Lekcija koju ne bih ponavljao

by | septembar 19, 2009

Želja za boljim životom navela me je na to da se po završetku gimnazije preselim u Beograd. Bio sam vredan i trudio sam se da svaki zarađeni dinar dobro iskoristim. Na putu prema uspehu, od svih mogućnosti koje su mi se ukazale izabrao sam najgoru – zaljubio sam se u sponzorušu.

 

Zaljubio sam se u sponzorusu

Ne bih voleo da me oni koji ovo čitaju pogrešno shvate, ali jednu stvar svako ko još nije osetio šta znači biti izneveren treba da zna: ljudi su kvarljiva „roba“ i ne treba im verovati. Mene su izneverili svi osim mojih roditelja kojima sve ovo nikada nisam rekao da im ne bih zagorčavao starost.

 

Ime mi je Mladen. Osnovnu školu i gimnaziju završio sam u Valjevu, a onda sam, po ugledu na većinu svojih vršnjaka, napunio džepove novcem koji sam od roditelja dobio „za početak, da se snađem“, spakovao sam putnu torbu, ukrcao se u „Lastin“ autobus i dokotrljao do Beograda. Najgore što je moglo da mi se desi bilo je da „slupam“ svih (u to vreme) 1.000 maraka i završim preko puta zgrade Ekonomskog fakulteta, gde bih molio dobre ljude da mi pomognu da kupim kartu za povratak u rodni grad. Ali čim sam kročio na beogradski asfalt, neverovatni osećaj pripadnosti naveo me je na pomisao da moj život sve do tada nije imao nikakvog smisla.

 

Istoga dana iznajmio sam sobu sa kupatilom kod gospođe Petrović u Molerovoj ulici. Bila je to fina bakica koja je skromna penzionerska primanja dopunjavala kirijama koje je vrlo redovno, svakog prvog u mesecu, uzimala od mene i još troje podstanara koje je držala u preostalim sobama. Prva kirija najteže mi je pala jer sam uz nju morao da dam i depozit, što je mojih 1.000 maraka svelo na 700. Pogled na iznajmljeni sobičak i pomisao na sve mogućnosti koje mi je Beograd pružao, naterali su me da otrčim do prve trafike i kupim oglase.

 

Radio sam svašta. Do jeseni sam preko dana prodavao sladoled, a noću sam radio na poslovima obezbeđenja na splavovima koji su u to vreme, početkom devedesetih, počeli da privlače mlade ljude željne provoda. Novac sam trošio razumno i vodio sam računa o tome da svakog meseca nešto uštedim. Do prve zime u Beogradu uspeo sam da početni kapital koji sam poneo od kuće uvećam za celu hiljadarku. Bio sam zadovoljan, ali osećao sam da mogu da postignem i zaradim mnogo, mnogo više. Nekoliko meseci radio sam na jednom gradilištu u Borči ali sam odustao jer je novac koji sam dobijao bio isuviše mali za premor koji sam osećao. Negde u tom periodu, dok sam u pekari kupovao doručak, slučajno sam sreo Lazara, svog školskog druga iz Valjevske gimnazije.

 

– Otkud ti ovde? – upitao sam ga.

– Živim ovde, a ti? – uzvratio mi je.

– I ja – rekao sam.

– Pa, gde si se smetio? – zainteresovao se Lazar.

– Tu, u Molerovoj, kod neke bakice. Iznajmio sam sobu.

– Ma, daj – rekao je – kakva soba… Možeš da dođeš kod mene dok se ne snađeš. Imam dvosoban stan ovde, na Bulevaru, ćale mi ga je kupio.

– Blago tebi – rekao sam iskreno.

– Biće i tebi, samo dođi, slobodno. Nećeš morati više da plaćaš kiriju.

Nije trebalo dvaput da mi ponovi. Istog prepodneva preselio sam se u Lazarev stan i počeo sam da živim „punim plućima“.

 

Posao iz snova

Dok smo išli u školu, Lazara sam doživljavao kao prilično smotanog dečka. Međutim, to svoje mišljenje sam, već posle nekoliko dana provedenih u njegovom stanu, sasvim promenio. Lazar je obavljao odličan, dobro plaćeni posao u nekoj agenciji za nekretnine. Bio je vrlo sposoban i snalažljiv i nije bilo dana da se nije pohvalio procentom od prodaje. Telefon mu je neprestano zvonio, izlazio je sa devojkama i svakog petka organizovao je žurke u stanu koji smo ravnopravno delili. Na jednoj žurki upoznao sam Marinelu, predivnu plavušu koja mi je samo nekoliko dana kasnije postala devojka.

– Pa, druže – rekao mi je Lazar kada sam ga obavestio da smo Marinela i ja u vezi – maznuo si jednu od boljih riba u gradu. Sada bi bio red da počneš neki biznis ako misliš da je zadržiš. Znaš kakve su današnje ženske, ako nemaš dovoljno kinte u džepu, džaba ti je sve.

– Nije ona takva – rekao sam – devojka voli da izgleda lepo pa se sređuje. Upoznala me je čak i sa svojim drugaricama i sve su normalne, mislim, nisu napucane.

– Brale, nemaš pojma, još si ti jednom nogom u Valjevu. Poslušaj me, lati se nekog ozbiljnog posla ako misliš da zaradiš pa da posle kao pravi baja biraš dobre ribe. Nemoj da te sponzoruša zajebe, da se zaljubiš pa da posle pričaš po selu da je Lazar za to kriv.

– Ne bih to nikada…

– Ma znam da ne bi, nego… – odmahnuo je rukom. – Evo ti ova vizit-karta. Idi sutra, javi se čoveku i kaži da sam te ja poslao.

– A ko je čovek? – upitao sam.

– Šta te briga ko je ako hoće da te zaposli. Nemoj da me daviš tom tvojom malagrađanskom paranojom, ‘leba ti.

– Dobro, de – prihvatio sam vizit-kartu.

 

Posao iz snova čekao je baš mene. Kancelarija u prelepoj zgradi na rubu centra grada, rastegljivo radno vreme, sekretarica koja bi verovatno i na trepavicama dubila da sam to zahtevao, odlična plata i zvanje – komercijalista. Iskreno govoreći, o komercijali, platnim karticama i svim papirima koji prate takav posao pojma nisam imao ali, kako se ispostavilo, nije bilo potrebno da bilo šta od toga znam. Dovoljno je bilo da se obučem u elegantno odelo i da svojom pojavom, na gazdin mig, ulijem poverenje onima koji dolaze da zaključe ugovor sa njim. Bio sam marioneta koja je „igrala onako kako je on vukao konce“, ali mi to nije smetalo. Zahvaljujući toj firmi, radnom mestu na kojem sam samo figurirao, zarađivao sam toliko novca da sam mogao neosetno da se preselim iz Lazarovog stana i da iznajmim nešto „veliko i udobno“, što bi odgovaralo Marinelim i mojim apetitima.

 

Dva meseca smo tražili odgovarajuće „ljubavno gnezdo“ i napokon smo našli ono što smo zamislili. Po ugledu na Lazara kome sam se potajno divio, počeo sam subotom da organizujem žurke. Marinela je uvek bila raspoložena za provod pa nisam morao mnogo da joj objašnjavam svoju želju i potrebu za druženjem. Prvih mesec dana zajedničkog života sa njom protekli su mi neverovatno brzo. Svakoga dana po povratku sa posla čekala me je topla kafa i prelepa, besprekorno doterana Marinela. Od njenih poljubaca gubio sam tlo pod nogama, o drugim stvarima da ne govorim. To što nije umela da kuva, pere i pegla nisam joj zamerao jer su njena lepota i privrženost meni bile takve da su nadomestile te nedostajuće, sitne detalje. Pošteno govoreći, ona je bila moj „prozor u svet“, ogledalo mog uspeha i devojka zbog koje su me muškarci podozrivo gledali. Bio sam ponosan, zaljubljen i… naivan.

 

Promene na svim nivoima

Sa roditeljima sam retko bio u kontaktu. Nisam imao snage da im po ko zna koji put objašnjavam kakav je posao koji radim i kakva je devojka sa kojom živim. Posle prvog Marinelinog odbijanja da krene sa mnom u moj zavičaj, da upozna moje roditelje, odustao sam od ideje da se odreknem jednog vikenda i da nakon dve godine obiđem majku i oca. Ionako im ništa nije falilo, imali su jedno drugo.

Marineli to upoznavanje, kako me je ubedila, nije bilo potrebno jer je bila zadovoljna time „kakav sam ispao“.

– Ne sumnjam da su dobri ljudi čim si ti takav dobrica – govorila je mazno.

– Što jes’, jes’ – zadovoljno sam se smeškao pitajući se ali ne izgovarajući: „Kakvi li su tvoji roditelji kada si ti ispala kao boginja?“

Mnogo sam puta poželeo da njoj padne na pamet da me predstavi svojima, ali nisam ništa hteo da forsiram dok ne kupim prsten. Kada sam se konačno odlučio i na taj korak poverivši se Lazaru, rekao mi je da sam poludeo.

– Nema tebi pomoći – rekao je. – Otkud ti ideja da se ženiš? Nisi ni dvadeset pet napunio, a već bi da se zarobiš i to sa nekom sponzorušom. Zar te baš ništa nisam naučio?

– Nije ona sponzorša! – vikao sam.

– Jok, da nisam ja?

– Nosi se, bre, Lazare! Ljubomoran si! Misliš da nisam primetio kako je gledaš? Glumiš da si mi drug, a ovamo bi da omastiš brke.

– Nisi ti normalan…

Iako upozoren, otrčao sam u zlataru i izabrao prsten za koji sam pouzdano znao da se Marineli sviđa. Koštao je kao godišnja kirija za onaj stan u kojem smo živeli, ali nije mi bilo žao.

Istog dana dao sam ga Marineli.

– Šta ovo treba da znači? – upitala je.

– Znači da te volim.

– Dobro je – rekla je sa olakšanjem – onda ću da ga zadržim.

– A šta ne bi bilo dobro? – upitao sam je zbunjeno.

– Pa, recimo, da ti je palo na pamet da me zaprosiš, onda ne bih mogla da ga prihvatim.

– A zašto?

– Zato što je to bezveze. Bolje je ovako, bez obaveza… razumeš.

– Ne baš – rekao sam.

– Nije važno, ukapiraćeš – rekla je gledajući prsten.

 

Nije mi mnogo trebalo da ukapiram.

Namestilo se tako da sam već narednog meseca dobio otkaz u firmi uz objašnjenje da je „kriza u zemlji na svim nivoima“. Imao sam nešto ušteđevine pa sam mislio da bi bilo dobro „pritegnuti kaiš“ tako što ćemo se Marinela i ja preseliti u manji stan, bar za prvo vreme, dok se opet ne snađem. Nije htela ni da čuje.

– Šta ti pada na pamet? Zar ja da idem u manji stan? Pa, radije ću se vratiti roditeljima nego da se zavlačim po nekakvim rupama.

– Samo na nekoliko meseci… – ubeđivao sam je.

– Ne dolazi u obzir! Nisam ja bilo ko! Ako me stvarno voliš i ako ti je stalo do mene, napregni se malo! Zaradi, stvori!

Razdiralo me je sve to. Nevoljno sam dohvatio telefon i pozvao Lazara u nadi da će još jednom da mi pomogne.

– Eh, druže, nisi me slušao dok sam ti govorio…

– Slušao sam te Lazare, ali te molim da me razumeš! U pitanju je ljubav!

– Zar još uvek veruješ u bajke? – izgovorio je a zatim je prekinuo vezu.

Taj odvratni „tuu, tuu“ signal vratio mi se sećanje na „Lastin“ autobus i na moje sumnje pre nego što sam stigao u Beograd. Nisam hteo da dozvolim da se obistine, a ništa nisam mogao da učinim da promenim situaciju. Od svih solucija koje su mi u tom trenutku bile na raspolaganju, izabrao sam najgoru: ostao sam da živim sa Marinelom u onom istom stanu, dok mi novčanik nije spao na tričavih 200 maraka a onda mi je rekla:

– Nadam se da si sada ukapirao zašto je dobro što me nisi zaprosio. Zamisli da si u ovom ludilu morao da plaćaš i taksu za brakorazvodnu parnicu! Još si dobro prošao ovako, bez obaveza i to… zahvaljujući meni. Nemoj to nikada da zaboraviš!

Kako bih mogao? Od frižidera sa sladoledom, preko sobe u Molerovoj, Lazara, žurki, posla iz snova, do Marinele, sve mi se urezalo u sećanje koje, nažalost, ne namerava da izbledi. Sve što sam mislio da sam postigao, sve što sam gradio i u šta sam verovao, urušilo se kao kula od karata.

 

***

Nisam imao kud osim da se vratim kući i da se potrudim da izmišljenom pričom o nostalgiji za rodnim gradom prikrijem lekciju koju sam naučio u Beogradu za kojim još uvek čeznem. I još bih nešto dodao: slagao sam kada sam rekao da su me svi izneverili. Nisu. Oni su se samo ponašali onako kako se ljudi inače ponašaju kad naiđu na naivka poput mene. Kriv sam za sve, priznajem, ali to ne znači da se jednoga dana neću tamo vratiti.

 

 

Tagovi: