Moj bivši verenik postao mi je kolega

by | septembar 27, 2011

Sanjala sam o tome da se zaposlim kao voditelj na radiju. Kada mi se prvi put ukazala šansa da ušetam u lokalnu radio-stanicu, prihvatila sam je oberučke. Nisam računala s tim da će mi pomoć u voditeljskom poslu pružiti čovek od koga sam to najmanje očekivala

 

Još kao dete zaljubila sam se u radijski program. Najviše sam volela noćni, beogradske „devedesetdvojke“, koji sam u periodu puberteta neprestano slušala. Dok su moji vršnjaci spavali, ja sam uživala u muzici i ponoćnim razgovorima koji su do mene dopirali posredstvom male crne kutije, inače poklona od roditelja za dvanaesti rođendan. Čak i kasnije, kao student, u sobi pretrpanoj knjigama, sveskama, mirisom kafe i cigareta, nisam se odvajala od te divne sprave koja mi je ulivala potrebno samopouzdanje i spokoj. Maštala sam o tome da jednoga dana i ja postanem neko ko će u sitnim noćnim satima sedeti u studiju, pričati sa zanimljivim sagovornicima i slušaocima i uživati u privilegiji izbora iz bogate muzičke kolekcije ploča, današnjih kompakt-diskova.
Na prvi konkurs za sekretaricu u lokalnoj radio-stanici prijavila sam se bez razmišljanja. Toliko mi je značio taj posao da sam mogla da ga radim i bez novčane nadoknade. Plata mi je, iako skromna, bila sasvim zadovoljavajuća s obzirom na to da sam „uskočila“ na mesto koje sam želela. U prvo vreme kuvala sam kafe, marljivo beležila telefonske pozive, odgovarala na pristiglu poštu i opominjala voditelje i urednike na predviđenu satnicu i program. Posle nekoliko meseci primili su me za stalnog saradnika, što je značilo da sam avanzovala, odnosno da sam stekla pravo učešća u jutarnjim kolegijumima. Glavni urednik je iz dana u dan tražio sveže ideje pravdajući to potrebom za podizanjem slušanosti i činjenicom da mora da zadovolji ukus šire publike. Voditelji su se „vadili“ na niske plate i nemogućnost da u našu malu sredinu dovedu „glavne face“ kakvih je uglavnom bilo u prestonici. Muzički urednici branili su se nedostatkom novokomponovanih albuma koji su našim konkurentima obezbeđivali potrebnu slušanost. Ja sam uglavnom ćutala razmišljajući o tome da svi oni nedovoljno vole svoj posao da bi ga obavljali kako treba.

Borba za voditeljski posao

Ne želeći da se bilo kome zamerim, izabrala sam trenutak posle jednog sastanka da se uvučem u kancelariju glavnog i odgovornog urednika.
– Ako si došla da tražiš veću platu, zaboravi! – izgovorio je besno. – Nemam vremena da objašnjavam bilo šta. Ili ćete raditi ili ćete potražiti novi radni angažman.
– Nisam došla radi plate – rekla sam. – Htela sam da vam izložim svoju ideju.
– Zašto je malopre nisi iznela? – izvio je obrve.
– Sada sam se setila – ne trepnuvši, izgovorih laž.
– Hajde, pričaj, ali nemoj da razvlačiš.
– Evo, ovako: mislim da bi naš radio obezbedio veću slušanost kada bismo uveli noćni program umesto što svake večeri u osam sati uključujemo jedan CD koji se vrti do jutra.
– I, šta, otkrila si toplu vodu? Misliš da meni to nije palo na pamet? Nema, devojko, ko da radi noćni program, valjda ti je jasno. Budžet je mali, a ovi uštogljeni – rekao je imitirajući voditelje – jedva rade i dnevne smene. Zamisli da sam nekome od njih rekao da moraju da rade i noću… Pa, živ ne bih izašao odavde.
– Mogu ja da radim noću – rekla sam.
– Ti? Kako kad nemaš iskustva? – izgovorio je, učinilo mi se, podsmešljivo.
– Nemam, ali ga neću ni steći ako ne počnem to da radim. Ovo bi bilo idealno jer ne biste morali dodatno da mi plaćate, a ja bih se pobrinula…
– Besplatno bi radila noćni program?
– Tako je.
Odjednom mu se lice promenilo a oči zasijale.
– Osmisli sve, nabacaj na papir i donesi sutra da vidim. Ako mi se dopadne, probaćemo u četvrtak da vidim kako se snalaziš pred mikrofonom i ako tu dobro prođeš, računaj da ćeš od ponedeljka raditi noćni program – rekao je ozareno.
Moja ideja zasnivala se na svemu što sam kao dete i tinejdžerka upijala slušajući radio-program. Po toj zamisli, poslednji voditelj u večernjoj smeni najavio bi moju emisiju, posle čega je muzika mogla da se emituje do deset naveče. Od prvog sekunda ulaska u novi sat započela bih neobaveznu priču i pokušala da privučem slušaoce da se javljaju. Oko ponoći u studio bi došao gost čija je životna priča zanimljiva. Pola sata pričao bi on, da bih mu posle toga malo postavljala pitanja. Oko jedan, kada bi gost napustio studio, slušaocima bi na raspolaganju bio još sat vremena da se uključuju i komentarišu temu kojom se emisija te noći bavila. U međuvremenu bismo slušali muziku po mom izboru, da bih tačno u dva slušaocima poželela laku noć i pustila CD koji nije uspeo da dosadi i Bogu i narodu.
Kada sam sutradan izložila uredniku svoju ideju, malo je reći da je bio oduševljen. Ipak, brinulo ga je pitanje moje sposobnosti, kako pred mikrofonom tako i one koja se odnosila na moj dnevni rad. Ubedila sam ga da inače malo spavam i da mi neće biti teško da iz noćne smene dođem u dnevnu. Još kada je video da se pred mikrofonom snalazim kao da sam celog života radila voditeljski posao, dileme nije bilo. Postala sam autor i voditelj noćne emisije na našoj maloj radio-stanici.

Vatreno krštenje

Neočekivana trema uhvatila me je pred prvu emisiju, a kada sam to izgurala, poverovala sam da nema više ničega u živom programu u čemu ne bih mogla da se snađem. Tokom prvih sat vremena pričala sam „kao navijena“ , ali kad sam ukapirala da se gost neće pojaviti, poželela sam da progutam mikrofon. Pustila sam neku sentiš muziku pokušavajući za to vreme da nešto smislim i da ni od čega napravim nešto. Baš sam se mašila drugog CD-a da ga ubacim kad je zazvonio redakcijski telefon.
– Dobro veče – rekao je muški glas – jesam li u programu?
– Dobro veče – odgovorih. – Niste još u programu, ali možete biti ako želite. Da li ste hteli da nam ispričate svoju životnu priču ili da date neku sugestiju?
– Reći ću vam kada me uključite – insistirao je.
– Hoću, za trideset sekundi, ali moram vas upozoriti na to da ću vas isključiti u slučaju da počnete da psujete ili da se neprimereno izražavate.
– Shvatio sam…
– Dobro – izgovorih odbrojavajući u sebi sekunde. – Dragi slušaoci, upravo nam se javio gospodin koji je poželeo da nam ispriča svoju životnu priču. Izvolite, vi ste na redu, gospodine…
– Matić – nadovezao se – Srboljub Matić.
U trenutku me je oblio hladan znoj jer sam se setila da sam se tokom srednje škole zabavljala s nekim Srboljubom Matićem. Brzo premotah u glavi sve što se među nama dešavalo i na sekund pomislih da nema šanse da je to isti čovek. Moj Srba, onaj s kojim sam se zabavljala, bio je, prema poslednjim informacijama kojima sam raspolagala, u Španiji.
– Bila je zima ’88. – započeo je Srba svoju ispovest i već posle te rečenice smračilo mi se pred očima. – Mladom i neiskusnom momku, kakav sam bio, nije trebalo mnogo da poklekne pred slatkim usnama i još slađim rečima jedne Violete. Poverovao sam da me voli i čitav jedan svet izgradio na temelju naše ljubavi. Zabavljali smo se tri godine i sedam meseci. Pre nego što smo se verili, dobili smo blagoslov i njenih i mojih roditelja – deklamovao je kao programiran – i zakazali smo venčanje. Sve je bilo super do noći uoči svadbe, kada me je pozvala i u telefonskom razgovoru rekla da ne želi da se uda jer hoće da ode na studije u glavni grad. Zatečen situacijom, rekoh joj da mi neće smetati nastavak njenog školovanja, da je volim i da će sve biti kako ona kaže. Ali ni to joj nije odgovaralo. Rekla je: „Shvati, ne volim te. Nikada te nisam volela. Jedino mi je stalo do toga da izgradim karijeru.“ Trudio sam se da je ubedim da se predomisli a ona je povikala: „Hoću da se jednoga dana zaposlim na radiju, a ne da tebi perem čarape!“. Šta da vam kažem? Nešto kasnije moji su prodali zemlju i poslali me u inostranstvo da zaboravim tu nesrećnu ljubavnu epizodu. Godine su mi bile potrebne da se oporavim i vratim u svoj zavičaj. I, prvo što sam čuo kada sam uključio radio bio je njen glas… Pa, Violeta, čestitam! Pozvao sam te samo da ti to kažem.
Znala sam da ne bi bilo profesionalno da ga već posle prve rečenice isključim iz programa pa zato to nisam učinila. Progutala sam „knedlu“ i trudeći se da mi glas zvuči normalno, rekla:
– Hvala vam, Srboljube, moramo da oslobodimo liniju i za druge slušaoce.
– Dakle – izgovorio je u etar pre nego što sam ga isključila – isti si skot bila i os…
– To je bio Srboljub – izgovorila sam veselo i najavila sledeću muzičku numeru.
Jedva sam dočekala da skinem slušalice i da opsujem najgore što umem kada su počeli da zvone svi telefoni u studiju. Od onolikog haosa i zvonjave nije ni čudo što sam greškom pritisnula pogrešno dugme i nastavila raspravu sa slušaocima programa. Većina publike koja me je te noći pratila odmah je uklavirila da sam ja glavna akterka Srbine priče. Onaj drugi, preostali deo shvatio je to po svemu što se dalje čulo u živom programu.
Na prvih nekoliko poziva odgovorila sam da je slučajnost to što je ime dotične gospođice isto kao moje. Kada me je strpljenje izdalo, uzviknula sam:
– Jesam, pa šta!
U naredna dva sata, ne posustajući, pokušavala sam da objasnim i opravdam svoje postupke ljudima koji me nisu poznavali. U dva posle ponoći uključila sam onaj stari CD na koji su slušaoci navikli i spuštene glave napustila studio.

Neočekivani efekat

Malo je reći da sam se nervirala. Do šest ujutro sedela sam u svojoj sobi i uz bokal kafe posmatrala, prvi put isključenu, malu crnu kutiju. Ni do čega mi nije bilo. Posao o kojem sam maštala mogao je da mi postane bivši. O prelasku na drugu stanicu nisam mogla ni da sanjam. Molila sam Boga da je slušanost bila mala i da među ljudima koji su bili svedoci mog debakla nije bio glavni i odgovorni urednik.
I na posao sam se vratila pognute glave. Zadubljena u misli i postiđena radoznalim pogledima onih koji su me prepoznali iz priče, nisam gledala ni levo ni desno. Redakcijski telefon zvonio je beskonačno dugo, ali mi ni na kraj pameti nije bilo da se javim. Sedela sam i slušala tu odvratnu zvonjavu verovatno predugo jer je naposletku glodur ušao u moju kancelariju i obratio mi se rečima:
– Ti si tu… Zovem već pola sata pa sam mislio da nisi došla. Hajde, na noge lagane! Hoću da vidim dve kafe i dva viskija na mom stolu za pet minuta. Jesi li čula?
Nisam odgovorila, ustala sam sa stolice i „postupila po naređenju“.
– Slušao sam te noćas – rekao je dok sam šolje i čaše sa poslužavnika spuštala na njegov sto. – Užas!
– Znam – rekla sam postiđeno – i izvinite što sam izigrala vaše poverenje.
– Kakvo moje poverenje?! Užas je šta si uradila onom jadnom Srboljubu.
– Izvinite – ponovila sam.
– Ne izvinjavaj se, devojčice, nego daj da ispijemo ovaj viski pa da prionemo na posao. Čeka te priprema noćnog programa.
Zbunjeno sam ga gledala očekujući sve samo ne da nastavim da radim ono što sam u startu uprskala.
– Ajde, živeli, da nam slušanost svake noći bude kao prethodne i da sponzori nastave da se javljaju istim tempom kao od jutros! – rekao je podižući čašu uvis. – U tvoje ime, devojčice, ispijam ovu čašu! Samo tako nastavi… I, da ne zaboravim: od večeras pa u narednih mesec-dva društvo će ti u studiju praviti Srba… Ne gledaj me tako, nije bila moja ideja, nego sponzori navalili da vas spojim.
Koliko mi je bilo teško da prihvatim takav predlog samo ja znam. Godine truda i iščekivanja mogle su da propadnu istog trena da sam rekla „ne“. Ipak, stisnuvši petlju i uključivši „kalkulator“ u glavi, izgovorih ono što mi se činilo razumnim:
– Ako je tako, neće vam smetati da i ja od svega dobijem procenat jer ne pristajem da radim bez nadoknade pod navedenim uslovima.
– Podrazumeva se – rekao je medeno mi se osmehujući.

Susret sa novim „kolegom“

Po urednikovom savetu, u studio sam došla ranije da bismo novi „kolega“ i ja mogli da se pripremimo, a ne da improvizujemo program od početka do kraja. Srba me je već čekao kada sam oko osam stigla u radio-stanicu. Kratko sam ga pozdravila i pokazala mu hodnik koji vodi do takozvane gluve sobe. Nije bio nervozan. Pitala sam ga šta će piti dok bude sa mnom delio mikrofon, a on je odgovorio da je uglavnom sit svega i da mu nije do pića. Očekivala sam sličan odgovor pa se nisam uzbudila.
– Ne znam – rekla sam poslovno – jesi li već pričao s urednikom?
– Jesam – kratko je odgovorio.
– Dobro – nastavila sam – da li noćas oboje treba da ispadnemo majmuni ili ću samo ja biti na tapetu kao dežurni skot?
– Ne znam, ti si voditelj, pa odluči.
– Šta da odlučim? Ti i urednik ste očito neke stvari rešili bez mene. Mogu da te najavim, ti reci šta želiš pa me pusti da dalje radim sama kako znam i umem. Napravila sam nekakve teze za temu koju nameravam da pokrenem.
– A koja je tema? – upitao je zainteresovano.
– Koliko su netačne vremenske prognoze.
Nasmejao se kao da sam ispričala dobar vic. Toliko se bio zacenio da sam na kraju i ja počela da se smejem. Oči su me pekle dok sam brisala suze koje su navirale kao posledica kikota. Kada smo se napokon smirili, upitala sam:
– A šta ti je toliko smešno?
Umesto odgovora, nastavio je još jače da se cereka.
– Nadam se da ćeš se sabrati do deset – pokušavala sam da zvučim ozbiljno.
Velika kazaljka na satu „vodila je ljubav“ s manjom na broju deset. Ispijala sam kafu dok je Srba petljao nešto po svom telefonu. Posmatrala sam ga i uz svaki gutljaj razmišljala o njegovom dolasku, prvo u zemlju a odmah potom i u moju stanicu. Trebalo je progutati ponos i biti veoma hrabar da bi se na ovakav način vratio u život osobe koja ga ne zaslužuje. Ta činjenica pogodila me je kao strela. Možda nisam mogla da ga volim, ali svakako je trebalo da se prema njemu ponesem kao čovek, a ne kao kukavica koja ga je dan uoči venčanja obavestila da ga napušta. Zasluživao je Srba tada mnogo više. Nisam ga volela, a nisam morala ni da ga zavlačim. Da nije gubio vreme sa mnom, našao bi devojku koja bi umela da ceni njegovu odanost i vernost. Meni tada sve to nije bilo važno pa nisam pokazala ni trunku ljudskosti ili želje da ga poštedim patnje. Htela sam samo da uđem u studio i da vodim svoju emisiju. Vreme nisam mogla da vratim, a i da jesam, bojim se da bih istu glupost učinila. Bila sam svesna činjenice da nije dovoljno reći „izvini“, ali nisam mogla ni da dozvolim da me muči prošlost.

Blokada je bila neizbežna

Program je počeo uvodnom špicom. Kratko sam se obratila slušaocima, nakon čega sam pustila Stingove pesme. Objasnila sam Srbi da ću ga prilikom sledećeg uključenja najaviti pa će se i on obratiti slušaocima. Bledo me je pogledao stavljajući mi do znanja da nije kreten.
– Dobro – rekla sam – sada ti deluje lako, ali videćeš kada budeš počeo da osluškuješ svoj glas. Može se dogoditi da izgovoriš neku glupost koje u tom trenutku nećeš biti svestan, pa da se posle pitaš šta ti je sve to trebalo.
– Neće – rekao je. – Sve što mislim odmah kažem i nemam vremena za kajanje. I tebi bi bilo lakše kada ne bi glumatala pred mikrofonom.
Mogla sam da se nadovežem na tu njegovu izjavu ali nisam imala vremena jer se pesma završavala za nekoliko sekundi.
– Dragi slušaoci, opet smo u programu. Večeras imam čast da vam predstavim gosta i kolegu koji će vas, koliko sam upućena, narednih mesec dana zajedno sa mnom iz noći u noć držati budnima. Pored mene u studiju je… Srboljub Matić.
– Hvala ti, Violeta – rekao je spremno. – Poštovani slušaoci, noćobdije…
Pričao je bez prestanka dvadeset minuta. Gledala sam čas u njega čas u sat i nisam mogla da poverujem da neko koga radio nikada nije zanimao tako spremno i profesionalno slaže rečenicu za rečenicom pronalazeći meru u svemu što kaže. Tek kada mi je „predao palicu“ najavivši temu koju sam odabrala za to veče, shvatila sam da je Srba u inostranstvu bio posvećen i drugim stvarima, ne samo svom „oporavku“. Najednom mi se moja tema učinila toliko besmislenom da sam poželela da pobegnem iz studija. Zaleđena tom mišlju, sedela sam ispred mikrofona dok su sekunde tišine, duge kao večnost, prolazile. Moje ćutanje prekinuo je Srba izjavom da je nedavno gledao neko istraživanje koje je pokazalo da naše vremenske prognoze, kako se isprva činilo, nisu najmanje tačne.
– Po tim pokazateljima, ima onih koji su mnogo gori od nas. Evo, na primer, Španci… – govorio je kao da čita iz unapred pripremljenog materijala.
Gledala sam ga i slušala ne trepćući. Bolje je obavljao posao od svih profesionalnih voditelja koje sam poznavala. Sebe da ne spominjem. Kada je završio besedu i pustio instrumental nekog španskog gitariste, potapšao me je po ramenu i rekao:
– Blokada može svima da se desi. Ako mene pitaš, bolje je na početku nego na kraju nečije karijere.
– Otkud sve ovo? Kako je moguće da se tako dobro snalaziš? – pitala sam ga.
– Znaš kako to ide… Prvo zavoliš neku osobu, a onda pomisliš da biste zajedno mogli da ostvarite neki cilj… Kada je ona odustala od mog cilja, ja sam se preorijentisao na njen i, eto…
– Izvini za sve – rekoh postiđeno.
Opet me je potapšao po ramenu, što je značilo da mi je sve oprošteno i da me podržava.

*

Uskoro će dve godine otkako Srba i ja vodimo zajedničku emisiju na lokalnoj radio-stanici. Za taj dan pripremam posebno iznenađenje za njega, ali i za slušaoce. Kada su već prisustvovali našem prvom „javnom“ telefonskom razgovoru, mogu da čuju i to kako će Srba reagovati kada u programu izjavim da sam već dve godine zaljubljena u njega.

Tagovi: