Ukrajina – ekstremni turizam

by | april 29, 2009

 

Bio je vreli julski dan kada smo se uputili ka našem odredištu – Ukrajini! Čitao sam mnogo o Ukrajini, još u vreme kada je bila deo SSSR-a, o Ukrajini kada se još nije tako zvala, već jednostavno – Malorusija.

 

Budući da mi je sestra polu-Rusinka, i da sam učio ruski u osnovnoj školi i gimnaziji, bogme sam uspeo da nakupim poooprilično znanje iz istorije, kulture i geografije Ukrajine. Proučavajući potencijalne turističke maršrute iz godine u godinu, i čekajući pravi trenutak, kada ću nakupiti „kritičnu masu“ dobrovoljnih obožavalaca Istoka Evrope, koji će, opet, prikupiti dovoljno avanturizma i skupiti … da kažem – petlju, da odu tamo gde mnogima ne pada na pamet, prođe, bome, nekoliko godina.



Art nuvo zdanje železničke stanice u Lavovu. U bivšem SSSR-u stanice

više liče na zgrade opere ili pozorišta, nego na mesta gde dolaze vozovi!

 

 

No, eto, dođao je i taj svetli sudbinski dan, i mi pođosmo na put, ka Lavovu, prelepom austro-ugarskom gradu, prestonici Galicije, o kojoj Balašević i Crnjanski tako potresno pevaju s vremena na vreme, iz knjiga ili sa diskova. Prozor na Zapad Ukrajine, mesto na kome se zapadni Ukrajinci („zapadinci“) busaju u prsa da su baš oni, grkokatolici, najveći i najčistiji Ukrajinci. Mesto koje ostatak Ukrajine smatra „ćoškom nekih tamo ekstremista“ koji su daleko od „pravih Ukrajinaca, koji žive na istoku zemlje i koji su, naravno, pravoslavci koji govore ruski“. Raspolućena zemlja, između dva jezika, dve vere, dve pravoslavne crkve i dve politike.

 

Kasnije ću vam možda još pripovedati o ostatku Ukrajine, o Jalti careva i pesnika, Odesi Majakovskog i Ejzenštajna, o magičnom Kijevu u kome sada i Coca-Cola snima dirljive reklame da si „najbolji poklon – ti!“. Sada vam neću pričati čak ni o Lavovu. Pričaću vam o jednoj noći, nezaboravnoj i neponovljivoj. Ne ponovila se. O noći u vozu opšte klase između pograničnog Čopa i Lavova. E, ako ne znaš Ukrajinu, ovako prođeš. Kada se opečeš i saznaš šta ne smeš, posle kupuješ malko dugojačije karte, za malko drugojačije vagone, i putuješ vozovima koji su nalik na spejs-šatlove naspram naših šklopocija koje kasne i smrduckaju. Ali, odlučiš li se za opšti vagon, počeo si avanturu…

 

 


Čak i vrata na železničkoj stanici su impresivna! A ni lepih žena u mini suknjama ne manjka…

 

 

Posle nekoliko promena vozova i vožnje u lokalu (ima sve na elvira.hu, sa svim presedanjima i peronima, ne možeš da promašiš, a izađe višestruko jeftinije od međunarodnog voza!), stižemo od Segedina, preko Debrecina (mmm, kobaje?) u gradić Zahonj, poslednje mesto pre ukrajinske granice. Tu se konačno odlučujemo da prezalogajimo nešto, kupujemo karte za međunarodni voz koji vozi do Čopa. Košta skoro koliko i cela vožnja kroz Mađarsku, ali tu smo. Na oooogromnoj železničkoj stanici „Družba“, sa prelepim muralima, kompoziciono fascinantnim, spremnim da dočaraju Zapadnjacima monumentalnost i savršenstvo Sovjetskog Saveza, kupujemo karte za prvi voz. Za obščij vagon! Opšti vagon, pazi ovo! Uprkos svim uveravanjima i proverama, opšti vagon u bivšem SSSR-u nije običan vagon kao u našim „plavim letonskim RVR vozovima“ kojima se vozamo na kraćim linijama. Znate ono – voz k’o autobus, pa ko gde sedne, sedne, prozodi mogu da se otvore, putnici pristojni… Nikako! I baš smo se pitali što su te sve karte za skuplje vagone već rasprodate, kad je to vožnjica od svega… 5-6 sati? Pa može se izdržati „autobuski režim“? Kakva zabluda!

 

Inače, Ukrajinske Železnice, ili zvanično, Ukrajinski Zaljiznici, skraćeno UZ, imaju strava dobar sajt (uz.gov.ua), sa potpunim spiskom svih vozova, i sa (pazi sad ovo!) kompletnim spiskom slobodnih mesta u svim klasama, koji se inovira iz minuta u minut! Nije teško napraviti, imamo i mi stručnjaka za programiranje i web, ali nas mrzi, valjda. Svi terminali za prodaju karata u celoj zemlji su međusobno umreženi, i ako pogledaš da u spavaćim kolima sada ima 27 slobodnih mesta, za 2 minuta će ih biti 22… Sjajno! Sajt je samo na ukrajinskom i ruskom, što je baš cool i po principu „baš me briga, nauči“, i slatko se smejem strancima koji ne kontaju ćirilicu, i setim se kada smo planirali put po Maroku i surfovali po netu ne bismo li našli red vožnje, a na kraju ga našli samo na – francuskom, koji sam opet samo ja nešto malo razumeo! Pa svi su u tom fazonu – ja znam jedan svetski jezik, i dosta mi je. Francuski, ruski, španski… Nije to uvek engleski. Globalizacija, bato! Ide to obrnuto.

 

 


Fascinantne kompozicije murala na monumentalnoj železničkoj stanicu u Čopu,

na granici Mađarske i Ukrajine

 

 

Dok kupujemo karte, srećemo jedno izgubljenu strankinju koja ne zna ni ruski, ni ukrajinski, pa ni samu ćirilicu, a krenula sama u Ukrajinu. U Odesu na more! I ona čitala Majakovskog i gledala Oklopnjaču Potemkin! Lepo, lutko, ali kako da kupiš kartu? Na engleskom, nemačkom? Ja uskačem i kupujem joj kartu. Zahvalna strankinja Veronika otkriva da je iz Beča i da je toliki češki nacionalista da je, iako joj je pradeda došao iz Češke, insistirala da joj u pasošu piše BARNAŠ, sa Š, na češkom. Braća Sloveni, kaže ona. Jes’, sestro! Slovenko. Ja pokušavam da pronjuškam okolo i nalazim pivo za 20 dinara, 0,5 l. Super. Vidim ja da će biti lep provod. Častim celu grupicu. Karta do Lavova je 160 dinara. Baš jeftina zemlja. Stiže voz.

 

E, sada ide hladan tuš. U SSSR-u, svako ima svoj vagon i ne sme da se premešta iz njega. Kod plackarte, imaš i striktno mesto na kome spavaš. Kod kupea, imaš i zatvorena vrata prema hodniku. Nema veze, sjajna su oba vagona. Ali, nama zapade baš onaj vagon u kome ne da nemaš svoje mesto, nego… je pun svakojakog sveta! Zagušljivo je da umreš. Kada se prozor malkice otvori, odmah ga neko zatvara jer ga „promaja tuče u glavu“! Crkavamo, a voz se vuče. Molimo konduktera da nas nekako smesti, a on me pita „Š’o treba?“. Ja se prenerazim, pa čovek govori sprski! Đavola, to je ukrajinski, toliko je sličan. Na kraju nam nalazi neko mesto pored nekih romskih, da tako poltički korektno kažem, porodica, gde niko nije hteo da sedne.

 

 

Lepota i zdravlje-putovanja: Mural na granici Madjarske i Ukrajine

 

Železnička stanica i granični prelaz „Družba“ trebalo je da zadivi Zapadnjake preilikom ulaska u SSSR

 

 

Potpuno suluda situacija da treba izdržati baš 6 sati (o, da je bilo bar 6!) u odurnom vagonu gde se doimamo kao britanski kolonijalisti u Indiji. I po odevanju, i po stepenu šokiranosti. Pogled mi pada na krevet na kome kao sardine spavaju 3 Cigančića i pas! Jedna mlada, ali podebela Romkinja vadi dojku i doji dete. Svi govore na mađarskom, mislim na Rome. Žena koja doji dete vadi ogromnu teglu sa slatkim kupusom i kutlačom odnegde, iznebuha, i slobodnom, desnom rukom, sipa kupus u tanjire familiji!

 

Fascinantna spretnost. Svi muškarci su skinuli svoje majice i prikazuju nam svoja zmijska tela i zapahnjuje nas barem 20 različitih aroma znoja. Tu je i votkica. Super. Još jedna aroma za nozdrve. Pojedinci vade lavovske kobasice (jes’ da su specijalitet nadaleko čuven, ali mi je preseo posle ovoga, trebalo mi je par dana da ih pomirišem ponovo!). Jedna moja saputnica hoće da povraća, druga se šokirana smeje i pokušava da izvadi digitalni aparat i slika decu i ženu. Mi je sprečavamo, jer iako bi to bila „National Geographic“ fotka, ko zna kako bi reagovali naši saputnici. Moja druga saputnica, Marina (ona što joj je muka), i ja (kome je takođe muka), loše reagujemo na vazduh, i pokušavamo da nađemo prozor koji se može otvoriti. Ne uspevamo! Svi su zaptiveni ekserima! Odlazimo u susedni vagon, plackartni vagon, gde svi mirno spavaju kao bebice u tišini, mraku i čistom zraku. Kod nas je svetlo, sve je straaaašno zagušljivo i svi se non-stop šetaju. Bojiš se da zaspiš, ali nemaš zašto. Svi su stravično disciplinovani, pa i oni ćelavci sa ožiljcima koji neodoljivo podsećaju na krimose. Odlaze u hodnike da popuše cigaretu, jer je u vagonima zabranjeno pušenje! Niko ni da proba da se potpiše na zid vagona ili da ugravira ključem svoje cenjeno ime? Šta ti je drug Staljin uradio sa ljudima, kakva disciplina! Ne bi bilo loše da se i ovi naši antihristi malo poplaše gulaga pre nego što počnu da uništavaju zajedničku nam imovinu. Kod nas bi takav lik, koji izgleda kao najgori uličar, na kondukterovu primedbu da je zabranjeno pušenje u vagonu, verovatno ugasio cigaretu kondukteru na čelo. Ali, ovde i ne čeka da ga opomenu. Sam ode u hodnik da pripali.

 

Vožnja predugo traje. Voz mili. Ja pogledam kroz prozor, a tamo piše: Užgorod. Užgorod? Pa i to je na granici, kuku nama! a putujemo već 4 sata! Odlazim da vidim red vožnje. Jao nama, pa mi smo tek za 12 sati, u 6 ujutru u Lavovu! Put kroz Karpate je prespor. Kod svakog WC-a staje, što se kaže. Video sam kako u vagon na stanici koja se zove Karpati ulazi mršavi sredovečni čovek sa kaputom od crnog štofa, mornarskom majicom i proleterskom šapkom! K’o iz filma iz… 1912. Ovo se da videti samo još ovde! Pričam sa oficirom vojske, koji mi kaže da se vraća sa granice kući i da je za 10 godina službe ovo prvi put kako se „usudio“ da putuje opštim vagonom, i da je zasigurno poslednji! Ako ne bude bilo mesta nigde drugde, čekaće drugi voz, kaže. To i ja kažem. Karta je bila svega oko 600 dinara za onaj drugi razred, ali kakav gospodstveni luksuz je tamo! Vraćamo se u vagon. Ja pokušavam da održim prisustvo duha dok ostajem bez daha od sveopšteg vonja i govorim u maniru gurua jedno filozofsko: „Eto, jes’ da je neprijatno, ali je to jedno iskuuustvo, i mi smo sad bogaaatiji za iskuustvo (tako naglašavam, pedagoški, k’o deci, da ih smirim)…“, kad mi pored uveta odjednom sevnu dve prljave nožice romskog dečaka koji spava iznad mene. I ostanu tako da vise na 10 cm od mog nosa. Na moj zabezeknuti pogled svi počinju da se smeju, i govore mi: „Žile, super, nisi uspeo da nas utešiš, haha!“. Neki uspevaju i da zaspu posle toga. Ceo košmar se ponavlja 12 sati. Više puta pomišljam ono što sam pomislio u vojsci: ja ovo neću izdržati! Gotovo je! Sad kad padnem u nesvest, pao sam i to je to. Mirim se sa sudbinom. Ali, ne padam! Da li se bojim da zaspim, ili sam prosto, previše žilav, a da nisam znao? Nemamo se baš zašto mnogo bojati lopova, lopovi ne ordiniraju u vagonima za sirotinju. A ovo jesu vagoni za ordinarnu sirotinju! Sad mi ni železnica Mauritanije, Malija i Indije neće biti teška posle ove raskoši boja, fizionomija i… mirisa! Oduvek sam čeznuo za egzotičnim železnicama Trećeg sveta, ali nisam imao pojma da će me „strefiti“ već ovde!

 

Evo i železničke stanice u Lavovu! Monumentalna je! Izmučeni smo! Zraka, zraka! Kao što kažu oni u Alan Fordu. Sviće. Nismo spavali ni 20 minuta. Izgledamo kao aveti. Spavaćemo u hotelu. Sledeće noći, sad idemo da vidimo grad. Majko mila! Austrijanka je cool i baš je briga. Ona je i mislila da je ovo uobičajeno. Mi nismo.

 

Slikamo stanicu, art-nuvo, sjajno! Kada dođemo kući, biće nam drago što smo ovo doživeli, i prepričavaćemo k’o tipovi što prepričavaju smrdljive čarape iz vojske i brijanje ‘ladnom vodom ceo život, k’o da je to nešto lepo! Valjda od te stresne radosti što je sve prošlo. Sledeći put idemo jednom klasom više! I išli smo, već za Odesu! I bilo je super, komforno, kroz celu Ukrajinu, k’o u avionu. Ali sad… Moja tada buduća, a sada već bivša devojka uvek se radovala mojoj priči o opštem vagonu UZ, i jaukala je kako bi volela da je putovala i ona tamo… Pomislim, pa možda i bi, ko zna. Ali, da si samo sekund omirisala sve to… Možda i ne bi. U svakom slučaju, ko voli nek’ izvoli. Ekstremni turizam je tek na nekoliko stotina kilometara od nas. U Panoniji. I uz obližnje Karpate. Srećan put, sestre i braćo avanturisti! Spremite nozdrve. I živce

 

Autor: Žikica Milošević – kolumnista magazina „Joy“

Tagovi: