Na terapiji: Šta se krije iza žestokih momaka?

by | oktobar 28, 2016
HI_MIC_0428-5152mala

Lidija Ćulibrk, urednica magazina „Lepota&Zdravlje“, specijalista zdravstvene psihologije

Da li zavidite momcima koji voze bicikl na ivicama litica na nekoliko hiljada metara nadmorske visine? Avanturistima koji skijaju na glečerima i utrkuju se sa lavinom? Planinarima i istraživačima koji se zapute u neistražene delove sveta? Akrobatama koji skaču sa solitera na soliter? Da, da, da, da. I primetili ste da ljudski um nema granica i ovih „opasnih“ aktivnosti je sve više i sve su raznolikije.

Odrastamo verujući u svemoćne i neustrašive heroje. Meni su doduše ti heroji bili Boško Buha i tri brata Ribara. Ali, manimo se tih vremena. Ipak, u svim vremenima heroji su važni, zahvaljujući njima otkriveni su svetovi, interplanetarni prostori i granice ljuskih sposobnosti, u isto vreme.

Ipak, hajde da razmislimo.

Kada sam u svojim prvim danima rada na Psihijatrijskoj klinici proučavala tipove poremećaja ličnosti, crno na belo sam se suočila s tim da kod ovih naših heroja stvari nisu baš idealne. Naime, alpinisti, ronioci na dah pa i kockari našli su se u istoj kategoriji u poglavlju koje se bavi “specifičnim” ličnostima sklonim hazardu, koji svoje postojanje mogu da dožive jedino u ekstremnim situacijama i koji imaju visok prag tolerancije na uzbuđenja – snažna uzbuđenja su im, šta više, neophodna da bi preživeli.

Ne želim da ogovaram heroje, želim da vam kažem da smo i mi, “obični” sasvim u redu, možda čak i više “u redu”, ako me razumete. I da ne treba da se osećamo inferiorni. Mislim da je ovo osobito važno za mlade ljude za koje nije dobar izbor da po svaku cenu traže “izazove veće od života” već da nauče da je život svakako velik.

Mladi ljudi umeju da se “zaigraju” i da u pomeranju svojih granica odu predalako i tako ugroze i svoje i tuđe živote. Isto tako, umeju da sve okrenu na sasvim banalnu stranu i da herojstvo koje ne mogu da postignu na nekom drugom polju pokušavaju da ostvare tako što će, na primer, pokušati u sitne jutarnje sate, posle noćnog provoda, pokušati da preteknu svakog ko ima se nađe na putu, “jureći” baš tu hazardersku emociju. Jer treba biti heroj.

Nije obavezno! I kada čujete da je neko usred snežne oluje na Himalajima, hrve se surfujući sa opasnim talasima ili mu se izgubio svaki trag dok je tragao za neotkrivenim pustinjskim oazama, setite se da više nego o nadljudima o ovakvim osobama treba da razmišljamo kao o žrtvama nekog nesrećnog sklopa okolnosti u njihovom vaspitanju i odrastanju koji su doveli dotle da nisu bili u stanju da život vide u kovitlanju suvog jesenjeg lišća, u svakom jutru u kom se probude živi i zdravi o uzbudljivom putovanju koje se svima dešava, iz dana u dan. I ne brinite, heroja je uvek bilo i uvek će ih biti.

Ali ovo vreme možda traži neke nove heroje – heroje naših običnih dana.

Ostale tekstove iz serijala NA TERAPIJI pročitajte OVDE

Tagovi: