Norin dnevnik: A ovo mora da je predivna ćerka

by | novembar 21, 2017

A, ovo mora da je predivna ćerka… Da li ste ikad zbog jedne rečenice pomislili da ste žrtva zavere? U mom slučaju bila je to rečenica „Napravi limunadu“. Evo zašto. Razrezala sam limun. Stavila čašu na sto. Uzela kafenu kašiku iz fioke i ugurala je u polovicu limuna. Zavrnula je par puta iznad čaše tako da iscuri malo soka. Moja majka koja je bila pored, zauzeta razvlačenjem kora za božićni kolač, nije mogla da sakrije iziritiranost – Kako cediš taj limun – ispalila je ko iz topa – tako radiš i sve ostalo! Bilo mi je neugodno. Kao da je mogla da vidi kroz mene iako sam kući dolazila jednom u šest meseci. Cediljka za limun u to vreme jeste bila na listi stvari koje više nisam umela da primenim.

Autor: Nora Šaponja Žunjić

To nije problem o kojem se priča. Godine nakon diplome do ranih tridesetih izmiču diskusiji. Nisu tema kao što su to tinejdžeri ili žene koje žure postati savršene. Drugim rečima, ako spadate u one koji bi, grabeći prema 30-toj, već trebalo da su „svoji ljudi“, najviše što možete očekivati je komentar majčine drugarice u prolazu – A, ovo mora da je vaša predivna ćerka…
… Stavili biste ruku u vatru da se niste vi promenili. Kao da vas nije bilo dve sekunde, a u međuvremenu je prošlo deset godina…. Ali, nije tako! Još juče ste slavili poslednji ispit sa drugaricama koje su sad – trudne. Na kafi vas iznenađuju koliko su prilagođene, kako su neprepoznatljive, kao da su već pre toga bile majke – Deca plaču, znaš? – kažu vam.

Scena se uduplava, utrostručuje, u gradu nailazite na one koji znaju lika, imaju tog lika, lik će da im sredi… jednom rečju na one koji su se bavili jedinim važnim pitanjem dok ste vi iz učionice trčali u pekaru… Očigledno vaša greška što vam tada ni u malom mozgu nije bila slika HR direktorke koja s druge strane stola, sa crvenim karminom preko tankih usana, proučava vaš CV.
Stan ste iznajmili, ali u njemu osećate nemir. Kao da biste nešto uradili a ne znate šta, možda pročitali nešto, ali knjigu niste pipnuli mesecima. Vreme curi. Kako da uređujete stan, kupujete slatke šolje za kafu kad uopšte nema vremena? U kafiću vam čaj serviraju sa keksićem, limunadu iz visoke čaše, i zbog toga vam na pamet pada sumorna ideja: ljudi izlaze u kafiće da bi pobegli od haosa u svojim kućama…

Onda se priberete, ima ta vaša drugarica koja vas rado prima na ćaskanje i ima lepu odeću i šminku u kojoj vas pušta da se izgubite… da na trenutak osetite da još uvek nešto razumete, uz to je popularna i dobro joj ide pa se pitate zašto da ne posudite i njen karakter?
Pokazuje se nelošom idejom, boljom od prijašnjih jer vas tera da se pokrenete, ubrzate, da postanete kao slatka Ris Viderspun u „Pravnoj plavuši“, nikad ne podcenjuj francuski manikir i diplomu s Harvarda… I eto, odmah je drugačije… (čak i frajeri primećuju). Istina, ponekad pred ogledalom zatvorite oči i uzdahnete, niste slutili da će sve toliko da nalikuje rvanju u blatu…
Onda jednog dana na poslu nekome kažete ne.

– Možemo li da se zamenimo za stoloveNe. – Pa, mislila samNe – Ako je tebi problemNe. – Razgovaraću sa šefomNe. Dolazite kući, a srce vam lupa sto na sat… šef vas je pozvao, ali nije to… Kad ste izlazili iz firme susreli ste njen pogled, bila je uvređena, nije dobila šta je htela…
Ali, vi ste osetili (još uvek to osećate) kako je u tom trenutku nešto u vama oživelo… nešto do tad skriveno… zbog čega sedite na neraspremljenom krevetu i nije vam važno, kao ni neoprani sudovi ili poslovne šeme levaka… tuđa deca… nešto uzbudljivo kao pobeda… ili dobar početak.

Pročitajte i…Norin dnevnik: Upomoć, šefica mi je pojela torbu

Zapratite nas na društvenim mrežama FacebookInstagramYoutube i pridružite nam se na Viber public chatu.

Tagovi:

top