LJUBAVNA PRIČA: Zaokružila sam dve sudbine

by | decembar 10, 2009

Filip, moj brat od strica, oduvek je patio što je jedinac i iščekivao je letnje raspuste u želji da se druži sa svojim rođacima. Sasvim slučajno saznala sam da je njegova majka, strina Vinka, rodila kćerku dok je pohađala srednju školu i da je to dete othranila njena rođena sestra. Isto tako, saznanje da je Vinkina kćerka, a Filipova polusestra, majka devojčice koja sedi u klupi sa mojom Janjom, ostavilo me je bez daha…

 

Zaokruzila sam dve sudbine

Čudni su putevi Gospodnji. Ukrste se kada nema nade, kada više ne tragamo.

Teško je, a ponekad i veoma nezahvalno, govoriti o tuđem životu jer, bez pravog ushićenja i proživljenih emocija, reči ponestanu.

U moru malih, anonimnih, ali ne po zanimanju već po vokaciji, „slobodnih umetnika“ imam jednu veliku prednost: blagoslovena od oba junaka svoje priče, dobila sam inspiraciju da kažem svetu da su čuda ipak moguća. Trčeći na sve strane, pletući mrežu od golih činjenica, spojila sam ono što je nepravedno bilo razdvojeno, pa sam za svoje „junake“ zapravo ja najveći junak. U svakom slučaju, zaokružila sam dve sudbine a nadam se da ću uspeti da zaokružim i ovu priču.

Moj brat od strica

Ime mi je Mirjana, četrdeset mi je godina, srećno sam udata i imam troje dece, šesnaestogodišnju kćerku Janju i desetogodišnje blizance Nenada i Nemanju. Svi u mojoj porodici imaju po troje-četvoro dece, a ja imam i starijeg i mlađeg brata. Jedino su moji, sada već pokojni, stric Petar i strina Vinka dobilii samo jednog potomka – sina Filipa.

Iako pet godina starija od Filipa, bila sam dete pa nikada nisam pitala zašto je sam. Porodica se često okupljala – za svaku slavu, rođendan, praznik, za vikende, pa nije nikakvo čudo što je Filip, koji je sa roditeljima živeo u gradu udaljenom gotovo dve stotine kilometara, jedva čekao zimski ili letnji raspust da nam se pridruži. Činilo se da je jedino tada srećan, ali je jedino sa mnom uspeo da ostvari posebnu bliskost koja se provlačila kroz godine našeg odrastanja i koja još uvek traje. Po karakteru smo vrlo slični, oduvek smo voleli iste igre, istu muziku, uvek smo se smejali istim stvarima i oboje smo bili „nervčici“. Dobroćudni, ali kada bi nam neko stao na žulj…

Zapravo, donekle sam se osećala kao Filip jer, moja rođena braća kao de su se urotila protiv mene. Za jednog sam bila klinka, za drugog matorka, a pri tom pojma nisam imala o sportu i ostalim muškim zanimacijama pa su me uvek zadirkivali. Naravno da smo se voleli, ali me jedino Filip nije zvao po imenu. Za njega sam uvek bila „seka“, to mu je zvučalo lepše, uzvišenije, bliže, pa sam i ja njega oslovljavala sa „braco“. Daljina nam nije predstavljala problem, čuli bismo se bar dva puta nedeljno i uvek smo znali šta se dešava u životu onog drugog.

Filip je izrastao u veoma lepog i zgodnog mladića. Sećam se, bila sam već udata kada mi je u goste doveo svoju prvu veliku ljubav. Stabilan i iskren, ostao je sa tom devojkom u vezi punih šest godina ali nije im bilo suđeno. Kasnije je lutao a potom se smirio kraj Suzane koju je kasnije oženio. U svakom slučaju, bio je i ostao pametan, vredan i snalažljiv. Za sve je bio zainteresovan pa je, iako tek svršeni gimnazijalac, uspeo da pronađe dobar posao i da se dokaže kao vredan i preduzimljiv. Deo stare vešernice na vrhu zgrade pretvorio je u stan kakav se poželeti može, a nije pozvao nijednog majstora, sve je uradio sa svojih deset zlatnih prstiju.

Našu bliskost ništa nije moglo da poremeti, jedino su teme razgovora postale drugačije, ozbiljnije. Filip se istinski radovao svakoj prinovi u našoj familiji govoreći da ćemo njegovu Suzanu često viđati sa stomakom do zuba. Znala sam da ozbiljno misli i da nikada nije prežalio to što je jedinac. Ali, znala sam i još ponešto.

Moja strina Vinka beše dobra, tiha, ali čudna i ćutljiva, žena, kao da je u sebi nosila neku tajnu koju je želela da odnese na onaj svet. Međutim, tajne se, ma koliko velike i značajne bile, uvek otkriju…

Porodična tajna

Ukrštajući puteve i sudbine, Gospod je mog oca poslao na službovanje u jedan vojvođanski gradić, upravo tamo odakle je poticala strina Vinka. Naravno da se u to vreme nisu poznavali ali tata je „to nešto“ čuo i zaboravio jer je imao prečeg posla od varoških tračeva. Prošlo je mnogo godina pre nego što je počelo da se „šuška“…

Nikada se nisam raspitivala jer su porodične tajne bile „rezervisane“ za odrasle. Ipak, uspela sam da od njihovih „zagonetki“ sklopim celinu.

Vinka je vrlo mlada ostala u drugom stanju i krila je to dok je mogla i, da ne bi „pukla bruka“, bila je prinuđena da se odrekne svoje devojčice. Naravno, išlo je to u prilog njenoj, petnaest godina starijoj, sestri koja nikako nije mogla da zanese. I možda bi sve ostalo u krugu njihove porodice da se nije dogodilo nešto neplanirano.
Naime, samo mesec dana „posle porođaja“, zajedno sa bebom, Vinkina sestra napustila je muža ubrzo sklopivši brak sa izvesnim Antonijem, verovatno dugogodišnjim ljubavnikom. Takav udarac Vinkini roditelji nisu mogli da podnesu pa su jedno za drugim presvisli od tuge. Bio je to razlog više da se i sestre zavade i „mala porodica“ je, pod pritiskom okoline, potražila mir u inostranstvu, a ubrzo je i Vinka nestala iz varošice.

Bila je to velika priča za mali gradić, pa nije nikakvo čudo što je doprla do ušiju mog oca, ali on nikada nije upoznao Vinku pa tako nije znao da je to ista osoba sa kojom je njegov brat Petar odlučio da stane na „ludi kamen“.

Ista tema otvorila se mnogo godina kasnije, kada se Filip zamomčio, a stric Petar prvi put progovorio o svojim bračnim problemima. Sa svojom ženom Vinkom mogao je da komunicira jedino kada je bila trezna mada se to retko dešavalo. Stariji su se domunđavali pitajući se šta jednu ženu može da natera da u tim godinama zabrazdi u alkohol. Stric, strina i Filip živeli su pristojno, bez dugova i zdravstvenih problema, ali nisu imali hrabrosti da progovore o svom problemu. A možda je upravo to prisililo Filipa da se rano osamostali i da postane vredan i čestit čovek i domaćin.

Sada nema roditelje ali ima divnu ženu, sedmogodišnjeg sina i četvorogodišnju kćerku i sasvim je izvesno da se ne bi „zaustavio“ na dvoje dece da nekim čudom nije „dobio“ sestru. Doduše, sestru po majci, ali ipak nekoga rođenog. Naravno da nisam ljubomorna, naprotiv, najzaslužnija sam za to, pomogla sam mu da pronađe sestru.

Prijateljica i rođaka

Počelo je jednog kasnog popodneva kada smo suprug i ja pošli da ispratimo Janju na proslavu male mature. A možda je počelo četiri godine ranije kada su Janja i Jelisaveta, ne znajući da su zapravo rođake, sele u istu klupu, zbližile se i postale nerazdvojne.

Naravno da sam poznavala Jelisavetinu majku, uglavnom smo „delile klupu“ na roditeljskim sastancima ili razgovarale o nestašlucima naših mezimica telefonom. Doduše, nismo se trudile da ostvimo bliži kontakt. Naši muževi bili su kolege i imenjaci, radili su u istoj firmi. Uglavnom, da nije bilo naše dece, malo je verovatno da bih uspela da iščeprkam istinu. A onda je došlo matursko veče…

– Pa, kolega, ovo treba zaliti – rekao je Jelisavetin otac posmatrajući naše devojčurke kako cupkaju na štiklicama.

– I treba – dodao je moj Zoran.

– Da li to važi i za nas dve? – upitala je Natalija.

– Naravno, ali… – Zoran prebaci ruku preko ramena svoje supruge značajno je pogledavši, a potom se obrati mom Zoranu: – Moja Nata je već „ispila“ jednu maturu. Bilo je to „vatreno krštenje“ posle kojeg dva dana nije ustala iz kreveta. Sada se već navikla – nije mi promakao njegov kiseli osmeh koji se brzo pretvorio u bolnu grimasu. – A vi, Mirjana, kako podnosite alkohol? – upitao je odsutno.

– Onako, umereno – odgovorih brzo plašeći se da mi ne izleti ono što mi je bilo na pameti. Zapravo sam htela da kažem da ne znam jer se nikada nisam obeznanila od alkohola ali oni nisu bili naši stari prijatelji, a Nataliju nisam želela da uvredim jer je bilo očigledno da voli da popije i da je to već preraslo u problem. Visoka, za svojih četrdeset pet godina prilično vitka, odevena po poslednjoj modi i fakultetski obrazovana, ničim nije odavala osobu koja druguje sa čašicom.

Te večeri nisam o njoj mnogo saznala sem da je dugo živela u inostranstvu, da je rano ostala bez roditelja i da bi volela da upozna svoju tetku koju nikada nije videla. Plašeći se da ne pretera, Zoran joj je brojao čašice pa sam jednog momenta zažalila što smo prihvatili njihov poziv. Bilo je očigledno da su dobri ljudi ali situacija je bila previše mučna i jedva sam dočekala da se raziđemo. I mislila sam da će se sve završiti na tome ali dogodilo se upravo suprotno.

Čitav život joj je bio laž

Janja je želela da postane lekar, planirala je da u susednom gradu upiše srednju medicinsku školu. Znala sam da i Jelisaveta želi isto to ali čak ni ona nije smela da planira niti da se previše nada. Trebalo je da položi prijemni ispit sa maksimalnim brojem poena, a to nije lako bez čvrste osnove. Srećom, imala je čvrstu volju.

Priznajem, laknulo mi je. Nisam želela da Janja ustaje s prvim petlovima da bi putovala u školu. Gotovo četrdeset kilometara u jednom pravcu nije malo, vraćala bi se neispavana, iscrpljena, bez koncentracije da bilo šta nauči. Opet, brinula sam kako će sama. U današnje vreme poslati petnaestogodišnje žensko dete u nepoznato, ravno je ludilu ili prevelikoj hrabrosti. Srećom, ispalo je kako se samo poželeti može. Janja i Jelisaveta iznajmile su nameštenu garsonjeru, delile su troškove i uvek su mogle de se oslone jedna na drugu, a upravo je to zbližilo i nas, roditelje, pogotovo Nataliju i mene.

Tetka… njena tetka. Kad god bismo se dotakle dece i porodice, a uglavnom smo o tome razgovarale, spomenula je svoju tetku.

– Izvini, zašto je ta žena toliko važna? Stičem utisak da si preokupirana osobom koju nikada nisi videla. Zašto?

Kasnije se ispostavilo da sam joj to pitanje postavila u pravom trenutku. Sedele smo u bašti mirnog restorana i, nakon tri dupla vinjaka koja je sručila u grlo, bila je spremna da sa mnom podeli svoju tajnu.

– Zato što me je ta žena rodila – progovorila je tiho, gotovo zaverenički.

– Natalija? – pogledah je u oči trudeći se da sakrijem zaprepašćenje. Čak sam osetila da me obuzima strah.

– Da, Mirjana, tako je. Popila jesam, ali znam šta pričam. Teško je kada čovek u kasnim godinama shvati da je sav njegov život zapravo… laž. Volela sam ih, a nisu mi bili ni otac ni majka. Istinu su prećutkivali dok su mogli, valjda da bi izbegli suvišna pitanja.

– Nisam sigurna da razumem ali… nema veze – slegoh ramenima.

– Ima veze, još kako – pripalila je cigaretu i počela da priča. Činilo se kao da ne primećuje, kao da joj uopšte nije bilo važno da li je slušam, želela je da sve izbaci iz sebe.

– Kada sam preživela prvi udarac, mislila sam da me ništa više ne može dotaći. Samo što smo sahranili oca, majka mi je kazala da to zapravo nije bio moj pravi otac, da me je začela sa nekim mladićem koji ju je napustio a da ju je taj dobri čovek prihvatio sa stomakom do zuba, i da me je priznao kao svoje dete. Hm… dobar čovek? Dobro se ne dočekuje pogrdnim rečima i pljuvanjem, a upravo smo to doživele po povratku iz inostranstva. Čije sam ljubavi ostala željna? Antonije, zlo od čoveka, tako su ga zvali i nisu grešili. Krut, namrgođen, hladan, mislio je samo na sebe. A ja sam verovala da je on moj tata i da treba da ga volim – za trenutak je zaćutala a ja sam tu pauzu iskoristila da naručim piće. Sada je i meni bilo potrebno nešto žestoko.

– Trebalo je tada da mi kaže – Natalija gotovo podviknu – celu istinu pa da otrpim bol o jednom trošku… ali nije. A nije štedela mene, već sebe, da joj ne okrenem leđa pod stare dane. Sebično je to, sebično do bola – Natalija je malo zastala pa je nastavila: – Progovorila je tek na samrti. „Nisam te ja rodila. Rodila te je moja rođena sestra, a dala te je meni zato što je bila maloletna. Morala je tako, takvo je bilo vreme. Vinka, tako joj je ime. Potraži je i zamoli da mi oprosti. Zna ona…“ Očima mi je dala znak da pogledam u njenu stisnutu šaku. Tamo sam pronašla sliku žene koja me je donela na svet i sada je svaki dan gledam i plačem. I pijem, nemoćna da bilo šta učinim jer ne znam odakle da počnem – drhtavim rukama ispila je ostatak vinjaka, otvorila je tašnu i izvadila malu crno-belu fotografiju.

– Evo, to je moja majka – kazala je tiho a potom je počela da plače. Zabezeknuto sam zurila u poznati lik svoje strine Vinke. Obuzeo me je osećaj obamrlosti, kao da padam u bezdan, a potom je zavladao potpuni mrak.

Nisam mogla sama

Osvestila sam se u nepoznatoj prostoriji. Mlada konobarica prskala me je vodom gurajući mi u usta kocke šećera, i tek tada primetih Nataliju.

– Zašto piješ kada ne umeš da piješ? – upita kao da se istreznila za nekoliko minuta. – Nasmrt si me prepala.

– Odvezi me kući, molim te – rekoh tiho. Nije mi bilo ni na kraj pameti da joj ispričam ono što znam, bar ne u tom trenutku. Ko bi njoj pomogao ako je mene istina pokosila?

– Da, naravno. Hajde, ustani polako – uhvatlla me je oko struka i povela prema izlazu.

Sestrinska požrtvovanost, pomislih i duboko uzdahnuh. Doduše, bila je kćerka moje strine, nismo bile u krvnom srodstvu, ali bila je Filipova polusestra a on mi je kao rođeni brat.

Naravno, znala sam da tako nešto ne sme da ostane tajna, ali bilo mi je potrebno vreme da prikupim snagu i da se povratim od šoka. Takođe sam znala da neću moći sama pa sam sve ispričala svom suprugu. Prebledeo je kao krpa, potom smo danima analizirali i planirali, a ja sam često plakala ne znajući da li od treme, sreće ili tuge. Eto kakav scenario može da napiše život! Nekad Vinka, a sada Natalija, obe su utapale tugu u alkoholu, obe tugujući jedna za drugom.

Odužilo se. Svakog božijeg dana govorila sam „sutra“ a, kada bi osvanulo to sutra, paralisala bih se. Znala sam da ponekad prejake emocije mogu da budu kobne. Šta ako… plašila sam se da pomislim na nešto strašno, bila sam ljuta na sudbinu zato što mi je dodelila ulogu posrednika. I da se Zoran nije umešao, ko zna kako bi se ta priča završila.

– Hoćeš li i ti da počneš da piješ, da poludiš, da upropastiš brak i budućnost naše dece? Zaboga, učini nešto! – govorio mi je.

Odlučila sam da suočim Nataliju i Filipa, pa da zajedno isplaču sve neisplakane suze.

Uspela sam da kažem sve ono što sam želela, što je trebalo, moralo, ali nema reči kojima bih dočarala njihovu nevericu, suze, dodire, kao kada slepi čovek prstima ispituje nečije lice, onaj nemi zagrljalj, snažan za sve prethodne godine, onu tišinu koja govori: „Ostavite nas, niko nam nije potreban!“

Da, bila sam ključni svedok ali osećanja su bila samo njihova, a pravo da govore pripada samo onima koji su nešto slično doživeli i, naravno, preživeli.

Otputovali su posle dva dana, ruku pod ruku, brat i sestra. Da, Natalija je konačno posetila majčin grob, upalila je sveću i isplakala se.

Danas, godinu kasnije, sve je došlo na svoje mesto. Filip i Natalija redovno posećuju jedno drugo, a ja se, kao svaki dobar anđeo, uvek nađem u njihovoj blizini. Natalija je prestala da pije, a Filip polako uređuje i drugi deo vešernice da Janja i Jelisaveta imaju gde da uživaju na raspustima kada jednog dana otputuju u veliki grad i postanu studentkinje. Natalija i ja gotovo da se ne razdvajamo. Konačno, verujem da nas strina Vinka odnekud posmatra i čuva, srećna što su se njena deca ipak pronašla.

 

Tagovi: