LJUBAVNA PRIČA: Na apsolventskoj ekskurziji u Moskvi

by | januar 6, 2010

Gotovo da sam sigurna da niko od nas troje, uigrane studentske ekipe, nije očekivao da će se poslednje veče boravka u dalekoj Moskvi pretvoriti u igru istine. Naime, naš druge Rale, već godinama je bio zaljubljen u mene a ja to nisam znala. I Dara je dugo tajila svoja osećanja. Jedino ja nisam krila da iskreno volim našeg vodiča

 

Na apsolventskoj ekskurziji u Moskvi

Šta je lepše od apsolventske ekskurzije?! Tako sam srećna što putujem u Moskvu sa kolegama i koleginicama sa studija. Posebno mi je drago to što su sa mnom Rale i Dara sa kojima četiri godine delim udžbenike, razmenjujem beleške sa predavanja, zajedno se pripremamo za ispite. Nikada se nismo posvađali. Sigurna sam da je naše prijateljstvo najčvršće na svetu i da će trajati celog života. Sedim u avionu između njih dvoje i jedva čekam da sletimo u Moskvu.

Najzad smo stigli. Na aerodromu nas dočekuje vodič. Zapanjena sam: visok, plavokos, atletski građen, sa prekrasnim plavim očima dubokim kao okean, punim topline i nežnosti, osvojio me je na prvi pogled.
– Ja sam Igor! – predstavlja nam se sa širokim, zanosnim osmehom, na savršenom srpskom jeziku. – Apsolvent sam, završavam arhitekturu, a preko leta radim kao turistički vodič. 

Rukovao se sa svima nama. Kada su nam se ruke dotakle, osetila sam da srce počinje besomučno da mi udara. Pocrvenela sam do ušiju promucavši:
– Ja sam Vesna. Iznenadili ste me… kako to da tako dobro govorite naš jezik?
Nije mu promakla moja zbunjenost. Njegove oči postale su još plavlje i toplije. Zadržao je moju ruku u svojoj odgovorivši mi raskošnim baritonom:
– Uz arhitekturu, studiram i srpski jer mnogo volim vašu zemlju. Znaš li da je Vesna na ruskom proleće, moje omiljeno godišnje doba. Srećan sam, Vesna, što ću moći da ti otkrijem sve čari mog rodnog grada.
Sasvim me je razoružao. Dok se rukovao sa ostalima, nisam mogla da skinem pogled sa njega.
Začudo, nisu svi bili oduševljeni Igorom.
– Šta je ovo? Ruski Kazanova u akciji? – promrsio je Rale narogušeno neprijateljski ga mereći od glave do pete. – Ne podnosim takve ljigave tipove koji jure za svakom suknjom!
-Ne budi nepravedan! – prekorila ga je Dara. – On je samo vrlo ljubazan i poslovan.
Pogledala sam je zahvalno. Užasno su mi zasmetale ružne reči izrečene na Igorov račun.
Sledećih nedelju dana protekli su nam kao u bajci. Obišli smo Moskvu uzduž i popreko, od centralnih trgova, ulica i parkova, do mnogobrojnih veličanstvenih hramova, manastira i galerija.
Igor je svakog prepodneva sa nama. Uvek vedar, nasmejan, duhovit, zrači ogromnom pozitivnom energijom koja nam ulepšava svaki trenutak. Usred nesnosne saobraćajne gužve na moskovskom ulicama sasvim je smiren. Njegove zanimljive priče o istoriji i sadašnjem životu ovog prelepog grada odišu toplinom, iskrenošću i izvanrednim poznavanjem tradicije i umetnosti.
Grizem se što nisam ponela diktafon da zauvek sačuvam njegove predivne priče. Svaka njegova reč pričinjava mi veliko zadovoljstvo.
Saznajem mnogo o njemu, između ostalog da je odličan student, da su njegovi projekti pobedili na mnogim konkursima, da voli romantičnu muziku i da svira gitaru. Da nema devojku. Živi sa roditeljima i mlađom sestrom u jednom moskovskom predgrađu.
Neverovatno je ljubazan. Odgovara iscrpno na sva naša pitanja i trudi se da svakome ispuni želje. Svima nam je prirastao srcu osim mom drugu Raletu koji me zaprepašćuje odbojnošću i netrpeljivošću prema Igoru. Zajedljivo komentariše njegova objašnjenja i iz sve snage trudi se da mu dokaže da je neznalica i nestručan. Nikako ne mogu da shvatim zašto ga toliko mrzi.

 

Zaljubila sam se

Osećam da me Igor od prvog trenutka izdvaja iz grupe. Tokom svih razgledanja blizu je mene i svaku njegovu reč doživljavam kao da je samo meni upućena. Obraća mi se često kao da nikoga nema oko nas. Svuda oko sebe vidim njegove oči iz kojih me zapljuskuje plima čudesne nežnosti. Između nas vlada nestvarna, naelektrisana atmosfera. Svaki put kada me dodirne u prolazu, zadrhtim kao prut.
Nijednog trenutka ne ostajem nasamo sa njim. Rale se ponaša otvoreno neprijateljski pema njemu i na sve načine trudi se da ga uvredi i otera od nas.
– Ne mogu da te prepoznam, tako si se promenila – kaže mi Dara jedne večeri u našoj hotelskoj sobi. – Blistaš! Da se nisi zaljubila u Igora?
– Mnogo mi se sviđa! – priznajem joj u poverenju.
– Ne zanosi se, jer ćeš patiti kada se budete rastajali. Seti se da smo ovde još samo nekoliko dana.
Rastanak. Ova reč me je pogodila kao grom. Još četiri dana i vratiću se kući. Kako da se vratim kad sve vreme mislim samo na njega? Kako ću moći da živim bez njegovog osmeha, pogleda, bez njegove topline i harizme?
Došao je i taj vreli, šesti juli. Poslednji dan našeg boravka u Moskvi. Nismo imali nikakav program i dan smo proveli u kupovini suvenira i šetnji po usijanom gradu. Očekivala sam da će se uveče Igor pojaviti u hotelu da se pozdravi sa nama, ali nije ga bilo.
Nesrećna i razočarana, odlazim sa Darom posle večere u sobu i bacam se na krevet. Nisam očekivala da će mi poslednje veče u Moskvi biti ovako tužno. Znam da bi trebalo da se spakujem za predstojeći put, ali nemam snage i ostavljam sve za poslednji trenutak.
Dolazi Rale i insistira da pođemo sa njim u diskoteku. Dara oduševljeno pristaje a ja kažem da me boli glava i da moram da legnem. Nije mi stalo do đuskanja uz bučnu muziku. Ne obazirem se na Raletovo žestoko negodovanje i požurujem ih da što pre odu. Šta mi se to dešava?
Ne želim da se vratim kući. Ne želim da živim u svetu u kojem nema Igora. Neizdržljivo želim da ga vidim ili bar da mu čujem glas. Tražiću na recepciji da mi kažu broj njegovog telefona, da se pozdravim sa njim. Međutim, na portirnici je velika gužva, stigla je nova grupa turista. Sve lađe su mi potonule.
Izlazim iz hotela na ulicu. Iako je mrak već pao a noge me bole od celodnevnog hodanja po gradu, nervozno šetam pored hotelske zgrade. Moram da priznam sebi da je Dara u pravu. Zaljubila sam se u Igora. Kao nikada dosad, snažno i beznadežno…
Najednom osećam ruku na svom ramenu. Drhtim kao prut od tog dodira. Pre nego što sam mu ugledala lice, srce mi je reklo ko je on.
– Igore! Otkuda ti ovde? – pitam ga ustreptalo.
– Otkako si došla, svake večeri sam tu, ispred hotela. Satima gledam u tvoj prozor i mislim na tebe – kaže mi.
Osećam da me hvata nesvestica. Da li ovo sanjam? Ne, to je prekrasna java. Njegove nežne reči melem su za moju dušu.
– Tako se radujem što si najzad izašla sama! Stalno si okružena svojim prijateljima koji me ne podnose. Svih ovih dana bio sam očajan što mi se nije ukazala prilika da ti priđem, da ti kažem koliko sam srećan što sam te sreo, što sam proveo pored tebe ovih deset prelepih dana. Hajde, pođi sa mnom!

 

Noć magije i ljubavi

– Kuda me vodiš? – pitam ga, spremna da odem sa njim i na kraj sveta.
– Večeras se proslavlja jedan izuzetan praznik – kaže mi i smeška se zagonetno.
– Kakav je to praznik? – pitam radoznalo.
– Noć Ivana Kupala. To je istovremeno praznik sunca i vode. Priroda se ispunjava čudotvornom snagom. Ove noći ne sme da se spava. Budni su i svi kućni i šumski duhovi, vile, veštice, vodeni duhovi…
– Brrr… pa to je strašno…
– Da bi zaštitili svoje kuće od ovih nečistih sila, ljudi ove noći na vrata i prozore stavljaju koprivu! Moramo i mi da je naberemo! – smeje se on vragolasto.
Gledam ga kao omađijana, a on me nežno uzima za ruku i govori:
– Ove čudesne noći svako može da vidi svoju budućnost i, štaviše, da je oblikuje po sopstvenoj želji.
– Kako je to moguće?
– Za to čovek treba da ostane sam u seoskoj kolibi, da stavi ispred sebe ogledalo, čašu vode i sveću. I da pažljivo gleda odraz plamena sveće u vodi. Pri tom treba da zamisli ono što želi u budućnosti i da poveruje da će se to ostvariti. Ova noć je puna zanimljivih obreda, sujeverja, vradžbina i legendi.
Odlazimo na parking i sedamo u njegov auto. Odvozimo se do malog sela u Podmoskovlju. Zaustavljamo se kraj šume na izlazu iz sela. Čuje se divna muzika, mladići sviraju i pevaju stare ruske narodne pesme. Držeći se za ruke, uskom šumskom stazom stižemo na poljanu pored jezera, na kojoj se okupilo mnoštvo sveta. Svi su praznično obučeni i okićeni vencima od svežeg poljskog cveća. Mami nas miris šašlika – ražnjića koji se peku na roštilju ispod drveća. Na improvizovanim tezgama prodaju se kvas, votka, vino…
– Za ovu čarobnu noć vezano je mnogo predanja i običaja – kaže Igor. – Smatra se da su posebno lekovite trave koje se noćas uberu. U davna vremena devojke su širile po travi bele čaršave i sa njih cedile nakupljenu rosu. Jer, kupanje u ovoj čudesnoj rosi garantuje večnu lepotu i mladost.
Posmatramo žene koje prave veliku lutku – Ivana Kupalu od poljskog cveća i pšeničnog klasja. Muškarci slažu drva i pale ogromnu vatru. Snažan plamen podiže se gotovo do zvezdanog neba.
– Što se više uzdiže plamen, to ćemo svi ovde biti srećniji!
Zadivljeno posmatram kako brojni parovi preskaču vatru.
– Pogledaj, preskaču i pojednici – kažem Igoru – a meni je žao što svako nema svog partnera…
– Ko skoči više i duže se zadrži nad plamenom, doživeće veću sreću! Hajde da i mi preskočimo!
Opčinjeni drevnim ritualom, krećemo prema vatri. U meni nema straha. Osećam da imam krila kojima ću preleteti iznad plamena. Držeći se za ruke, preskačemo vatru. Smejemo se zadihani i razmenjujemo poglede vrelije od plamena koji bukti.
Jezero vrvi od razdraganih kupača. Mladići i devojke polivaju vodom one koji šetaju obalom, igraju se kao deca.
Šetamo obalom pored jezera. Malo dalje od gužve devojke prave vence od poljskog cveća i spuštaju ih u vodu zajedno sa zapaljenim svećama da plove niz reku. Jedna devojka je zaplakala jer je njen venčić odmah potonuo.
– Šta to znači? – pitam Igora.
– Nije joj lako. Njen dragi će je prevariti i neće se njome oženiti. Devojka čiji venčić najdalje otplovi biće srećna u ljubavi, a ona, čija se sveća poslednja ugasi, živeće dugo i srećno. Posle preskakanja vatre svi odmah ulaze u jezero.
– Tako se i vatrom i vodom telo i duša čiste od svega starog, nepotrebnog, od tame i nesreće i u njihov život ulaze ljubav, radost i sreća.
Grupa mladića nosi vedra puna vode. Polivaju koga god stignu. Najednom smo i nas dvoje poliveni od glave do pete. Smejemo se i, kad smo već mokri, onako obučeni ulazimo u prijatnu, svežu jezersku vodu.
– Nećemo plivati daleko – kaže Igor. Vodeni duh proslavlja danas svoj imendan i treba da pazimo da ga ne uznemirimo. One koji ga naljute, odvlači na dno.
– Pa, to je strašno! Odmah izlazimo iz vode! – uzvikujem uplašeno i istrčavam na obalu. Igor se smeje i nežno me grli.
Prilazimo vatri. Odeća na nama brzo se suši. Igor mi kaže:
– Približava se ponoć. Hajdemo u šumu da pronađemo blago!
Gledam ga iznenađeno:
– Kakvo blago?
Priča mi tajanstvenu legendu o džinovskoj paprati koja cveta samo jednom godišnje, upravo ove noći. Čarobni cvet otvara se na nekoliko trenutaka u ponoć, i onaj ko uspe da ga pronađe i ubere, dobija moć da vidi pod zemljom sva zakopana blaga, ma kako duboko ona bila skrivena. Šumske vile, zaštitnice zakopanog blaga, otežavaju hrabrim tragačima da pronađu ovaj cvet. Ispunjavaju ih strahom i hoće da im uzmu dušu.
– Pazićemo da ne zalutamo. Ove čudesne noći drveće šeta po šumama i lako možemo da izgubimo put – dodaje on.
Pronalazimo mnogo paprati, ali ni na jednoj ne vidimo taj čudesni cvet. Stoga, tačno u ponoć, beremo nasumuce tri grančice. Vraćamo se na poljanu i, prema drevnom ritualu, bacamo jednu grančicu u vatru, drugu u jezero, a treću ostavljamo za nas.
– Ostavi je na sigurno mesto – kaže mi Igor. – Ona nosi moćnu energiju ove noći i čuvaće te cele godine.

Šapat trave

– Neverovatno je koliko toga znaš! – kažem zadivljeno. – Ima li još nešto što mi nisi rekao?
– Ima! – osmehuje se on. – I to je vrlo važno. Ove čudesne noći biljke, životinje i ptice razgovaraju između sebe.
– Volela bih da mogu da ih čujem…
– Možda možeš… Ljudi u čijim srcima vlada ljubav mogu ne samo da čuju ove glasove, već i da razumeju šta oni govore.
Odvajamo se od bučne gomile i pronalazimo mali proplanak.
– Osećaš li kako svakog trenutka energija zemlje i neba postaje sve jača? Ispunjava nas posebna snaga – kaže mi Igor nežno mi obgrlivši ramena.
Zagrljeni, spuštamo se na travu. Prislanjam uvo na živu prostirku od mirisnog poljskog cveća. Kao omađijana, zatvaram oči i, najednom, više osećam nego što čujem tihi šapat…
– Čula sam govor trave! – uzvikujem zapanjeno.
– Šta si tačno čula?
– Čula sam reči: Volim te!
– I ja sam čuo iste reči – kaže on i nežno me ljubi.
Noć Ivana Kupale zaista magično deluje. San i java toliko su isprepletani da više ne primećujem šta je bajka a šta je stvarnost. Samo jedno znam: volim Igora svim srcem i on voli mene! Preplavljuje me plima zadovoljstva. Htela bih da viknem, da ceo svet čuje: Mi se volimo!!!
Kao da čita moje misli Igor dodaje:
– Još ti nešto nisam rekao: prema verovanju, deca koja su začeta ove noći rađaju se zdrava, lepa i dobra.
Tu, u mirisnoj travi koja me miluje po obnaženom telu izgovaram tiho reči koje mi izviru iz dubine duše:
– Želim da zauvek ostanemo zajedno…
Mnogo kasnije pridružujemo se mnoštvu razdraganog sveta. Vrela noć odmiče uz veselu muziku, ukusna jela i odlično vino. Plešemo ne osećajući umor. Vreme kao da leti.
Pred izlazak sunca, uz pesme pune čežnje, devojke se hvataju u kolo oko velike lutke Ivana Kupale. Momci pokušavaju da prodru u kolo i da se dočepaju lutke. Uz šalu i otimanje, lutku od trave i cveća zajedno rasturaju na deliće, a vlati trave bacaju po polju da bi letina bila što bolja.
Vraćamo se u hotel razdragani. Igor me prati do moje sobe.
Dugo se opraštamo u hodniku. Ostajemo bez daha od vatrenih poljubaca. Obećavamo jedno drugom večnu ljubav. Ostali bismo zauvek zagrljeni da on ne žuri na aerodrom Vnukovo da preuzme novu grupu turista. Uzdrhtala od tolike ljubavi i sreće i istovremeno tužna zbog našeg rastanka, ulazim na prstima u sobu da ne probudim Daru.
U sobi zatičem Raleta sa užasnim izrazom lica i Daru, okupanu suzama. Pored njih polomljene čaše i prazna boca votke. Kako to kad Rale ne podnosi alkohol? Osećam da me obuzima hladna jeza.
– Šta se dogodilo? – pitam.
Rale lagano ustaje i prilazi mi nesigurnim korakom. Uvek ću pamtiti njegov pogled: takvo očajanje nikada u životu nisam videla.
– Još pitaš sta se dogodilo! Poludeli smo čekajući te! Gde si bila cele noći?
– Zašto ste toliko brinuli? Bila sam sa Igorom.
– Užasno si me razočarala! – kaže moj najbolji drug i drhtavom rukom briše suze koje mu se slivaju niz lice. – Provodiš noć sa čovekom koga ne poznaješ! A odbacuješ mene iako te volim više od svega na svetu!
Zaprepašćena, zbunjena, osećam se kao da sam dobila žestoki šamar.
Magična noć Ivana Kupola otkriva sve tajne. Izašla su na videlo osećanja za koja nisam slutila da postoje. Moj najbolji drug je do ludila zaljubljen u mene. Isto onoliko koliko i moja najbolja drugarica Dara u njega.
U ovoj ludoj noći, dok sam sa Igorom prolazila magične rituale na obali jezera, Rale je, van sebe od očajanja, priznao Dari da me obožava i da umire od ljubomore što sam sa drugim. Darino srce se lomilo na deliće jer je godinama, ćutke, isto tako predano i tajno, ona volela njega. Bolelo ju je to što je ljubav poklonio meni a ne njoj. Očajavala je što on toliko pati zbog mene.
Bila sam nesrećna što najlepše drugarstvo nestaje bez traga. Umesto njega ostala su izneverena očekivanja, ljubomora i patnja.

 

Ljubav pobeđuje razdaljinu

Prošla je godina od mog puta u Moskvu. Pokazalo se da nije istinita izreka: daleko od očiju, daleko od srca. Iako nas dele dve hiljade kilometara, Igor je sve vreme sa mnom i ulepšava mi život. Dopisujemo se preko interneta, razgovaramo telefonom. Oboje smo svesni činjenice da nas one noći nije vodio samo zanos, da se rodila prava ljubav kakva se doživljava samo jednom u životu.
Odlučili smo da se venčamo idućeg meseca u Beogradu. Ivan Kupala je ispunio obećanje. Ostvario je moju želju da nas dvoje zauvek ostanemo zajedno.

 

Tagovi: