pravo partnera da prestane da nas voli

by | jul 28, 2016
HI_MIC_0428-5152mala

Lidija Ćulibrk, urednica magazina „Lepota&Zdravlje“, specijalista zdravstvene psihologije

Usred leta i uživanja u suncu i plažama, koleginica Eržika sa RTV me je pozvala da gostujem u njenoj emisiji Dokument, koja se bavi uvek značajnim društvenim temama, a ovaj put nasiljem nad ženama, odnosno ljubomorom. Nije lako misliti o tome kada te ceo letnji vajb vuče da ne misliš ni o čemu. „Imamo pravo da ne mislimo ni o čemu ponekad“, mislila sam. Ipak, kopkalo me je da se ipak upustim u ovu temu.

Ono što je važno znati jeste da je patološka ljubomora ozbiljna bolest, kao bilo koja druga. Osobe koje pate od ovog poremećaja često ne mogu da kontrolišu svoje emocije i ponašanje, kao što dijabetičar ne može voljno da snizi nivo svog šećera u krvi. Naravno, nije uvek tako. Postoji momenat kada patološki ljubomorna ličnost može da prihvati sugestiju svoje okoline i odluči se za lečenje. Isto kao što dijabetičar može da odluči da koristi različite metode relaksacije i samopomoći zahvaljujući kojima će mu nivo šećera u krvi biti niži. Potrebno je iskoristiti taj momenat i osobu uputiti na odgovarajući farmako i psiho tretman. Međutim, i ako se to i desi, još uvek će u životu ovih ljudi biti mnogo momenata koji su rizični, potencijalno opasni, za okolinu, ali i za njega samog.

Iako se u svakodnevici ljubomora smatra ženskom osobinom, u psihopatološkim razmerama je učestalija kod muškaraca, a samim tim ima za posledicu više nasilnog ponašanja i žrtvi.

U svoju priču o ljubomori Eržika je uvela zanimljivu tezu o našoj percepciji ostavljenosti i uvreženim reakcijama na situaciju u kojoj nas voljena osoba napušta. Opšteprihvaćen stav je da ne smemo biti ostavljeni i da partner mora da nam bude privržen, odan i veran. U suprotnom je u redu da bude kažnjen.

Dakle, da li partner mora da nam bude odan i da nas voli? Naravno, svi to priželjkujemo! A, da li postoji prirodni zakon koji kaže da mora? Kao što postoji „zakon spojenih sudova“, „zakon gravitacije“. Da li postoji pisani zakon koji to kaže? Kao zakon o plaćanju alimentacije ili trajanju godišnjeg odmora. I šta kaže sama ljudska priroda? Šta kažu događaji i iskustva? Naši i naših bliznjih?

Kažu da partner ne mora da nam bude veran. Mi to želimo, to bi bilo jako lepo i poželjno i ulepšalo bi nam život, ali – ne mora.
Naš partner ne mora da nam bude veran. Na nama je da znamo ovaj fakat. I bilo bi dobro da ga ne zaboravimo ni ako se upravo nama u realnosti dešava takav, nemio slučaj. Na nama je da odlučimo da li ćemo napustiti nevernog partnera ili ćemo nastaviti vezu na neki koliko-toliko konstruktivan i zadovoljavajući način. Da, to podrazumeva i na nekažnjavajući način. I tu treba da se završe naše akcije.

Vaspitavajući decu u atmosferi koje podržava stav da partner mora da nam bude odan pospešujemo mogućnost da, ukoliko tako ne bude, ostavljen partner ne izabere ni jedan od dva pomenuta načina reagovanja već da izabere ljubomoru, kažnjavajuće ponašanje i nasilje nad „neposlušnim“ partnerom. Zato, kada prvi put saznate da vaš sin ili ćerka imaju partnera, dajte im do znanja kakva su njena i kakva su njegova prava. Da, u realnosti naš partner ima pravo da se zaljubi u drugu osobu, da prestane da nas voli, da započne novi život bez nas.

To je bolno.

Zbog toga se plače u zamračenoj sobi.

Zbog toga se pišu tužne pesme.

Naučimo decu, da je i to za ljude, moguće je, dešava se, i da će se verovatno desiti i njima. A oni će nastaviti da žive i posle toga.

I neću vam odati sve, gledajte Dokument (RTV, utorkom uveče od septembra ili na odloženom gledanju).

Još tekstova iz rubrike „Na terapiji“ možete pročitati OVDE.

Tagovi: