Žene života žedne: Dupla doza ludila

by | decembar 14, 2017

-Ne znam da li ima veze sa iskustvom, da ne kažem sa godinama, ali šta god da zamislim i poželim, ostvari se. Nisam veštica. Nemam šesto čulo. Šta je onda u pitanju? Možda sam previše racionalna i skromna u željama? Da li je bolje biti realan ili lud? – vozim kroz beogradsku decembarsku gužvu i pričam sa kumom. Da nema gužvi i džedžanja u kolonama, kad bih stigla da se ispričam sa drugaricama! Umesto da u koloni ronzam, ja telefoniram.

piše: Ivana Jovanović

– Jedno je izvesno, u januaru puniš četrdeset. Nije da nema veze sa godinama. Ali ti si uvek bila i previše obazriva. Skromna. Da ne uvrediš, povrediš, da se ne zameriš, da ne oštetiš…Ne treba štedeti, ni sebe, ni život, pa ni želje. Jer jednom si tu gde si.– kuma u malom gradu, nema problem sa kolonama. Već je kod kuće, smućkala nes i izvalila se na sofu. Epizodu „Imam i ja dušu“ rado deli sa mnom.

Bila bih srećnija da mi je rekla da sam najluđa veštica, nego što mi je zalepila krila dobre vile. Uvek su me nervirali hodači na prstima, što se čuvaju, dišu na škrge, suzdržavaju od života… Dok je kolona, metar po metar, silazila sa mosta, nas dve smo telefonski obradile još nekoliko „teških“ ženskih tema: težina božićnog posta, težina biranja novogodišnjih poklona, težina novog tečnog pudera, težina u kilogramima i centimetrima.

 

 

Kada sam se konačno i sama dočepala kuće, smućkala nes i izvalila se na sofu u epizodi „Imam i ja dušu“, napade me ponovo misao o snazi i smelosti sopstevnih želja. Lud ili realan? Nedosanjani megalomanski snovi, ili skromne a ostvarive želje? Ko bolje prolazi? Hvatam telefon, opet zovem kumu.
-Znaš šta, kad napuniš četrdeset, očekivan je scenario da upadneš u „krizu četrdesetih“, tj. da poludiš. A ja baš želim da budem drugačija od ostalih. Hoću da ostanem svoja, dosledna. I normalna. Da želim kako sam i do sada želela. Da želim i da mi se želje ostvaruju. Da sama osetim i odredim meru svojim snovima. Pohvala ludosti, ali ja nemam nameru da se zalećem i lupam glavu u zid. Eto, ne kvari mi se frizura i tačka!

Ona se smeje u slušalicu i ne prestaje. Kao da je bilo alkohola u toj njenoj kafi. Ustajem do šanka. Čokoladni liker kao mrva ludosti?! Sipam dozu u kafu. Mmm, kafa i čokolada – večni spoj. A da ne bude Ivana štedljiva i skromna, vratim se po još jednu dozu čokolade i završim i kafu i razgovor nasmejana.

Pročitajte i…Žene života žedne: Bračni lanci

Tagovi:

top