LJUBAVNA PRIČA: Suprug mi je pomogao da se opametim

by | novembar 3, 2009

Dve godine bila sam u vezi sa deset godina mlađim kolegom. Nisam mislila da je to veliki greh jer sam verovala da moj muž nikada neće saznati. Ni sumnjala nisam da on sve zna jer mi nikada ništa nije čak ni nagovestio. Da bi me opametio, odglumio je prevaru meni ispred nosa i to je iskoristio da mi saspe istinu u oči. Uh, kako je bolelo! Danas znam koliko vredi prava ljubav.

 

ZNAO JE DA GA VARAM ALI MI JE SVE OPROSTIO...

U belom šortsu, koji je otkrivao njene duge, savršeno izvajane i preplanule noge, i beloj košulji čiji su krajevi bili vezani u čvor, sa velikom lanenom torbom u jednoj ruci dok je drugom naizmenično mahala i pridržavala šešir, Biljana, sekretarica moga supruga, žurno se približavala našoj maloj, upravo usidrenoj, jahti. Za trenutak sam pomislila da sam pogrešila, da to nije ona. Znala sam da je lepa ali uglavnom sam je viđala poslovno obučenu. Raspuštene kose, bila je još mlađa, lepša i zanosnija. Ukočila sam se od iznenađenja pitajući se otkud ona ovde, na putovanju koje je zapravo trebalo da, bar delimično, rehabilituje naše bračne odnose. Zapravo, kako je mogla da zna kakvi su naši planovi i gde može da nas pronađe. 

U nadi da ipak nećemo u poslednjem trenutku odustati od plovidbe s obzirom na to da je Toma već bio na godišnjem odmoru i da sam znala da je završio važnije poslove, upitala sam:
– Tomo, nešto je iskrslo?
– Ne, dušo, sve je u najboljem redu – odgovorio je mazno ne gledajući mene nego Biljanu. Činilo se da se topi od miline.
– Pa, šta ovo treba da znači? – procedih kroza zube.
– Znači da i Biljana ide sa nama. Nisam imao srca da je odbijem, uostalom, znaš koliko smo naporno radili poslednjih meseci. I ona ima dušu i… – zakoračio je prema njoj i kao pravi džentlmen pružio joj je ruku da pređe na palubu.
Trgnuo me je njen melodični glas.
– Evo i mene! Zdravo, Tomo! Ćao, Lenka! – ovlaš me je poljubila u obraz a potom se okrenula oko svoje ose da osmotri okolinu ili da mi bolje osmotrimo nju. Toma ju je milovao pogledom, a ja… Ne samo da sam bila ljuta na njega zato što me je stavio pred svršen čin jer, da sam znala da nećemo biti sami, ne bih pristala na krstarenje. A tek ljumomora koja me je „pogodila“ u stomak… Uostalom, otkad se to generalni direktor pozdravlja sa: „Zdravo, Tomo“?! 

Tačno je, zapali smo u bračnu krizu, ali za to nije potrebna pomoć sekretarice. Nisam želela da primete koliko sam ljubomorna jer, petnaest godina braka, dvoje dece, Tomino prezime… valjda se zna ko je gazdarica! Zato nisam odustala ali sam se nakratko povukla da se smirim. Zar da pokvarim sebi odmor zbog jedne namiguše, razmišljala sam dok sam raskopčavala haljinu. Negovana i još uvek lepa, imala sam i ja šta da pokažem. Kada ona izgura još petnaestak godina i dve trudnoće, moći će da mi parira. Lenjo sam se opružila preko peškira sklopljenih očiju.
Sada sam spokojna. Šokovi koje smo preživljavali pomogli su mi da ponovo pronađem svoje mesto. Ipak, trebalo je preživeti sve te udare. Na sreću, nisam poludela niti je neko od nas troje završio u moru.

 

Ambiciozni studenti

Tomu sam upoznala na završnoj godini studija. Njemu je tada bilo dvadeset osam, radio je u firmi koja se bavila uvozom bele tehnike. Bila je to ljubav na prvi pogled, obostrana i snažna, pa smo građanski brak sklopili pre nego što sam diplomirala. Crkveno venčanje i krštenje naša četvoromesečne Milice obavljeno je dve godine kasnije. Ubrzo smo se uselili u novu kuću a potom sam i ja počela da radim. Još jednu pauzu napravila sam dve godine kasnije kada sam rodila Miloša, a za to vreme Toma je napredovao. Kada sam ga upoznala, bio je komercijalista, pet godina kasnije zaseo je u fotelju komercijalnog direktora, da bi u trideset devetoj bio prvi čovek firme. Osim bele tehnike uvozili su i muzičke aparate i kompletnu kompjutersku opremu. Nicali su novi magacini, zaposlili su mnogo ljudi a Toma je u međuvremenu perfektno ovladao engleskim, nemačkim i italijanskim jezikom.
– Postao sam uspešan, a to dugujem tebi jer iza svakog uspešnog muškarca stoji žena – ponavljao je moj Toma, očigledno zadovoljan onim što je postigao.
Naravno, i ja sam bila ponosna, srećna i zadovoljna. Deca su nam bila poslušna i zdrava, a ja sam radila ono što sam oduvek želela. Živeli smo u izobilju pa smo zato sebi mogli da priuštimo i vikendicu na Kopaoniku i malu jahtu na moru.
Inače, oboje smo često službeno putovali pa nije bilo ljubomornih scena ni poprekih pogleda. Naprosto, verovali smo jedno drugom. Mada, danas znam da smo oboje bili usamljeni pa smo razmišljali kako da priuštimo sebi sitna zadovoljstva van braka. Da, mi smo se voleli, ali bili smo previše zaposleni, pa smo u toj jurnjavi pokidali neke niti.

 

Veza sa deset godina mlađim muškarcem

Toga sam postala svesna tek kada sam se jednog jutra probudila pored svog mladog kolege. A možda i nisam, s obzirom na to da sam se nasmešila onog trenutka kad sam otvorila oči, baš kao da sam pronašla ono što sam tražila popunivši tako jedinu prazninu u svom životu.
Radomir je bio zgodan i lep, deceniju mlađi od mene, neoženjen. Pouzdano sam znala da mnoge devojke iz našeg biroa uzdišu za njim a činjenica da je odabrao baš mene učinila je da porastem u sopstvenim očima.
Svakom službenom putu radovala sam se kao dete. Nisam sigurna koliko sam i da li sam uopšte volela Radomira, ali prijali su mi njegova blizina i pažnja, ukratko, kraj njega sam proživljavala drugu mladost, dobijala sam sve ono za šta sam uglavnom bila uskraćena u braku.
Naravno, trudila sam se da Toma ništa ne primeti.
Sreću i ushićenje umela sam da prikrivam ali, dve godine kasnije kada mi je Radomir kazao da naši sastanci nemaju više ni smisla ni logike objavivši venčanje sa mladom i lepom pripravnicom, tuga me je izobličila.
Počela sam da se preispitujem: kako je počelo i zašto? Ne postoji određeni trenutak kada čovek oseti da nešto ne štima. Tako se i u mom braku stvorila nevidljiva pukotina kroz koju su, gotovo neosetno, isticali bliskost, toplina, reči… Volela sam svog supruga ali je nedostatak bliskosti učinio svoje. Da nije tako, ne bih završila u Radomirovom zagrljaju. I, dogodilo se i bilo mi je lepo dok je trajalo, a onda… Onda sam zapala u bedak.
Dok nisam prevarila Tomu, mogla sam da kažem da mi ništa ne nedostaje ali kada je Radomir otišao, nisam više bila ista. Otaljavala sam i posao, i materinsku i bračnu dužnost, nije bilo ničega što bi mi držalo pažnju. Toma se trudio, čak je u to vreme putovao manje nego pre, a potom je jedne večeri iznebuha počeo da priča.
– Lenka, ako ne želiš da mi kažeš šta te muči, u redu, ali ovako više ne ide. Znam da smo oboje krivi i da je nepošteno to što smo poslovne obaveze stavili u prvi plan. Možda si u pravu zato što ćutanjem pokazuješ nezadovoljstvo, ali to ne vodi ničemu. Šta bi bilo sa nama ako bih se i ja povukao?
– Misliš li da možemo da ispravimo grešku? – upitah tiho.
– Ne znam, ali vredi pokušati, ako ništa drugo, u ime naših zajedničkih godina, dece i ljubavi u koju smo se nekada kleli.

 

Tomina „režija“

Desetak dana kasnije obreli smo se u našoj „morskoj kućici“. Nisam mogla da se setim kada smo sastavili tri dana zajedno, pa sam se pomalo plašila kako ćemo izdržati celu nedelju sami, odvojeni od sveta. U svakom slušaju, volela sam Tomu i zarekla sam se da ću dati sve od sebe, ali zbunio me je Biljanin iznenadni dolazak.
Ne sećam se koliko je vremena prošlo kada sam otvorila oči lagano se pridigavši. Baš smo bili odmakli, trebalo je da napregnem oči da bih razaznala obrise kopna. Možda sam spavala, ne znam, tek, za trenutak sam osetila savršeni mir. Okrenuvši glavu prema prednjoj palubi, ugledala sam Tomu i Biljanu gotovo priljubljene jedno uz drugo dok su mirno posmatrali vrhove štapova za pecanje. Kako sa njom može da ćuti i da mu bude lepo ili… pa, možda sam i ja kriva. Svaka pametna žena ume da se podvuče muškarcu pod kožu. Možda je i Biljana mrzela pecanje kao ja, ali se ipak pridružila Tomi…

– Hej, Lenka! – Biljana se naglo okrenula. – Dobro je da si se probudila, baš smo ogladneli!

Posmatrala sam kako se kao gazela približava stepeništu koje je vodilo u potpalublje. Snalazila se odlično za jednog „slepog putnika“ i ponašala se kao da je Tomina žena. „Mi smo ogladneli. Ona i on.“ Naravno da sekretarice mnogo toga znaju o svojim direktorima: kada su gladni, šta vole da jedu, kada je vreme za kafu. Ipak, mislila sam, trebalo bi da se priseti da ovo nije Tomin kabinet.
– Nisam gladna – odgovorih hladno. Toma se nasmejao i skliznuo u potpalublje sa Biljanom.
Nisu izašli tri sata. Razgovarali su, mada nisam uspela da čujem o čemu, potom su počeli da pevuše, isprva tiho, potom sve glasnije, da bi nakon svake, uglavnom pogrešno otpevane, strofe prasnuli u smeh. A ja jesam umirala od gladi i osećala sam da mi se od prejakog sunca vrti u glavi ali nisam želela da im se pridružim.
– Šta ovo treba da znači? – upitala sam Tomu kada se u neko doba noći ušunjao pored mene. – Gde je Biljana, gde će spavati, ili možda ja treba da ustanem da ona zauzme moje mesto?
– Svašta – Toma se naglo okrenuo na leđa. – Biljana je još uvek napolju, uživa u tišini i mesečeni, a spavaće na dečijem ležaju.
– A mi ćemo i u ovoj divljini šaputati da nas ona ne bi čula. Ili si joj naredio da još neko vreme uživa u mesečini da bi ti otaljao bračnu dužnost? I, otkud ona ovde? Čuješ li me?! – počela sam da vičem.
– Lenka, mrtav sam od sunca i ne namerava bilo šta da otaljavam. Laku noć! – na poslednje pitanje nije odgovorio jer je zaspao istog trena kada mi je okrenuo leđa.
Toliko o našoj bliskosti i komunikaciji. Ono prvo nije želeo čak ni da otalja, a sve ostalo stalo je u nekoliko reči. Divan pokušaj da se upropasti i ono malo što nam je bilo zajedničko.

 

Želela sam na kopno

Toma me je nasamario. Samo bi potpuno sumanut čovek poverovao da između njega i Biljane ničeg nema. Ugađaju jedno drugom, gledaju se kao najzaljubljeniji par. Logično, blizina je uticala na to, sa njom provodi mnogo više vremena nego sa mnom. Bio je u pravu što je nezadovoljan, uostalom i ja sam, ali način na koji je izabrao da mi to stavi do znanja… Proklet bio, toliko sam ga volela. Nedostajao mi je, zato sam uletela u Radomirov zagrljaj, bilo je to samo prividno ispunjenje, lažna sreća koja ispunjava usamljene i one željne pažnje.
Ali, Toma to nije znao, nisam smela da dozvolim da sazna. Oka nisam sklopila te noći. Ustala sam raščupana, izmrcvarena, sa velikim podočnjacima. Izgubila sam rat, nije bilo svrhe da se bilo kome dokazujem u boljem svetlu. Toma i Biljana već su bili na palubi uživajući u suncu i pijuckajući limunadu.
– Oho! – Biljana me odmeri od glave do pete uputivši Tomi značajan pogled.
– Ne boj se, nije to što misliš – osmehnuh se ironično – nije mi dobro i želim da se vratim kući.
– Šta ti je? Mislim, šta osećaš? – Biljana me je gledala tobože zabrinuto, a zapravo je bila gotova da prasne u smeh.
– Tomo, želim da idem kući, smesta!
– A, naš odmor? – pitao je kao da je iznenađen mojom odlukom.
Ponižena, nisam želela da vide moju patnju ali u tom trenutku nisam mogla da ćutim.
– Naš odmor? Ne, Tomo, ovo je vaš odmor. Ne želim da vam smetam i zato te molim da me što pre vratiš na kopno.
U narednih nekoliko sati niko nije progovorio ni reč. Ćutali smo kao zaliveni. Svesna činjenice da gubim muža i da nikada i ništa neće biti kao pre, a bilo je lepo uprkos svemu…

 

Lekcija za ceo život

Čim sam ugledala marinu, skočila sam na noge. Biljana se obrela pored mene.
– Nećete valjda obe da me napustite? – Toma je raširio ruke.
– Uživaj, Lenka! – Biljana mi šapnu tik uz uvo prva se dokopavši čvrstog tla. – Direktore, žao mi je, izgubili ste opkladu! Srećno! – mahnula je u znak pozdrava i nestala u trenu.
– Šta je ovo? – upitah kao u bunilu.
– Umorna si, Lenka, odspavaj dok isplovimo, a onda ćemo porazgovarati o svemu – reče Toma.
– E, neću da spavam! Pravite me ludom, je l’? Plovi, plivaj, veslaj, radi šta hoćeš, ali zahtevam objašnjenje i neću ni minut da čekam! Tomislave, šta ovo treba da znači? – vikala sam i nije me bilo briga što privlačim pažnju turista i ribara koji su se vraćali iz jutarnjeg lova.
Toma me je prostrelio pogledom.
– Večito nestrpljiva, večito korak ispred mene… Da li ti se zbog toga „dogodio“ Radomir? Morala sam da sednem da se ne bih srušila. Svemu sam se nadala samo ne onome što je rekao. Zanemela sam. Zapravo, nisam smela da otvorim usta dok Toma ne progovori, a on me je mučio još dobra dva sata, dok se ponovo nismo našli na mestu sa kojeg nisam mogla da pobegnem.
– Dakle, stali smo kod Radomira – napokon je progovorio spustivši se kraj mene, a ja osetih kako me podilazi jeza. Uplašila sam se njegove smirenosti i nisam znala kako treba da se ponašam. – Verovatno se pitaš kako sam saznao. Pa, Lenka, ne poznajemo se od juče. Znam da si želela da sakriješ prevaru ali izdale su te oči. Najednom si zablistala i to mi je bilo dovoljno da posumnjam. Naravno, nisam želeo da te špijuniram ma koji da je muškarac u pitanju. Varala si me. Kako si se ti juče osećala?
– Grozno – procedih i skrenuh pogled.
– Vidiš, nisi mogla da živiš sa tim saznanjem ni jedan jedini dan, a ja sam ćutao gotovo dve godine. Sećaš se, ljubio sam te pred svaki polazak na put a znao sam da jedva čekaš da zagrliš onog drugog. Kasnije, kada sam čuo da se Radomir oženio, složio sam kockice. Ne samo da nisi otišla na njegovo venčanje, što bi bilo logično s obzirom na to da ste bliski saradnici, već nisi ni pomenula njegovu svadbu. U to vreme postala si nervozna, odsutna i ćutljiva.
– I, tako si odlučio da mi vratiš istom merom? – pogledah ga pravo u oči.
– Ne, Lenka, grešiš. I ja sam živo biće, mogao sam da te prevarim stotinu puta, ali nisam to učinio – ovo poslednje izgovorio je tiho, sa suzama u očima.
– Daj, molim te! Izigravaš nevinašce da bi me grizla savest, a šta je bilo ovo sa Biljanom? Gledate se kao zaljubljeni tinejdžeri, mislite kao jedno, smejete se kao jedno, pa je pravo čudo ako dosad niste vodili ljubav.
– Ah, tako… – Toma obrisa suzu pobednički se osmehnuvši. – To znači da smo dobri glumci.
– Slušaj, vratio si mi milo za drago, ne znam kako ćemo i da li ćemo moći da nastavio dalje zajedno, ali mani se zagonetki, molim te – rekoh nervozno.
– Lenka… – Toma mi se uneo u lice. – Nema zagonetki, želeo sam da te opametim i vratim na mesto koje ti pripada, a to je pored mene. Naravno, ako to još uvek želiš.
– A, Biljana? Zaboga, nisam luda, videla sam svojim očima.
Nežno, kao nekada, Toma me privuče sebi, spusti moju glavu u svoje krilo i pređe prstima preko mojih usana.
– Uspešni ljudi nemaju mnogo prijatelja, bar ne pravih za koje mogu da budu sigurni da će ćutati kao zaliveni. Nisam imao kome da se izjadam pa sam odlučio da to poverim Biljani. Ona je divna osoba, za tri godine zajedničkog rada nije me izneverila. Inače, ne interesuju je stariji i oženjeni muškarci, u stabilnoj je vezi i uskoro će se udati. A ostalo… Valjda znaš koliko su sekretarice privržene svojim direktorima, kako umeju da drže zatvorena usta i da lažu kada je potrebno. Donekle je razumela tvoju prevaru, ali samo donekle. Sećam se da je kazala da misli da je to što me varaš samo privremeni izduvni ventil koji svakako neće rešiti problem, da će te taj avanturizam proći i da treba da budem strpljiv. Ipak, od njenih reči nije mi bilo lakše. Kazala je i to da se može desiti da ti to slatko bežanje pređe u naviku, i da se to ne bi desilo, učinili smo ono što smo učinili. Iskreno se nadam da te je ova nameštaljka probudila i opametila. – podigao je pogled zagledavši se u beskrajno plavetnilo. Bila sam duboko ganuta. Zagnjurila sam glavu u njegovo krilo i počela sam da plačem.

 

Ponovo smo bili svoji

Kasnije, posle vođenja ljubavi na palubi, nežno i polako, kao da svo vreme ovoga sveta pripada nama, priljubljeni jedno uz drugo i sa štapovima za pecanje u rukama, sedeli smo na ivici pramca.
– Biljana je kazala da si izgubio opkladu. O čemu se radi? – upitah.
Odmahnuo je glavom.
– Da, izgubio sam! Posle epizode sa Radomirom koga, nadam se, više nećemo pominjati, mislio sam da si mnogo ravnodušnija i da ćeš izdržati najmanje pet dana, ili da ćeš Biljani objaviti rat već na početku. Kazala je da se grdno varam, da ne poznajem žensku ćud i, ako ti je zaista stalo do mene, bićeš slomljena za dan-dva. I bila je u pravu.
– I, šta treba da uradiš?
– Nećeš verovati – nasmejao se. – Treba da budem jedini muškarac i počasni gost na njenoj devojačkoj večeri.
– Molim?!
– Pa, Lenka, šta ću? – nemoćno je slegnuo ramenima ne prestajući da se smeje.
– Tomo, gurnuću te, bolje da te smota ajkula nego jedna od tih devojaka.
– Ti si moja devojka, jedna i jedina – poljubio me je u obraz.
– Aha – nežno se privih uz njega a potom ga bukvalno bacih sa pramca. Naravno, skočila sam i ja obuhvativši ga i nogama i rukama, poput hobotnice. Pa, zar se nismo jednom zarekli „i u dobru i u zlu“?

 

 

Tagovi: