LJUBAVNA PRIČA: Izneverena očekivanja

by | avgust 7, 2010

Bila sam klinka kada sam počela da se zabavljam s petnaest godina starijim Markom. Verovala sam da je on moja druga polovina i to mišljenje nisam promenila čak ni kada sam saznala da je oženjen. Uverena da je naša ljubav obostrana, ko zna koliko dugo bih se zavaravala da ga jednom, i to posle „dokaza“ o njihovom razvodu, nisam ugledala u zagrljaju s trudnom ženom

 

VezaZimska magla prekrila je Beograd tog ponedeljka. Vlažni trotoar klizio je pod mojim nogama dok sam pokušavala da sustignem autobus koji je već polazio sa stajališta. „Tako to biva kad ne kreneš na vreme“, rekoh sebi i počeh da „kopam“ po torbi trazeći utehu u cigareti.
– Hoćeš li da ti pridržim kišobran, pa da lakše nađeš to sto tražiš? – upitao me je duboki muški glas.
– Hvala – rekla sam ne pogledavši ga – i ovako se dobro snalazim.
– Nekih navika baš ne možemo da se rešimo, zar ne? – nastavio je dok sam ja lagano gubila strpljenje.
Neverovatno je to kako uvek ono što mi treba završi na dnu torbe, zavučeno ispod svih ostalih stvari. Dok sam napipala kutiju cigareta, preturila sam preko ruke čitav sadržaj torbe, od maskare do ključeva od stana.
– Nije to navika – rekla sam nastavljajući „potragu“ – nego loša organizacija.
– A da se poslužiš mojima? – pružio mi je kutiju cigareta.
– Otkud znaš šta sam tra… – pitanje mi je zamrlo na usnama kada sam ga konačno pogledala.
– Dugujem ti odgovor na jedno davno postavljeno pitanje. On glasi: „Nikada nisam prestao“.
Moja prva ljubav, moj tigrić, kako sam ga nekada zvala, stajao je preda mnom nežno se osmehujući. Iste crte lica, sa ponekom jače usečenom borom (kao opomenom na proteklo vreme), za sekund su me vratile pet godina unazad. Mirisao je na neodoljivu svežinu, rekla bih, isto kao onda. Gledala sam ga netremice dok mi je pred očima prolazio stari, više puta odgledani film.

 

Jutro koje se ne zaboravlja

Dobro sam zapamtila to zimsko jutro kada smo se upoznali. Pamtim te crne oči koje su me na jednoj drugoj autobuskoj stanici, kroz maglu, prostrelile. Kao da je juče bilo kada su mi se kolena odsekla od tog pogleda i kada su zatreperili leptirići u mom stomaku. Šta god da je predložio u tom trenutku prihvatila bih ne razmišljajući i on je to znao. Po jednom, najobičnijem pogledu mogao je da zaključi da bih mu skinula zvezde sa neba samo da je bio dovoljno drzak da to zatraži. Ali nije. Rekao je, dobro se sećam: „Nisam se pripremao za ovaj susret a sada vidim da ionako ne bi vredelo.“ Nasmešila sam se a on je dodao: „Imaš li neodložne planove ili bi mi pravila društvo uz jutarnju kafu?“
Na sve „neodložne planove“ zaboravila sam istog trenutka kad me je pozvao na kafu. Nekoliko sati ćaskanja u restoranu „dekorisanom“ kariranim stolnjacima i metalnim pepeljarama, sa Markom u društvu, proletelo je, činilo mi se, u milisekundi. Zajedno smo ručali, a kada je oko pola četiri zimsko popodne počelo da se pretvara u suton, bilo je vreme da se pozdravimo. Najobičnija razmena telefona u momentu je postala prava pustolovina jer je negde u mojoj torbi spavala hemijska olovka zajedno sa imenikom. Kada je već počeo da me obliva hladan znoj i kada sam sadržaj svog tadašnjeg ranca sručila na kafanski sto, Marko se nasmešio.
– Nisam neuredna, nego ovaj ranac nikako da sredim – rekla sam prebirajući po raznim glupostima koje su bile zaboravljene u mom omiljenom ruksaku.
– Nadam se da ćeš zapamtiti moj broj, pa nećeš morati svaki put da praviš veliko spremanje ranca kada budeš htela da me pozoveš.
– Računaj na to – trudila sam se da zvučim ubedljivo.
Bilo mi je tada nepunih sedamnaest godina, a njemu trideset dve. Svi osim nas primećivali su starosnu razliku pitajući se šta nas dvoje tražimo zajedno.
Nisam se trudila nikome da objašnjavam. Moja ljubav prema Marku bila je čista, iskrena i snažna, i nije me bilo briga da li to neko može ili ne može da razume. Ono što ja nisam razumela bili su Markovi sramežljivi telefonski pozivi i naši susreti koji se nikada nisu ponavljali na istim mestima. U prvo vreme bila sam srećna što sam pronašla svoju drugu polovinu i nisam pridavala značaj pomenutim sitnicama. Međutim, posle dva meseca, kada me je prva euforija zaljubljenosti prošla i kada sam poželela da sa Markom ostvarim nešto ozbiljnije, počela sam da mu postavljam brojna pitanja. Jedino ga nisam pitala, jer mi to ni na kraj pameti nije bilo, koliko je dugo u braku. Zapravo, u tim trenucima nisam pretpostavljala da je oženjen. Iako su znaci bili očiti, bila sam previše mlada i zaljubljena da bih im pridavala značaj. Svega sam postala svesna mnogo kasnije, kada je zimska magla ustupila mesto prolećnom suncu.

 

Obećao je da će se razvesti

Naivno, htela sam da ga iznenadim nenajavljenim dolaskom na posao. Znala sam šta i gde radi, i bilo mi je dobro poznato da se petkom prepodne uglavnom dosađuje. Veselo sam se javila portiru zamolivši ga da me ne najavljuje gospodinu Marku Simiću jer želim da ga iznenadim. Bledo me je pogledao i ravnodušno rekao:
– Bojim se da bi se to iznenađenje pretvorilo u neprijatno. Maločas mu je došla supruga, pa ne preporučujem…
Više ga nisam čula. U glavi mi je tutnjalo dok sam, trčeći u nepoznatom pravcu, pokušavala da shvatim šta se dešava.
Kada sam kasno uveče stigla kući, na listi poziva dočekalo me je deset puta ispisano Markovo ime. Osećala sam neodoljivu želju da mu kažem koliko me je povredio i da ne želim više da ga vidim (što, naravno, nije odgovaralo istini). Uprkos svemu, bilo mi je potrebno da ga zaglim i poljubim. Ta neshvatljiva, pomešana osećanja koja su me sve više obuzimala, poništavala su svaki nagoveštaj zdravog razuma. Stekla sam utisak da ću poludeti ali me je zvuk telefona prekinuo u razmišljanju. Duboko sam udahnula vazduh, podigla slušalicu i izmorenim glasom rekla:
– Halo.
– Ljubičice, jesi li dobro? – prepoznala sam Marka.
– Nisam – izgovorila sam trudeći se da ne čuje da plačem.
– Sve znam, ljubavi, znam da si dolazila… i, uglavnom, voleo bih da ti objasnim ako želiš da me saslušaš.
Oh, kako sam želela da ga saslušam! Htela sam i da ga vidim i da mu kažem da ne mora ništa da mi objašnjava, da mi je dovoljno to što sam sa njim pa kako god to bilo.
– Ne znam – odgovorila sam – nisam raspoložena za objašnjenja.
– Molim te, ljubavi! Znam da mnogo tražim, ali bih voleo da te vidim. Cele noći razmišljaću o tome koliko se nerviraš, a lepo možemo da se vidimo i da još večeras razjasnimo neke stvari.
Nije morao dva puta da mi ponovi. Pet minuta trebalo mi je da izletim iz stana i još dvadeset pet da autobusom stignem na dogovoreno mesto. Čim sam ga ugledala, moj bes je nestao. Snažno me je zagrlio ne dozvolivši mi ni za sekund da se odvojim od njega.
– Znaš da te volim i da te nikada ne bih povredio – neprestano je ponavljao.
– Ali, jesi – grcala sam zagnjurena u njegov mirišljavi vrat.
– Žao mi je, ljubavi… Hteo sam da ti kažem ali sam se plašio da ćeš zbog činjenice da sam oženjen poželeti da me ostaviš.
– Šta ćemo da radimo? – upitala sam verujući da je u njegovim rukama ključ za razrešenje naše nezavidne situacije.
– Razvešću se – rekao je bez razmišljanja – ozbiljno ti kažem.
Ne sećam se da sam ikada pre ili kasnije u životu lakše poverovala u nečiju laž nego tada u Markovu. I, moram da budem iskrena: u tom trenutku bilo mi je dovoljno to što me želi u svom životu, pa je njegova izjava da će se razvesti zapravo bila bonus na postojeći dobitak.
Nekoliko narednih dana izveštavao me je o radu advokatskih kancelarija u gradu i o papirima koje je trebalo da prikupi da bi pokrenuo brakorazvodni postupak. Sa nepunih sedamnaest godina nisam imala predstavu o čemu priča, ali sam verovala da je sve što radi zapravo u cilju našeg nesmetanog zajedničkog života. Kada mi je posle mesec dana, sa pobedonosnim izrazom na licu, pokazao papir na kojem je pisalo da je „slobodan čovek“, bila sam presrećna. Da mi je bar za trenutak palo na pamet da se niko od ljudi koje znam nije razveo tako brzo, bilo bi mi jasno da je papir kojim je mahao on nažvrljao uoči susreta sa mnom. Očito nije bio svestan činjenice koliko sam ga volela jer bi znao da ne mora toliko da se muči i da bih ostala sa njim bez obzira na taj papir.

 

Konačan raskid

Uveliko sam maštala o našem prvom zajedničkom letovanju kada je rekao da bih mogla da odem sama na odmor jer njega nema ko da zameni na poslu. Nisam htela ni da čujem za to. Letovanje je bilo smisleno samo sa njim.
– Ljubičice, moraš da napuniš baterije pre polaska na fakultet. Moraš, zbog sebe. Znaš da neću nikud otići i da ću te čekati da se vratiš odmorna i preplanula – ubeđivao me je.
Posle nekoliko nedelja ubeđivanja konačno sam ušla u autobus za Budvu i istog trenutka zažalila što sam pristala da odmor provedem bez Marka. Do prvog odmorišta na Zlatiboru sto puta sam se pokajala što sam na letovanje krenula sama i u trenutku sam odlučila da se vratim. Kako sam po mrklom mraku na Zlatiboru pronašla put do prvog hotela i kako me nije bilo strah da se upustim u takvu pustolovinu, ni danas mi nije jasno. Verovatno je želja da se vratim bila mnogo jača od svih strahova o kojima u tom trenutku nisam razmišljala. Uglavnom, narednog jutra, posle neprospavane noći, sela sam u prvi autobus za Beograd i, šćućurena na sedištu, iščekivala ponovni susret sa svojim tigrićem. Prvi taksi koji sam zaustavila odvezao me je u kuću gde su me dočekali začuđeni pogledi mojih roditelja.
– Ćao, ljudi, otkazali su nam letovanje. Ispostavilo se da su mojoj grupi uvalili već prodate aranžmane – izrekla sam prvu laž koja mi je pala na pamet pohitavši u kupatilo.
– Ovo je nečuveno šta se danas radi – vajkala se mama.
– Znam – dovikivala sam iz kupatila – ali neću da se bedačim zbog jednog letovanja.
Posle okrepljujućeg tuširanja obukla sam prvu odevnu kombinaciju koja je stajala pri vrhu još neraspakovanog kofera, rekla sam roditeljima da idem do grada i odjurila u Markovu firmu. Bila sam na pedesetak metara od ulaza kada sam ga ugledala kako izlazi iz poslovne zgrade i prilazi prvom taksiju. Potrčala sam poželevši da ga zaustavim pre nego što mi pobegne iz vidokruga. Međutim, iz taksija je izašla trudna žena i, na moje zaprepašćenje, poljubila je Marka prisno ga zagrlivši. Stajali su tako zalepljeni poljupcem dok sam ja, udaljena nekoliko koraka od njih, ne trepćući i ne dišući posmatrala tu scenu. Prvo me je primetila ona.
– Treba li ti nešto? – upitala me je nadmeno.
– Ne – jedva sam prošaputala.
– Marko, ljubavi, hoćeš li, molim te, ovo da regulišeš? Znaš da ne volim da ljudi tako blenu u mene, naročito dok sam trudna, a ova mala deluje kao da joj je to posao. Reši to, molim te, a ja idem u tvoju kancelariju da naručim sok – dobacila je odlazeći prema ulaznim vratima.
Bez reči sam posmatrala tu scenu čekajući da Marko „reaguje“. Ne znam kako sam izgledala u tom momentu, ali vrlo dobro znam šta sam osećala. Naizmenično su me preplavljivali talasi ljubavi i ljubomore. U jednom trenutku poželela sam da ga klepim nečim po glavi, a već u sledećem da ga poljubim. Rastrzana takvim emocijama, stajala sam nepomično čak i kada mi je prišao.
– Ljubičice – obratio mi se nežno – zar nisi na putu za Budvu?
– Nisam… očito.
– A zašto radiš to sebi, ljubavi? Lepo sam ti rekao da treba da se odmoriš i da napuniš baterije…
– Ona je trudna otprilike šesti, sedmi mesec, zar ne? – upitala sam ne obazirući se na njegovu prethodnu rečenicu.
– Jeste, ljubavi – potvrdio je.
– Super – zaključila sam. – To znači, ako umem dobro da računam, da si joj napravio dete u vreme kada si se razvodio?
Njegovo ćutanje pomoglo mi je da shvatim.
– Nisi se razveo?
Klimnuo je glavom. Odjednom sam osetila gorčinu u ustima i pomislila da je sve što se dešava samo ružan san iz kojeg ću se svakog trenutka probuditi. Nažalost, suviše je bolelo i predugo trajalo da bih poverovala da sanjam. Znam da nije imalo smisla, ali morala sam da umirim svoju sujetu pitanjem zbog kojeg sam se pokajala istog trena kada sam ga izgovorila:
– A jesi li me ikada bar malo voleo?
– Drugi put ćemo o tome. Sad moram da idem, izvini.
Nikada me posle tog susreta nije nazvao niti potražio. U nekoliko navrata bila sam vrlo blizu odluci da se javim njegovoj ženi i da joj objasnim sa kakvim čovekom očekuje dete. Međutim, kako je vreme odmicalo, shvatila sam da bi taj moj potez, zapravo, bio čin očajnika i da bih se povrh svega dodatno iznervirala. Ne mogu da kažem da tokom svih ovih godina nisam želela da se sretnem sa njim, da ga, bez obzira na sve, strasno poljubim i provučem ruke kroz njegovu kosu. Iako me je povredio, nisam mogla tek tako da prestanem da ga volim.

 

***

Posle četiri godine, kada je šok od izneverene prve ljubavi lagano počeo da popušta, posvetila sam se preseljenju u maleni stan koji su mi roditelji poklonili povodom uspešno završenog fakulteta. Nekoliko meseci kasnije počela sam da se zabavljam sa svojim vršnjakom Darkom za koga sam pouzdano znala da nema devojku (ili ženu) niti dete na putu. Naša veza nije potrajala ali mi je pomogla da potisnem sećanje na Marka. Bar sam tako mislila do onog maglovitog jutra kada sam ga ponovo ugledala na autobuskoj stanici. Samo njegov miris bio je dovoljan da se vratim nekoliko godina unazad i samo jedan pogled da shvatim da neke ljubavi nikada ne prestanu da bole.

 

 

 

Tagovi: