LJUBAVNA PRIČA: Sreća ili sudbina

by | maj 18, 2010

Posle dugogodišnjeg lutanja po „belom svetu“ i dve neuspele veze koje su mi potpuno slomile srce, neplanirano sam pronašla sreću u tatinoj domovini. On je, izgleda, bolje od mene znao da nisu za mene „stranci“ i da mi je potrebna topla duša slovenska. To je poslednje što je izgovorio iz bolničkog krevet…

MladaNi sanjala nisam da ovo može da mi se desi. Napunila sam trideset osam godina i, posle dve velike promašene ljubavi, bila sam ubeđena da ću ostati sama. Ipak, život mi je namenio drugačiju sudbinu…
Moj otac je vojni pilot, srpski disident koji je morao da napusti svoju zemlju pa se u trideset petoj godini obreo u Budimpešti. Njegovi istomišljenici pomogli su mu da se snađe i ubrzo se zaposlio u poljoprivrednoj avijaciji na ogromnom gazdinstvu gde je upoznao moju mamu, u to vreme razvedenu mladu ženu sa dvogodišnjim sinom. Zaljubili su se i venčali četiri meseca kasnije i u prvim godinama braka rodila se prvo moja sestra Marija a onda sam na svet došla i ja. Mama je bila popustljiva prema nama a tata nas je obožavao, bile smo mu sve na svetu. Međutim, kada sam malo poodrasla, shvatila sam da je za većinu nesporazuma među mojim roditeljima „zaslužan“ moj polubrat Peter jer ga je mama uporno štitila ni na koji način ne dopuštajući tati da se meša u njegovo vaspitanje. Osećajući se odgurnutim iz jednog važnog dela maminog života, moj Vojin je u početku potiskivao bes a onda se sasvim povukao.

Peter je, shvativši da je mama „slaba“ na njega, koristio to, odao se lošem društvu, nije završio školu i, naravno, očuh mu je bio kriv za sve. Amaterski je boksovao za neki budimpeštanski klub i, kada je u devetnaestoj godini otišao na takmičenje u Berlin, nije se vratio kući. Sporadično smo dobijali vesti od njega, poslednje što znam jeste da se nastanio u Los Anđelesu, da se oženio i razveo a iz tog braka ima dvojicu sinova. I nikada ga više nismo videli iako znam da je mama sve vreme u vezi sa njim.

 

Tatina nostalgija

Marija i ja pokušavale smo da budemo najbolje kćerke na svetu jer smo vremenom shvatile da je tata duboko nesrećan zbog činjenice da svoju rodbinu, iako mu je tako blizu, ne može da posećuje pošto je znao da će, ako pređe granicu svoje zemlje, biti uhapšen. Bile smo male ali osećale smo da treba da mu nadoknadimo svu ljubav za koju je bio uskraćen.

Iz ljubavi prema ocu završila sam Srpsku gimnaziju i čak sam razmišljala o tome da upišem studije ekonomije u Beogradu, međutim, zbog komplikovane političke situacije u tadašnjoj SFRJ krajem osamdesetih, odustala sam od te ideje.

Priznajem, iako su komunisti bili na vlasti u Mađarskoj, mi smo dobro živeli jer je moj deda bio visoki partijski funkcioner pa mu je bilo omogućeno snabdevanje u „diplomatskim magazinima“ rezervisanim za strance koji žive i rade u našoj zemlji, mama nas je svakog leta na raspustu vodila u Jugoslaviju na more, a u povratku smo navraćale u posetu tatinoj braći i sestrama. Naravno, sve tri smo naučile srpski iako nikada nismo prevladale jak akcenat.

Upravo zahvaljujući činjenici da sam redovno odlazila u tatin Zrenjanin, mnogo sam zavolela svoje stričeve, tetke i njihovu decu pa sam nekako sve vreme osećala da sam „razapeta“ između grada u kojem sam rođena i onog u kojem je odrastao moj otac.
– Moja Anđela će se sigurno udati za Crnogorca – „navijao“ je tata, ponosan na to što sam visoka, tanka i beloputa kao njegova najdraža sestra Milica.
I nije mi to smetalo, mislila sam: ako je suđeno, biće tako. Međutim, na drugoj godini studija silno sam se zaljubila u kolegu apsolventa, ubeđena da je to „ljubav za ceo život“. Naravno, posle šest meseci zabavljanja dovela sam ga u kuću i moj Vojin je, iako srećan zbog mene, setno zaključio:
Uzalud sam se nadao, izgleda da će moja Anđela ostati ovde.

 

Ljubavni jadi

I ostala bih da me „zauvek moj“ Roland posle dve godine nije napustio zbog devojke sa kojom se, to sam kasnije saznala, povremeno viđao: zatrudnela je i izborila se za svoje „mesto pod suncem“ a ja sam, slomljenog srca, umesto da diplomiram, otputovala u Ameriku da „vidam rane“. Čuvala sam decu jedne fine porodice u Filadelfiji, naučila sam jezik i, naravno, nikome nisam dopustila da mi se približi.
Marija me je redovno izveštavala o svemu što se kod kuće dešava, povremeno sam se telefonom čula sa tatom i mamom, ali nisam osećala potrebu da se vratim. Priznajem, najviše sam strahovala od susreta sa srećnom porodicom moga bivšeg. Prošlo je nekoliko godina pre nego što sam shvatila da je vreme da preduzmem nešto. Prvo, morala sam da diplomiram, a onda da nađem posao. U međuvremenu mi je tetka Milica pisala o ratnim strahotama koje su potresale otadžbinu mog oca, i znala sam da sam mu potrebna iako me nije požurivao da se vratim. Rekla sam sebi: dovoljno si bila sebična, sada je vreme da pomogneš onima koje voliš.
– Blago tati, lepša si mi nego ikad – dočekao me je Vojin na aerodromu, primetno ostareo. Steglo mi se nešto u grlu, poželela sam da ga zagrlim i da ga zaštitim od svih nedaća. Znam koliko je patio zbog opsade Sarajeva u kojem je ostalo mnogo naše bliske rodbine iako se većina rasturila po svetu.
Prionula sam na učenje i diplomirala sam posle tri meseca. Tata je pucao od ponosa, a Marija je to jetko prokomentarisala:
– Ja sam diplomirala u roku, pre pet godina, i nisam primetila da je bio ovoliko srećan.
Kako je devedesetih godina strani kapital počeo da ulazi u našu zemlju, zaposlila sam se prvo u predstavništvu firme „Filip Moris“ da bih, dve godine kasnije, iznervirana odnosom pretpostavljenih prema meni samo zato što nisam krila svoje poreklo, a Srbi su tada bili užasno proskribovani, prešla u kompaniju „Boš“. Moj direktni pretpostavljeni, mlađi čovek prijatne spoljašnjosti, počeo je diskretno da mi se udvara. Odbijala sam ga gotovo godinu dana i, posle jedne poslovne večere sa komitentima iz Velike Britanije, ponudio se da me odveze kući. Priznajem, popila sam malo više nego što mogu da podnesem i – podlegla sam njegovoj upornosti. 

Proputovala sam sa Hansom celi svet, opet sam bila na „sedmom nebu“, a „prizemljenje“ je i ovoga puta bilo užasno bolno: posle dve godine zaklinjanja u ljubav, slučajno sam saznala da je oženjen i da ima dve kćerke i sina. Njegova porodica je, naravno, živela u Hamburgu, a mene je uljuljkala činjenica da sam upoznala Hansovu majku koja je, s vremena na vreme, posećivala sina u mom rodnom gradu. Ni sada ne mogu da verujem u to da se ponašala kao prava buduća svekrva obasipajući me pažnjom i poklonima. Ko bi iza svega toga mogao da nazre istinu?

A istina me je gotovo uništila: pala sam u depresiju, napustila sam posao jer nisam mogla da zamislim da svakodnevno viđam Hansa, a moj Vojin je drhtao nada mnom. Kada mi je bilo malo bolje, uplatio nam je zajedničko putovanje u Moskvu i Petrograd, pa smo uživali obilazeći Carsko selo i Peterhof, Ermitaž i Lomonosovljev univerzitet.
– Vidiš i sama da ti stranci „ne leže“, trebalo bi češće da putuješ u Zrenjanin, znaš da bi se Milica pobrinula da te upozna sa pristojnim momcima. E, da znaš, koliko bi me to usrećilo… Marija se okrenula karijeri, teško da će tako svojeglava pronaći nekoga ko će trpeti sve njene „mušice“, a ti si prava tatina kćerka. Bio bih presrećan kada bi se udala za nekog našeg… – pokušavao je moj Vojin da me privoli i ohrabri.
– Tata, ako mi je suđeno, udaću se za našeg zemljaka ali ako nije…
– Ne možeš da znaš ukoliko ne pokušaš. äta te košta da sada, pre nego što pronađeš novi posao, otputuješ malo kod Milice?

 

Na relaciji Budimpešta-Zrenjanin

Da bih ga umirila, obećala sam da ću to učiniti mada mi je zaista bilo glupo da putujem u posetu rodbini zato da bih tražila sebi „priliku“. Ali, previše sam volela oca i nisam želela da ga obeshrabrim odbijanjem.
Tetka Milica me je dočekala raširenih ruku kao i uvek, međutim, njene i planove mog oca osujetila je bolest. Naime, nije prošlo ni nedelju dana otkako sam stigla u Zrenjanin, mama mi je javila da je tata doživeo infarkt i da je u bolnici. Sjurila sam se kao bez duše kući u Budimpeštu moleći Boga da stignem na vreme. Zatekla sam ga priključenog na aparate, nemoćno mi se osmehnuo i poslednje što sam čula od njega, izgovoreno jedva čujnim šapatom, bilo je:
– Moja Anđela, nema tebi života ovde. Uvenućeš… Tvoja je duša topla, slovenska, i moraš da se vratiš u Srbiju kada već ja nisam mogao…

Potom je sasvim zanemoćao pa sam tiho napustila njegovu sobu i naredna dva sata provela sam ispred vrata, u hodniku. Umro je mirno, kao da je zaspao.
Znala sam da ga je mama mnogo volela, ali oni su jednostavno bili dva sveta i, iako su pod istim krovom proveli trideset pet godina, kao da su se uvek mimoilazili. Da, bio je u pravu moj Vojin: nasledila sam njegovu dušu i teško sam pronalazila zajednički jezik čak i sa mamom i sestrom jer su njih dve bile preterano racionalne.
Bila sam užasno nesrećna što mu nisam priuštila radost da me vidi pored čoveka za koga bi moj otac bio siguran da će me usrećiti. I, prestala sam da razmišljam o tome. U trideset trećoj godini shvatila sam da ću ostati sama i pomirila sam se sa sudbinom.

 

Mudra tetka Milica

Pošto su ekonomisti i dalje bili veoma traženi, lako sam pronašla novi posao i svi dani u narednim godinama ličili su mi jedan na drugi. Primakao se moj trideset osmi rođendan i jedne večeri nazvala me je tetka Milica.
– Anđela, srećo, uzmi godišnji odmor pa dođi kod nas da proslavimo tvoj rođendan. Nije te bilo gotovo godinu dana, znaš koliko sam te se uželela. Možeš li? Znaš da bismo se Branko, deca i ja baš obradovali. Ajde, ljubi te tetka, smisli nešto.

Učinilo mi se to kao sasvim prihvatljiv predlog, a odmor bi mi baš dobro došao. Zato sam se spakovala i otputovala tri dana pred rođendan. Moj teča Branko je građevinski inženjer, ima privatnu firmu i nije mu bio problem da nam rezerviše sto za četvoro u ekskluzivnom bečejskom hotelu „Fantast“ na Bisernom ostrvu.
– Ko je četvrti? – upitala sam radoznalo tetku.
– Oh, to je naš prijatelj Boris. Divan je čovek, poznajemo se odavno. Živi u Beogradu, a žena mu je umrla pre godinu dana. Znaš, nisu imali dece, pa su bili veoma vezani jedno za drugo i, kada je Danica naprasno umrla, plašili smo se šta će biti sa njim. Eto, Boris, iako je podosta mlađi, mnogo voli Branka i često nam navraća a zajedno rade neke poslove. I on je građevinac.

Upoznala sam Borisa te večeri i ostavio je na mene vrlo fin utisak. Nenametljiv, pristojan, obrazovan, trudio se da bude zanimljivo društvo, a poklonio mi je divan biserni privezak. Bila sam sasvim opuštena i raspoložena jer mi se nije činilo da su tetkine namere „zadnje“. Ništa nije ukazivalo na to da je ovo bio „namešteni“ susret i upravo je to pomoglo da se oboje ponašamo prirodno.
Sutradan me je Boris nazvao predloživši da odemo na izlet u obližnju Carsku baru. Prihvatila sam, a tetka me je ispratila rečima:
– Nemoj sad da mi se zaljubiš – vragolasto se nasmejavši.
– O, tetka, znaš da više ne verujem u ljubav. To meni ne može da se desi. Ali, zato mogu da uživam u društvu pristojnog čoveka koji ne pokazuje baš nikakve romantične aspiracije.
Kada sam se naveče vratila, tetka me ništa nije pitala. Ovlaš me je poljubila poželevši mi laku noć. Bože, kako je ona divna žena: tačno zna šta u kom trenutku treba da čini. Da je ovde moja mama, „zapljuštalo“ bi milion pitanja iz njenih usta, a tetka me je ostavila na miru da saberem utiske.

Za vikend su tetka i teča organizovali odlazak na Srebrno jezero. Pošto je trebalo da prenoćimo, rezervisali su dve dvokrevetne sobe, a rečeno mi je da ćemo u jednoj biti Milica i ja a u drugoj „momci“.
Posle duge šetnje u koju smo Boris i ja sami otišli, seli smo na jednu rascvetalu livadu da odmorimo noge. Izula sam patike da mi „krv procirkuliše“ a Boris je, kao po navici, uzeo moje stopalo i počeo da ga masira. Prijali su mi ti znalački pokreti i u trenutku sam shvatila da je isto to radio svojoj ženi. Kao da mi je pročitao misli, rekao je:
– Ovo radim samo izabranici svog srca. Anđela, znam sve o tebi, i veoma mi se dopada to što su mi Branko i Milica ispričali, a bogami, i ovo što vidim. Mislim da bi bilo besmisleno da u ovim godinama prolazimo sve faze i zato ću te odmah pitati: hoćeš li da se udaš za mene?
Zurila sam u njega, u glavi mi je bila praznina, a onda sam čula svoj glas:
– Hoću…

Te noći prvi put sam spavala sa svojim Borisom i sigurna sam da je naš Vojin upravo tada začet. Dve godine smo u braku i konačno je moj život ispunjen. Vratila sam se u zemlju predaka i imam svoju porodicu. Sada sam sigurna da je mog dobri tata mnogo bolje nego ja znao šta mi je potrebno.

 

Mira Pantoš

Tagovi: