LJUBAVNA PRIČA: Žena za trošenje

by | maj 17, 2010

Zaokupljena privatnim poslom, a sve u želji da steknem bolju reputaciju i da obezbedim materijalnu sigurnost svojim najbližima, nisam ni primetila kako mi se ruši brak i zdrav odnos sa detetom. Tek kad me je suprug ostavio i kad sam postala „lak plen“ gradskih biznismena shvatila sam gde sam pogrešila.

 

Porodica

 

Ozbiljna sam poslovna žena, vlasnica sam firme za proizvodnju ženskog donjeg veša. Zvanično, naša roba se naziva „damskim“ a ne donjim vešom. Naravno, pošto je to luksuzna roba, materijali sa kojima radimo, kao i modeli, vrlo su ekskluzivni i skupi. Pomislili biste da u našoj osiromašenoj zemlji malo ko može da plati ono što nudimo ali, varate se. Kad su u pitanju krpice koje žene prve oblače a poslednje svlače, novac nije problem. Važno je da je sve čipkano, prozirno i izazovno. Kad se tome doda glamurozna kutija u kojoj se gaćice i grudnjak pakuju – ko tome može da odoli?

Sve u svemu, firma je mala ali lepo posluje i može se reći da sam posle pet godina borbe zauzela svoje mesto na tržištu. Moj damski veš može da se nađe u svim bolje snabdevenim buticima, porudžbine stižu redovno a ne žalim se ni na plaćanje jer – ako nije plaćena prethodna isporuka, neće biti nove. Mene neko može da prevari samo jednom. Doduše, popriličan je broj onih koji su to iskusili ali su naučili lekciju i više se ne poigravaju poverenjem. Ako su pomislili da mogu da me „zavlače“ samo zato što sam žena, uverili su se vrlo brzo da to neće proći. 

Dakle, situacija je, kako se kaže, „pod kontrolom“. Ipak, ja najbolje znam kako mi je jer sam sve što imam „debelo“ platila, a to znači da se moj brak raspao, da imam šestogodišnju kćerkicu sa kojom ne provodim dovoljno vremena i da sam – sama. U prvim godinama kada sam otvorila firmu radila sam po 14-15 sati dnevno, šest dana u nedelji. Moj muž Milan to nije mogao da podnese i otišao je. Možda je strašno to što kažem, ali jedva da sam primetila da ga nema jer – nisam imala vremena.

Morao je, čak, da dođe u kancelariju da mi to kaže!
– Ovako više ne ide – počeo je.
Podigla sam pogled sa faktura.
– Šta ne ide…
– Naš brak, eto šta. Nema te kod kuće, dete i ja kao da ne postojimo. Samo radiš…
– Ali, znaš da moram. Konkurencija je jaka, zakidaju mi na plaćanju, moram da kontrolišem materijale koje mi pošalju da mi ne bi uvalili bofl…
– Znam, ali pusti da neko drugi to odradi i budi više sa nama.
– Pričaš svašta. Kome da poverim poslove? Krojačice jedva umeju da petljaju oko mašina, komercijalisti se razumeju samo u brojeve pa i tu zabrljaju… Ni u koga nemam poverenje. Ako hoću da nešto bude urađeno kako treba, moram to da odradim sama.
– Zato nemaš vremena da dođeš kući.
– Ništa vam ne fali. Jovana vam sve sprema. Ako nešto nije u redu, reci…
– Ne treba mi kućna pomoćnica nego žena. Neću da sa Jovanom pričam za ručkom ili da sa njom gledam televiziju. Hoću svoju ženu.
– Moraćeš da se strpiš još koju godinu dok se posao ne stabilizuje. Onda ćemo da se spakujemo i, pravac Egipat.
– Ti i tvoj Egipat. Pre će piramide da se raspadnu nego što ću dočekati to putovanje.
– Znaš da moram da radim. Tvoja plata nije nam dovoljna za život. A kad dete krene na fakultet, trebaće nam još više para.
– Ona još pohađa predškolsko.
– Treba misliti na vreme.
– Tako je. Ali, dotad će zaboraviti kako izgleda njena mama.
– Slušaj, ovaj razgovor ničemu ne vodi. Moram ovo da završim pa ću ranije doći kući i možemo malo da se mazimo…
– Ako u međuvremenu ne uskoči neki poslovni partner, debeli vlasnik butika sa kajlama oko vrata ili direktor propale društvene firme koji bi da proda materijale „ispod ruke“…
Milan je hteo još nešto da kaže ali je odustao, okrenuo se i otišao.

 

Muževljev odlazak

Bila je to naša poslednja rasprava. Te večeri zadržala sam se dokasno jer je nazvao neki direktor koji je imao vrlo lepu čipku u svom privatnom, kućnom magacinu. Dogovorili smo se da dođem sutra i da pogledam robu. Mrtva umorna stigla sam kući, proverila da li mi dete spava i ušla sam u spavaću sobu. Milana nije bilo u krevetu. Pomislila sam da je u kafiću sa društvom, svukla sam se i legla. 

Otkad sam počela privatni biznis, naš odnos postajao je sve gori. Najpre je, pošto sam dobila otkaz u bivšoj firmi, bio vrlo strpljiv i čak me je nagovarao da pokušam da otvorim krojačku radnju. Pošto sam dizajner, bila sam u dobrim odnosima sa krojačicama iz firme koje su htele da rade privatno jer su znale da će naše preduzeće brzo propasti zahvaljujući nestručnom rukovodstvu. Dakle, mogla sam da računam na dobre radnice. Poznavala sam i snabdevače pa sam mogla da računam na njihovo razumevanje po pitanju plaćanja robe.
Trebalo je, dakle, odlučiti se i pokušati.
Otvorila sam firmu, zakupila jednu praznu halu, krojačice su za prvo vreme donele svoje mašine i proizvodnja je počela.

Vrlo brzo sam shvatila da nisam imala pojma u šta se upuštam. Svuda su iskrsavali problemi, od nabavke preko šivenja, do prodaje i naplate. Zato sam sve duže ostajala na poslu, a često sam morala da putujem. Više nisam mogla da vodim i domaćinstvo i firmu pa sam Jovani, starijoj krojačici, poverila brigu o kući a ja sam se posvetila poslu.

Milan se na sve to mrštio. Ipak, bio je strpljiv a ja sam nekoliko puta spojila poslovni put sa vikendom pa smo zajedno proveli dan-dva u hotelima. Bilo je to kao da smo ponovo mladi ljubavni par i neko vreme bio je miran. 

Međutim, njegovo neraspoloženje brzo se vraćalo. Posle dve godine nisu nam pomagali ni strasni vikendi.
I mojoj devojčici Miri smetalo je to što dugo odsustvujem iz kuće.
– Kako tata može da se vrati kući u četiri, a ti ne možeš? – pitala me je.
– Zato što on radi u kancelariji i ima radno vreme a ja ga nemam.
– Zašto?
– Tata radi u opštini a ja sam privatnik.
– I, šta onda?
Nisam mogla da joj objasnim pa sam pokušavala da je pridobijem poklonima. To bi je nakratko razveselilo i ubrzo je naučila da može da dobije sve što poželi.

Kad sam shvatila da je Milan otišao, bila sam tužna ali mi je, da budem poštena, pomalo laknulo. Nisam više morala da mu se pravdam, da objašnjavam zašto idem na put, zašto kasnim… Nastavila sam da radim svoj posao i još sam ređe dolazila kući. 

Mira je relativno dobro prihvatila činjenicu da je njen tata odsutan. Slagala sam je da je na putu a Jovani sam naložila da pripazi na telefonske pozive. Ako se Milan javi, ne treba da mu dozvoli da priča sa Mirom kojoj sam na poklon kupila novi mobilni sa drugim brojem. Malo se ljutila što menja broj ali je ubrzo zaboravila onaj stari aparat jer je novi bio pun igrica.

Nisam, u stvari, htela zaista da razdvojim Milana i nju ali nisam bila raspoložena ni za duge razgovore sa detetom. Za sada je njen tata na putu a kasnije ću videti šta ću…

Međutim, u firmi, a potom i u gradu, raščulo se da je „gazdarica Suzana nogirala muža i sada je slobodna“. Naravno, znala sam da se Milan vratio u roditeljsku kuću.

 

Lažna udvaranja

Mirka sam znala iz srednje škole. Bio je prosečan učenik i sportista, nije bio „srcelomac“. Počeo je da studira ali nije mu išlo pa se zaposlio zahvaljujući tastovim vezama. Kad su počela ona smutna vremena, otvorio je trgovinu, pa auto-servis, pa pekaru i nekako se probijao kroz te teške godine. Njegova supruga diplomirala je ekonomiju i radila je u jednoj velikoj firmi u računovodstvu. Imaju dvojicu sinova srednjoškolaca. Nismo se često viđali mada se dešavalo da budemo u istom društvu.
U svakom slučaju, nikada mi nije pričao o svojim bračnim problemima ali kada smo se sreli pre dva dana, požalio mi se da ga žena ne razume. Zašto je to uradio baš sada? Možda mu je bio potreban neko poznat da ga sasluša… Ili je čuo da sam slobodna pa je hteo da okuša sreću?
Ni to nije bilo neverovatno.
Sledećeg dana sam, izlazeći iz opštine, srela Lepog Duleta. Iako je bilo oblačno, oči je zaklonio naočarima za sunce i šetao je raskopčanog sakoa da svako može da vidi njegov debeli zlatni lanac sa velikim krstom. Prava švalerčina, velikog formata! Svi u gradu znali su da su mu žene slaba tačka. Bio je vlasnik dve prodavnice, vozio je džip, redovno je išao u teretanu i na kvarcovanje i stalno je menjao pratilje.
– Zdravo, Suzo, kako si? Super izgledaš. Mora da si zaljubljena – rekao mi je Lepi Dule.
Zastala sam zatečena. Naše poznanstvo se oduvek svodilo na pozdrav u prolazu. Nikada ni kafu nismo zajedno popili.
– Gde se kriješ ovih dana? Ne bi trebalo da nas lišavaš svoje lepote. To je tako redak dar.
– Radim…
– Svi radimo ali moramo i da se zabavljamo. Šta nam vredi novac ako ga ne trošimo na zadovoljstva?
Nisam znala šta da mu odgovorim.
– Slušaj, trebalo bi da svratiš u „Lavirint“. Stalno sam tamo. Baš bismo mogli da se malo družimo. Važi?
– Pa, dobro. Čućemo se.
Gledala sam za njim. Šta ovo bi?
U svakodnevnoj jurnjavi gotovo sam zaboravila na Mirka kad se on, desetak dana kasnije, pojavio u mojoj kancelariji. Bio lepo obučen a na sebe je prosuo toliko parfema da je čitava prostorija zamirisala.
– Slušaj, pričao sam sa svojim advokatom u vezi sa proširenjem delatnosti parfimerija pa bih mogao da prodajem i drugu robu, na primer, rublje koje proizvodi tvoja firma. Šta kažeš na to? Mogli bismo da pokušamo pa, ako ide…
– Nije loše. Daću ti od svih modela po nekoliko komada, na revers, bez fakture pa, ako prodaš, sredićemo papire.
– Znao sam da sa tobom mogu da se dogovorim. Namirisao sam da si pravi biznismen. Tačno znaš šta hoćeš. Znači, dogovoreno. Spremi se pa da odemo na piće i da zapečatimo posao.
– Danas neću moći. Čekam velikog kupca da zaključimo ugovor.
– Dobro, ali da znaš da bez pića nema ništa od posla.
Nasmejala sam se gledajući ga kako odlazi.

Vratila sam se kući kasno i na stočiću pored telefona zatekla sam cedulju na kojoj je Jovana napisala da me je tražio Milan. Mahinalno sam izvadila mobilni iz torbe pogledavši propuštene pozive. Nije me zvao na mobilni. Zašto? Jedini siguran način da me pronađe jeste da nazove na mobilni… osim ako nije hteo da proverava da li sam kod kuće.

Pogledala sam na sat ali bilo je kasno a nisam imala ni želje ni snage da razgovaram sa njim pa sam otišla da proverim da li spava moja princeza i, konačno sam legla.
Sutradan sam zaboravila da nazovem Milana ali Mirko nije zaboravio da me podseti na obećanje. Pristala sam i našli smo se u obližnjem kafiću.
– Konačno da te vidim van kancelarije – rekao je široko se smešeći.
– Nemam mnogo vremena, moram još da odem kod knjigovođe.
– Pa, bar sat vremena možeš da odsustvuješ. Jesi li za običnu kafu, kapućino ili espreso?
– Kapućino.
Pričali smo o običnim stvarima, o vremenu, opštoj situaciji, lošoj naplati potraživanja, o kupcima… Sve u svemu, sasvim obično popodne. Mirko se trudio da bude duhovit ali nije mu to polazilo za rukom ali zato se hvalio da, uprkos svemu, dobro posluje i da njegove parfimerije jedine u gradu ostvaruju zaradu. Ali, dodao je, šta mu sve to vredi kada kod kuće niko ne vidi koliko on radi. Svi samo traže novac a njegova žena je stalno namrštena. 

– Šta će mi pare kada me niko ne razume i ne ceni – zaključio je.
Nisam znala šta da kažem pa sam srknula kafu, pogledala na sat i ustala.
– Moram da bežim. Hvala na kafi.
– Hvala i tebi. Bilo mi je vrlo prijatno.
Potom sam požurila u kancelariju, čekalo me je podosta posla.

 

Kćerkina sumnja

Sela sam za sto i uključila kompjuter kad je zazvonio telefon.
– Halo, mama, kad ćeš da dođeš kući? – pitala je moja Mira.
– Još malo. Kako si ti? Kako je bilo u školici? Jesi li ručala?
Po njenim mrzovoljnim odgovorima shvatila sam da joj nešto nije po volji.
– Šta se desilo, zlato mamino? – upitala sam.
– Pa… mislim da sam videla tatu ali nisam sigurna.
– A gde to?
– Prolazio je pored ograde u školici.
– To ti se samo učinilo. To je bio neki čika koji liči na tatu. Tata je na putu.
– A kad će da dođe?
– Pa… trebalo bi da dođe za Novu godinu. Hajde, sad uključi televizor i gledaj crtaće a mama će brzo doći.
Čim sam spustila slušalicu, nazvala sam Milana. Bila sam besna što špijunira Miru i odlučila sam da po kratkom postupku sredimo papirologiju vezanu za razvod pa će sud odrediti koliko može da viđa dete. Međutim, bio je nedostupan. Nazvaću ga kasnije, pomislila sam.
Više nisam mogla da se koncentrišem na posao. Zaključala sam kancelariju i vratila sam se kući. Mira mi se obradovala, potrčala mi je u zagrljaj i počela da priča „kao navijena“. To je uvek radila kad je bila uzbuđena. Zajedno smo ušle u kuhinju i spremile sendviče. Oko 22 sata osetila sam umor pa sam predložila da idemo da spavamo.
– Još malo, mama – moljakala je Mira ali nisam popustila. Dok sam pripremala šta ću sutra da obučem, ona je oprala zube i legla. Ušla sam u njenu sobu, pomazila je po obrazu i zaželela sam joj laku noć.
– Mama, da te pitam…
– Hajde, pitaj.
– Ono sigurno nije bio tata, zar ne? Mislim, ne bi se krio od mene?
– Sigurno. To je bio neko ko liči na njega. Ne brini o tome. Tvoj tata te voli. Hajde, spavaj.
Ugasila sam svetlo i izašla. Dok sam se ušuškavala pod jorganom, odjednom sam postala svesna praznine na drugoj strani kreveta. Zatvorila sam oči, brzo sam zaspala spasavši se od pitanja koja su navirala.

 

Ljubav je pobedila

Sledećih nekoliko dana bili su potpuna „ludnica“. Pristizao je materijal, došlo je vreme za isplatu plata, računovođa je tražila fakture za obračun… Glavu nisam dizala sa papira, vraćala sam se kući mrtva umorna i padala u krevet potpuno iscrpljena. Budilnik je neumoljivo zvonio prisiljavajući me da, mamurna, nastavim dalje.
Konačno, mogla sam da odahnem. Zadovoljno sam listala dokumentaciju kad je Mirko ušetao u kancelariju. Nosio je veliki buket cveća.
– Zdravo, evo mene opet – rekao je i pružio mi cveće. – Ovo je za tebe.
– Hvala. Kojim povodom?
– Zar je potreban povod? Ali, recimo da sam naplatio jedno staro dugovanje koje sam skoro otpisao. I zato te vodim na piće.
Isključila sam kompjuter. Mirkov „mercedes“ bio je parkiran pred ulazom. Krenuli smo kroz grad prema bregu.
– Kuda idemo? – upitala sam.
– Na najbolje mesto, u „Grand“.
– Lepo – zavalila sam se u sedište. Nisam planirala da ostanem dokasno pa sam odlučila da se ne zadržavam dugo.
Smestili smo se u separe a konobar je doneo šampanjac.
– Šta je sad ovo?
– Rekao sam da slavim. Šta ćeš da večeraš?
– Pa, nismo se tako dogovorili. Izašli smo na piće.
Uzdahnula sam i uzela jelovnik. Nije mi ovo bio najpametniji potez, zaključila sam. Izabrala sam škampe a on je poručio isto. Dok smo jeli, Mirko je pričao anegdote. Smejala sam se njegovim problemima i atmosfera je bivala sve opuštenija. I šampanjac je počeo da deluje. Ipak, u 23 sata, pošto smo pojeli desert, rekla sam Mirku da je vreme da krenemo.
– Ako insistiraš, mada sam mislio da ostanemo još malo.
Izašli smo. Noć je bila vedra i topla. Vozili smo nizbrdo polako sve do jedne krivine. Umesto da prati asfaltnu traku, Mirko je skrenuo na letnji, zemljani put zaustavivši se posle desetak metara.
– Šta sad? – upitala sam.
Mirko se nagnuo prema meni. Očito je hteo da me poljubi. Izmakla sam se.
– Šta ovo znači?
– Šta misliš da znači?
– Mirko, nešto si pobrkao.
– Ništa ja nisam pobrkao, nema potrebe da se pretvaramo. Odrasli smo ljudi.
– Čekaj, ne može to tako…
– Ako ti smeta u kolima, možemo da se vratimo u hotel. Jutros sam rezervisao sobu, pa…
– Mirko, vozi me kući. Neću više da čujem nijednu reč.
– Hej, polako, nemoj da se praviš nevešta…
– Vozi me kući!
Uzdahnuo je i startovao motor. Ostatak puta protekao je u tišini. Pred mojom zgradom Mirko se zaustavio, izašla sam a on je spustio prozor i doviknuo za mnom:
– Šta misliš, ko sam ja? Takvih kao ti mogu da imam po pet na svakom prstu!
Ni okrenula se nisam a auto je, uz škripu guma, pojurio niz ulicu. Popela sam se u stan. Sela sam na krevet i zaplakala.

Osećala sam se poniženo. Kao da me je neko išutirao nasred ulice samo zato što je tuda prolazio. Kao da nisam ništa više od komada mesa, kao da nisam ličnost, kao da nemam ni želje ni pravo da biram.
Tako se prema meni postavio Mirko a tako je pokušao i Lepi Dule. Za njih sam samo lutka za zabavu.
Onda sam se setila mog Milana i njegovog strpljenja i oklevanja koje me je ponekad izluđivalo. Ni on mi nije odgovarao jer nije bio dovoljno odlučan ni ambiciozan. Ili, možda, ipak nisam bila fer prema njemu?
Rastrzana mislima zaspala sam.

Budilnik me je bez milosti probudio u šest. Jovana je izvirila iz sobe ali sam je vratila u krevet. Jutro je bilo tmurno kao i moje raspoloženje. Misli su mi se vratile na sinoćnji incident i na sve dileme koje su me mučile.

Nisam znala šta da radim. Posle Mirka i Duleta doći će neko treći, pa četvrti, pa peti…
S druge strane, šta da radim sa Milanom? Nisam mu se javila otkad je otišao. Nisam odgovarala na njegove pozive. Bio je nestrpljiv, hteo je svoju ženu… Istini za volju, on je hteo da budemo zajedno ne samo u krevetu već i za stolom, pored našeg deteta. Ovi drugi hteli su me samo u krevetu.

Izgleda da smo i Milan i ja pogrešili. Ali, šta sada da radim? Možda je on našao drugu. Solidnih muškaraca nema mnogo pa ga je sigurno neka „smotala“. Onda nema smisla da mu kvarim sreću.
Progutala sam ostatak kafe i stresla sam se od gorčine. 

Počela sam da pakujem sitnice u torbu. Pokupila sam mobilni sa stola i, po navici, tek sam ga tada uključila. Gotovo odmah je zazvonio. Stigla mi je zaostala poruka. Pročitala sam je:
„Ne mogu više ovako. Moramo da se vidimo i da se dogovorimo šta ćemo dalje. Još uvek te volim. Milan.“
»itala sam poruku iznova i iznova a slova su mi se maglila od suza.
Dok sam kucala odgovor, osmehnula sam se prvi put posle dugo vremena.

 

Autor: Ilija Bakić

 

Tagovi: