Na terapiji: Šta moramo da delimo sa drugima, a šta možemo zadržati i za sebe?

by | novembar 7, 2016
HI_MIC_0428-5152mala

Lidija Ćulibrk, urednica magazina „Lepota&Zdravlje“, specijalista zdravstvene psihologije

Danas je mojoj ćerki rođendan. Sama sam. Ona spava i najradije bih je probudila jer toliko toga imam da podelim sa njom. Toliko posebnih “starih” i “novih” osećanja. Neću da je budim. Pokušaću da ih zadržim za sebe. Ima ona svoje misli, svoje brige, svoje planove. Prošetaću se do Keja u ovom predivnom jesenjem jutru. Možda ću da odem na kafu kod mame… Ili da nazovem drugaricu… Uf. Videću…

Kada smo srećni i kada smo ophrvaju problemi, imamo želju da to podelimo sa drugima. Mi smo društvena bića i “gregarni motiv” kako se to u psihologiji zove je jedan od bazičnih na Maslovljevoj skali motiva. Ipak, ne čini li vam se sve više, da su ljudi toliko ozbiljno zauzeti, možda i sasvim objektivnom, složenošću i težinom sopstvenog života da ne možemo da ih “koristimo” kad god nam to padne na pamet čak i kada je reč o bliskim osobama. Ili upravo ne u tom slučaju. Sve češće imam utisak da ne želim da započinjem “svoju temu” sa najbliskijim prijateljicama jer je svaka od njih preplavljena svojim “temama”. I kuda to vodi? U osamljivanje, izolaciju, otuđenje? Ne, naprotiv.

REBT terapeuti (Racionalno-emocionalno-bihevioralna terapija) smatraju da je razumna “samodovoljnost” jedan od važnih kriterijuma mentalnog zdravlja. To znači da nam drugi ljudi nisu u svakom trenutku potrebni da bi nas podržali, da bismo im se požalili, da bi bili uz nas. Toliko smo skloni da kažemo: “Niko mi ne drži leđa”, “Niko nije na mojoj strani”, “Niko me ne razume”. U suštini, niko i ne mora. Ne mora! Ako imamo nekoga ko će rado da nam podmetne svoje “rame za plakanje” ili “grlo za smejanje” – odlično, a ako nema – naučimo da se sami radujemo, sami tugujemo i tešimo se, u momentima kada su okolnosti takve i da od toga ne pravimo tragediju.

Nije lako. Emocije, i negativne i pozitivne, je teže apsorbovati i obraditi sam, u tišini svoje duše. Ali izazovno je. Pokušati razumeti sebe, uživati u svojim osećanjima ili ukloniti “višak” ako je potrebno, smiriti ih, usmeriti, neutralisati. Kao da sami odigrate partiju šaha umesto da idete od vrata do vrata i tragate za partnerom voljnim da igra sa vama. To smo radili kada smo bili deca. Sećate se? “Možeš da se igraš i sama”, govorila mi je mama kada sam se durila jer sam u trenutku ostala bez društva. Zaista, možemo. Sada smo odrasli. I neću otići na tu “rođendansku” kafu kod mame ni drugarice, popiću je sama.

Ostale tekstove iz serijala NA TERAPIJI pročitajte OVDE

Tagovi: