LJUBAVNA PRIČA: Brak sa potpunim neznancem

by | novembar 20, 2009

Iz skladne i čvrste veze pobegla sam u drugu jer, nisam bila sama ali sam bila usamljena. Brak sa potpunim neznancem, činilo se, bio je ostvarenje svih mojih snova. Dobili smo dvoje zlatne dece, on je imao odličan posao ali smo se kao porodica negde „pogubili“. Umesto harmonije godine su nam donele nezadovoljsvo, svako je krenuo svojim putem a i dalje smo svi živeli pod istim krovom.

Srecna porodicaNeverni muž, poluistina o njegovim avanturama, neozbiljna deca i briga za njihovu budućnost – moja su svakodnevica i sve to ne bi bilo neobično da mi je četrdeset godina. Ovako, u šestoj deceniji, bavim se stvarima koje su me mimoišle u mladosti, pa sad traže danak. Pitam se kad je krenulo naopako, kad sam načinila taj pogrešni korak i da li se greškom može nazvati muziciranje životne sonate po taktovima srca… Tek noću kad ostanem sama, a nemir ispuni moju dušu, priznam da ima istine u onoj narodnoj „sve se vraća, sve se plaća“. Možda su zapravo moji gresi pristigli na naplatu.
Rođena sam i odrasla na jugu, danas živim na severu, a najveći pečat na moj život ostavio je kratki boravak na zapadu.
Odrasla sam u prosečnoj porodici, ni po čemu posebnoj. Potom srednja škola, zaposlenje, sve je išlo svojim tokom dok ljubav nije ušla u moj život. Preko noći odlučila sam da ostavim porodicu i da pođem za lepim Jovicom. Došao je u naše preduzeće kao kontrolor, poharao je sva ženska srca tokom tog kratkog boravka, a na polasku, na moju sreću, prepoznao me je kao srodnu dušu. Ponudio mi je brak, prsten i simbolično, licidersko srce na tanjiru. Smejala sam se.
– Pa, mi se gotovo ne znamo – konstatovala sam želeći da čujem još nekoliko razloga zašto bi trebalo da napustim sve i da pođem za njim u nepoznato. – Kako da znam da su tvoje namere iskrene? Kako ti znaš da sam ja ona koju zamišljaš pored sebe?
– U ovom trenutku ne mogu da dokažem koliko su moje namere iskrene, zato te molim da pođeš sa mnom i da samo jednom u životu rizikuješ, a onda ti do smrti obećavam ljubav i radost – govorio je dok je moje srce pretilo da će iskočiti iz grudi. – Dovoljne su iskre u tvojim očima dok me gledaš i znam da si ti ona prava.

 

Spokojstvo u prvom braku

Tako sam, prilično bezglavo, promenila životnu sredinu i dobila muža. Sreća me je, uverila sam se kasnije, tom prilikom i te kako pogledala jer je moj brak i život sa Jovicom prevazišao sva moja očekivanja. Jovica je, naime, bio muž kakav se samo zamisliti može. Blage naravi, nikad nije povisio glas na mene niti je odbio neku moju želju. Neobično, ali nijednom se nismo posvađali. Pažljiv, kakav je bio, trudio se da mi ugađa koliko god je mogao. Nije mu bilo lako jer je u to vreme pored redovnog posla pripremao doktorat pa mi je, tim više, svaki znak pažnje bio dragocen. Bila sam zadužena za to da oplemenim naš životni prostor jer je stan, kad sam došla u njega, već bio namešten ali bez ženskih detalja koje sam s ljubavlju birala. Nisam radila, tako smo se dogovorili, pa sam bila „domaćica sa skraćenim radnim vremenom“ jer je bila angažovana žena koja mi je pomagala oko kućnih poslova. Sve u svemu, uživala sam u blagodetima života sa prekovremeno zaposlenim mužem koliko sam mogla.
Opravdanje za događaje koji su usledili tražila sam baš u toj njegovoj prezaposlenosti, dovlačenju papira sa posla kući i čestim odsustvima. Ja, nezaposlena, sama u novom gradu i usamljena, zadovoljstvo sam počela da pronalazim u dugim šetnjama obalom reke. Jednom prilikom, izmorena jakim prolećnim suncem, sela sam na klupu i zagledala se u mirnu reku i tada je nemir ušao u moj život…
– Oprostite, da li je slobodno? – obratio mi se markantni mladić mojih godina.
– Da – nasmešila sam se pomerivši se da mu napravim mesto. Zaista je bilo mnogo šetača u parku tog dana.
Krajičkom oka osmotrila sam ga dok je sedao i, priznajem, zapitala sam se da li je dotični maneken ili sportista s obzirom na skladnu građu. Nesvesno sam pomislila na to kakav bismo par bili taj neznanac i ja jer je, poput mene, bio natprosečno visok i mršav. Morao je da uoči kako ga odmeravam, a kad me je pogledao našmešivši se, pocrvenela sam.
– Dan je divan – očigledno je želeo da započne razgovor, a ja sam, na sopstveno iznenađenje, shvatila da sam nervozna kraj tog čoveka.
– Da – potvrdila sam.
– Kao i zdravlje čijeg značaja čovek postane svestan tek kad počne da ga gubi, tako mi je ovaj krajolik naročito lep sada kad menjam mesto prebivališta – raspričao se.
– Idete nekud? – zanimalo me je.
– Na žalost i na sreću. Odbojkaš sam na pragu sportske penzije i dobio sam odličnu ponudu da budem trener u jednom klubu. Ali, nije lako otići iz rodnog grada.
– I ja sam se nedavno našla u sličnoj situaciji – otvorila sam se pred nepoznatim čovekom. – Samo, povod mog odlaska bila je ljubav…
– Srećan je čovek koji je pored vas – dodao je. – Nadam se da me nećete smatrati napadnim, ali vi ste najlepša žena koju sam video.
Iako bih u sličnoj situaciji takav nastup smatrala nepristojnim, na toj klupi i tog dana, njegovi komplimenti izuzetno su mi prijali.
– Oh, hvala – rekla sam. – Ipak, nemojte da preterujete…Toliko je lepih žena…
– Vidim da niste samo lepi nego ste i skromni, što je danas velika vrlina…
To je bio početak razgovora koji je potrajao naredna dva sata. Dotakli smo se različitih tema i, iako smo imali različito mišljenje o većini, razgovor je tekao glatko i uživala sam u svakom trenutku. Iako mu, kako je rekao, to nije svojstveno, Neven, moj slučajni sagovornik, otvorio mi je dušu i ispričao mnogo toga o sebi. Tih dana pakovao je kofere spremajući se za početak nove životne etape. Plašio se samoće, ali je bio i nestrpljiv da se upusti u nova iskušenja. Vreme kao da je proletelo, postalo je prohladno jer je sunce u međuvremenu zašlo.
– Prijatno mi je u razgovoru sa vama, ali sad bih zaista morala da krenem. Možda je moj muž već došao s posla.
– Ne bih želeo da vas zadržavam ako je tako. Zadovoljstvo mi je što sam vas upoznao.
Baš kad sam ustajala sa klupe, Neven je iz džepa izvadio podsetnicu.
– Ako u ovih nekoliko dana poželite da popričate, javite se.
Na putu do kuće, ali i te noći u krevetu, pitala sam se šta mi se desilo kad se taj čovek tako uvukao u moje misli. Protiv moje volje, protiv pravila… Mislila sam da se to dešava samo jednom u životu, a da sam ja taj fatalni susret doživela sa Jovicom. Sad sam se, ležeći u krevetu pored njega, pitala kako udatu ženu može da zainteresuje nepoznat čovek posle samo jedne partije razgovora.
Sutradan sam u nekoliko navrata otvarala kantu za smeće u nameri da bacim Nevenovu podsetnicu. Ipak sam je zadržala, i još istog prepodneva okrenula sam naznačeni broj. Kao da je znao da ću se javiti i kao da je čekao moj poziv, Neven je spremno predložio da se nađemo na istom mestu.
Ovoga puta srce je počelo da preskače u mojim grudima čim sam ga ugledala. Došao je noseći buket belih ljiljana.
– Simbolizuju čednost i iskrenost – nesvesno je pogađao najtananije karike moje duše.
I, šta dalje da kažem, istog dana probala sam njegove čulne usne, uživala sam u telesnom kontaktu i posle jedne njegove rečenice bila sam na velikom iskušenju:
– Pođi sa mnom, Cveto. Treba mi da se budim uz tebe, da ispuniš moje dane i noći. Da se nikad ne razdvajamo – zazvonilo je u mojim ušima. Dosta mi je bilo samoće, a ovaj čovek me je razumeo.

 

Bekstvo

Zanemarujući razum, a slučajući samo zov srca, otišla sam u stan, pokupila najnužnije stvari i na parčetu papira ostavila poruku:
„Ako možeš, oprosti mi. Odlazim isključivo zbog sopstvenih razloga, krivica nije tvoja…“
Ne znam da li mi je oprostio jer Jovicu nikada više nisam videla. Razveli smo se posredstvom advokata jer nismo želeli da se sretnemo.
Neven i ja započeli smo novi život. Nismo, naime, želeli da čekamo više ni dan, iste večeri uputili smo se na našu novu adresu. Možda zvuči čudno, i možda je bilo sebično, tek, život koji sam dotad živela potpuno sam smetnula. Tek tada sam shvatila da zajednica žene i muškarca može da bude prijatna, koliko srce može da voli i kako život ume da bude lep. Neven je bio pravi muškarac bez mane u punom smislu te reči. Kao da niko pre njega nije postojao, taj čovek mi je otkrio nove vidike i pružio dotad nepoznata zadovoljstva.
Uz emotivnu stabilnost, Nevenov poslovni uspeh došao je vrlo brzo. Sa mesta trenera prešao je na poziciju sportskog funkcionera, što je sa sobom nosilo brojne povlastice i blagodeti. Često smo putovali, kretali smo se u elitnim društvenim krugovima i živeli život punim plućima.
Jedno za drugim, u dve godine rodila sam Slađanu i Milana. Zaokružili su našu sreću.
Njihovo vaspitanje bila je velika odgovornost, ali se činilo se dobro snalazimo u promenama koje nosi odrastanje. Učili smo ih radnim navikama, podsticali da se bave sportom i gradili osobe visokih moralnih načela. Kao i u svakoj porodici gde su deca različitog pola, Slađana je bila očeva, a Milan moj mezimac. Oduvek sam bila obazrivija u pokazivanju emocija prema sinu, dok je Neven svoja osećanja neštedimice iskazivao prema kćerki. Bože, kakva je to ljubav bila između njih dvoje… Ispunjavao joj je svaku želju, skidao joj je zvezde s neba i možda je tu negde pogrešio…
Svake godine smo, pored letovanja i zimovanja, odvajali vreme i za posetu Nevenovim roditeljima i za evociranje uspomena na mesto gde smo se upoznali.
Gotovo dvadeset pet godina proveli smo spokojno, a onda je naišlo vreme bremenito problemima. Slađana je upisala fakultet, ali je istovremeno počela da se menja i da sve manje komunicira sa nama, naročito sa ocem, nekada njenom „fabrikom ljubavi“. Optuživala ga je da ju je prevelikom ljubavlju učinio nespremnom za surovi svet.
– Hoćeš da kažeš da sam te previše voleo? – čudio se Neven.
– Ta ljubav ostavila je negativne posledice na mene i nije mi donela ništa dobro, pa nije važno kako ćemo to definisati. Sad bih želela da ojačam karakter, pa mi treba sopstveni životni prostor – rekla je i zaključavši za sobom vrata devojačke sobe, što je značilo da ne treba da remetimo njen mir. Svaki pokušaj prisnijeg razgovora sa njom, na moje čuđenje, završavao se svađom jer, da mi je neko pričao, ne bih verovala da tolika uzajamna ljubav između oca i kćerke može da rezultira gotovo mržnjom.
Milan je otišao u drugu krajnost. Fakultet ga nije zanimao, a jedino što je donekle držalo njegovu pažnju bio je sport za koji nije bio preterano talentovan niti je redovno išao na treninge, tek, odvlačio ga je od poroka i ispunjavao nekoliko sati dnevno da ne bi po ceo dan proveo u kući.
Bar su odnosi između Nevena i mene i dalje bili dobri, ali smo na tome predano radili, odlazili smo na putovanja i uvek smo imali vremena jedno za drugo.

 

Svako na svoju stranu

Godine su prolazile u nadi da će i naša deca odrasti.
Slađana je privela fakultet kraju, verovali smo da će se zaljubiti i udati jer smo, kao i svi roditelji odrasle dece, hteli unuke ali ona se, po sticanju diplome, opredelila za feministički pokret pa joj udaja i deca nisu bili ni na kraj pameti.
Onda je kući dovela Luku, mladića sa kojim je bila u vezi, pa smo se ponadali da je faza feminizma prošlost. Međutim, i pred njim je izjavila da joj ne pada na pamet da nekoga dvori celog života. Luka mi nije delovao kao neko ko bi pristao na tuđe uslove pa sam očekivala da će vremenom slomiti njen otpor. Nisam bila pristalica braka po svaku cenu, ali ni isključivosti koja kasnije u životu može mnogo da košta.
Onda je i Milan odlučio da nas iznenadi.
– Živeću sa devojkom – obznanio je.
– Zar ti imaš devojku? – upitao je ironično moj muž, razočaran našom decom i pravcima u kojima su usmerili živote.
– Imam – odgovorio je Milan mirno. – Bavi se sportom kao i ja.
– Pretpostavljam da je i ambiciozna kao ti? – i dalje je podbadao Neven, ali se Milan nije dao.
– Vesna studira Višu trenersku školu – ponosan je bio.
– Pa, to je lepo – dodala sam ja. – Ali od čega i gde će te živeti?
– Kako gde? Pa, ovde. Znate kako se kaže: gde čeljad nije besna ni kuća nije tesna. Vas, uostalom, često nema u kući. Prema tome…
Prema tome, mi smo, hteli ne hteli, dobili još jednu sustanarku. I još problema. Vesna nam se svidela, ali njen način života, u mnogome sličan životu našeg sina, nije. I ona je bila bez jasnog cilja u životu, lagodno je studirala iako je teškom mukom finansirala studije, i mogla je, zajedno sa Milanom, ceo dan da presedi pred kompjuterskim ekranom igrajući igrice čija nam je buka postajala sve nepodnošljivija. Zato smo Neven i ja sve češće odlazili u njegovu roditeljsku kuću, koja je u međuvremenu opustela jer su svekar i svekrva odavno bili pokojni. Ja, međutim, u tome nisam nalazila zadovoljstvo jer bih, čim bismo došli, zasukala rukave i čistila, dok bi Neven s rukama na leđima odlazio u šetnju.
Verovatno je u jednoj takvoj šetnji upoznao neku ženu, u šta sam posumnjala kad sam slučajno, nekoliko dana zaredom, na displeju telefona videla da je pozivao broj u njegovom rodnom gradu.
Sumnja se probudila pa sam, priznajem, pregledala i njegov mobilni telefon uverivši se da prečesto razgovra sa nekim na istom broju.
Sve sam sigurnija da ima neku jer pokazuje tipične znakove preljube, odjednom se previše uređuje, smeje se bez razloga i odlazi na put bez mene. Nemam snage da se suočim sa tim jer ne znam šta bi mi, osim priznanja, donela potvda moje sumnje. A ja bez Nevena nemam kud. I treba neko da brine o deci jer su tek sad, u godinama kad bi trebalo da budu samostalni, postali zavisni od nas: Milan finansijski, bez naznaka da bi to moglo da se promeni, a Slađana savetodavno jer se brinem da sa svojim stavovima neće daleko dogurati.

 

Tagovi: