Na visokim potpeticama: Kad je Hari sreo Sali

by | mart 14, 2017
16237539_680149758826317_163765041_n

Piše: Željana Ostojić

Kiša je odlučila da proleće još malo pričeka. Duboko udišem vazduh sa mokrog novosadskog asfalta i prepuštam se praznim bulevarima. Koliko samo volim miris hladne nedelje kada se svi sa njegovih ulica sklone. Tada moj grad i ja pregovaramo, razgovaramo, podsećamo jedno drugo na ljude koji su prošetali našim ulicama i prekrštenih ruku odmarali na našim trgovima. Nekim ljudima je mnogo dopušteno.
Koliko je samo sastanaka i rastanaka u njemu zapisano.

Ispod starog hrasta. U Futoškom parku. Na Petrovaradinskoj tvrđavi. Ispred katedrale. Na keju. U zadimljenim vinskim podrumima. Na okretnici dvojke. Ispred železničke stanice. Koliko puta su crvene pliš cipele i crne patike u istom ritmu prepešačile od Telepa do Limana, Petrovaradina i nazad. Ne znam da li je prokletstvo ili blagoslov kad toliko sebe u nekom gradu ostaviš, pa se ponekad i postidiš kakve sve tajne čuva. Ali jedno je sigurno: ne možeš da voliš grad u kojem nisi zakopao uspomene.
Mora da je prošlo sat vremena lutanja pre nego što na katedrali kazaljke preklopiše dvojku. Kasnim deset minuta.

Foto: Pixabay

„Pa gde si ti? Ništa se nisi promenila!” Nije ni njegov tamni pogled. U desnoj ruci drži kišobran, a levom snažno grli moja zaleđena ramena.
„Drago mi je što te vidim”, razmenjujemo nekoliko osmeha i u tišini posmatramo jedno drugo. Čudno je kako u izlizanoj rečenici ponekad može biti toliko iskrenosti.
„Mora da je prošla godina…”, nesvesno spušta pogled na sat, kao da nagađa koliko će još puta velika kazaljka obrnuti svoj krug do ponovnog susreta.
Po nekom nezvaničnom propisu, sretnemo se jednom godišnje. Valjda je to bio prećutni dogovor one zime kad je prstima postalo pretoplo da se kriju u džepu plave jakne. Jednom godišnje, bez izuzetka, a mala je ovo varoš. Prepešačiš Novi Sad uzduž i popreko za dva sata, a ipak mora biti da je veliki grad kad ne možeš naleteti na nekog ko je nekoliko kilometara od tebe daleko.

„Verovatno”, sležem ramenima i oklevam pre nego što postavim najvažnije pitanje. Ono zbog kojeg se uvek srećemo.
„Kako si?“
„Dobro sam. Ti?”
„Dobro.”

A moglo je biti bolje. Ispitivački merimo koliko se reči slažu sa onim što smo prećutali. Više ne lomi prste. Više ja ne skrećem pogled. Za ovu godinu smo izgleda mirni. Jednom, imali smo veliko prijateljstvo koje je nespretno žongliralo po opasnoj ivici. Tada nismo znali kako sa njim, a sada znamo još manje. I zaista smo srećni i zaista smo dobro. I bez trunke pretvaranja iskreno se smešimo nekim novim očima i žurimo nekim toplim prstima. Odrasli smo, rekla bih. Menjamo staro za novo i više se ne osvrćemo. Dugi pogledi ponovo su sklopili svoj tajni pakt. Od sada nema više ugovorenih susreta, ostaju samo oni slučajni i klimanje glave u prolazu. Kad već bolje nismo umeli.

Zapratite nas na Viberu! Učestvujte u kreativnim razgovorima i prvi čitajte najinteresantnije vesti sa portala “Lepota i zdravlje” >>> http://www.viber.com/lepotaizdravlje