Mojoj ujni muž je dokazao koliko ju je voleo tek posle njene smrti

by | jun 7, 2011

Naša omiljena učiteljica postala mi je ujna i, mogu da kažem, najbolja prijateljica. Iako je zaslužila sve najbolje u životu, nije je zadesila takva sudbina. Bila je odvojena od svoje porodice, rastavljena od bliske prijateljice, ujak ju je zanemarivao i – što je najgore – rano je obolela.

Pošla sam u drugi razred osnovne kada je u našu školu došla nova učiteljica, mlada, lepa, u belom kožnom mantilu, gotovo nezamislivom modnom detalju sredinom šezdesetih, sa dugom, crnom kosom, toliko crnom da je na suncu imala neki tamnoplavi odsjaj. Kao i uvek, devojčicama je veoma mnogo značilo da baš njihova učiteljica bude najlepša i svi smo nestrpljivo iščekivali da saznamo kojem će odeljenju biti dodeljena. Još kada smo saznali da je Nemica, zapravo folksdojčerka, da je njeno ime veoma neobično – Hildegard Nojbauer, definitivno smo odlučili da mora da bude naša. Znali smo da je u igri naš razred – zato što nas je po završetku prve godine učiteljica Ljubica napustila radi odlaska u veliku gradsku školu – i jedno završno odeljenje nižih razreda. Smatrali smo da uz takve pola-pola šanse treba samo jako da želimo i sve će biti u redu. Na našu sreću, bilo je.
Tek svršena srednjoškolka imala je samo devetnaest godina, zvonak glas i predivan osmeh neobično punih usana iza kojih su, na tamnoputom licu, bleštali krupni, zdravi, beli zubi. Osvojila nas je naprečac. Zbog nje smo želeli da budemo najbolji, zbog nje smo učili, zbog nje smo bili pristojna deca. Ništa zbog sebe. Osećala je to naša Hilda i uzvraćala nam najtoplijom i najiskrenijom ljubavlju. U početku prilično usamljena, umela je da nas nekoliko svojih ljubimica pozove u podstanarsku sobicu, da nam spremi sendviče, pušta ploče i uči nas da plešemo. Eh, kako smo bile ponosne na to druženje!
Kako je školska godina odmicala, sve češće sam je na odmorima primećivala u društvu mog ujaka Strahinje, nastavnika fizičkog vaspitanja, krupnog, temeljitog momka za kojim su devojke uzdisale. Naravno da sam navijala da od te veze nešto bude, pogotovo što su mnoge Hildine kolege pokazivale da su zainteresovane za nju.
Na sreću, Hilda se zaljubila baš u mog Strahinju, koji je, nevoljno priznajem, bio pravi boem i više je vremena provodio sa svojim muškim društvom, u kafani uz piće i karte, nego s njom. A šta se moglo očekivati od tridesetdvogodišnjaka, ženskaroša, uspešnog sportiste koji je iza sebe imao mnogo državnih prvenstava u bacanju kugle i koplja, iživljenog i nepostojanog – tako su ga doživaljavale mama i njene sestre, pa sam i ja na neki način usvojila njihovo mišljenje.
Na početku drugog polugodišta, u februaru, Hilda se udala za mog ujaka. Svadba je organizovana u dedinoj kući, skromnoj ali prostranoj. Kada su počeli da pristižu Hildini rođaci, divila sam se bundama, elegantnim haljinama, šeširima koje su, gle čuda, nosile i žene! Bila sam toliko oduševljena tim spoljašnjim efektima da sam jedva primećivala, više podsvesno, da je moja ujna, inače vesela i razdragana, nekako previše tiha i zamišljena.
Došli su svi koje je pozvala, osim njenog oca, koji je upravo bio na bračnom putovanju sa trećom ili četvrtom ženom. Hilda je ostala bez majke u trinaestoj godini, pa ju je otac, zajedno s dve godine mlađim bratom, ostavio na staranje babi po majci. A Jozef Nojbauer nikada nije vodio računa o osećanjima svoje kćerke, smatrao je dovoljnim to što je uredno uplaćivao pristojnu svotu za njeno školovanje i izdržavanje. Po tetki joj je poslao podebelu kovertu bez propratnog pisamceta, na šta je Hilda gorko zaplakala.

Zasnovala je porodicu
Mladenci su prvih nekoliko meseci živeli u porodičnoj kući zajedno s dedom i babom. Uživala sam da preturam po nevestinim stvarima, garderobi, nakitu, dragim sitnicama i fotografijama na kojima sam pronalazila njen večno nasmejani lik.
Jednog popodneva poklonila mi je mali zlatni prsten, najlepši i najdraži koji sam u životu dobila. Nesebična, kakva je bila, želela je da mi daruje sve što mi se dopalo.
Pred kraj školske godine ujak i Hilda preselili su se u novi stan u neposrednoj blizini škole, u Učiteljskoj koloniji. Tada se već dobro primećivao njen zaobljeni stomačić. Lujzu, koja je dobila ime po njenoj majci, rodila je u novembru, i u sledeća dva meseca, koliko je imala pravo na porodiljsko odsustvo, naše odeljenje preuzeo je mladi, novopridošli učitelj.
Jedva smo dočekali da nam se Hilda vrati jer se s njom vratilo i dobro raspoloženje u naš razred. Kao Lujzinoj sestri, pripala mi je posebna uloga na koju sam bila veoma ponosna: naime, svakodnevno sam, za vreme časova, po nekoliko puta pretrčavala tih stotinak metara do Učiteljske kolonije proveravajući da li se Lujza probudila, plače li, treba li je presvući… A ona je bila divna beba. Često sam je zaticala budnu, igrala se svojim ručicama i bezbrižno gukala. Majka nije imala vremena da je razmazi.
Kako sam odrastala, sve više sam se vezivala za moju Hildu. U početku je to bila dečja zaslepljenost i naprosto zaljubljenost u svoju učiteljicu s kojom su sve devojčice želele da se poistovete, kasnije su se ta osećanja iskristalisala i znala sam da je volim zbog nje same.
Ujak je, naravno, nastavio da bekrija ostavljajući je često i dugo samu, a ona je privremeno utočište pronašla u druženju sa svojom koleginicom, takođe pridošlicom, nastavnicom ruskog jezika Anđelkom. Veoma lepo su se slagale, Anđelka je bila nekoliko godina starija, takođe udata, i imala je preslatkog dečaka Milana, dve godine starijeg od Lujze.
Volele su da se šale na račun svoje dece "planirajući" da se jednog dana orode. Poveravale su se jedna drugoj i, sada to znam, bile su prave, iskrene prijateljice. Umele su da budu nestašne kao deca koju su podučavale. U tim njihovim nestašlucima učestvovala sam i ja, doduše, nesvesno i posredno.
Sećam se da su me jedne večeri, kao i toliko puta ranije, ostavile u ujakovom stanu da čuvam decu i izašle da prošetaju. Vratile su se dva sata kasnije histerično se smejući. Iz njihovog razgovora, ispresecanog smehom i suzama, shvatila sam da su iskoristile okrilje noći da isprepadaju mladog lekara koji se nedavno uselio u stan iznad seoske ambulante. Iz velikog, mračnog dvorišta vrebale su trenutak kada se čovek opustio a onda su počele da mu zasipaju osvetljeni prozor sitnim kamenčićima. Kada je otvorio prozorsko okno da proveri šta se dešava, ugledao je dve prilike umotane u bele čaršave kako sumanuto igraju pod sablasnom svetlošću punog meseca. Prestravljen, vrisnuo je i pobegao kod komšije apotekara.
Njih dve su, naravno, odmah potrčale kući smejući se i uživajući u tome što su uspele da mu sasvim bezazleno napakoste. Kasnije sam saznala da su u stvari želele da osvete svoju koleginicu iz škole koja je bila zaljubljena u mladog doktora a on nije pokazivao znake zainteresovanosti.
Nažalost, Hildino i Anđelkino prijateljstvo nije potrajalo. Za to se pobrinuo Anđelkin muž, namćorasti ljubomorko koji se plašio čak i ujakove senke. Bio je ubeđen da njegova lepa i negovana žena odlazi kod Hilde da bi se viđala sa Strahinjom. Kakav kreten! Uništio je najlepše, najodanije i najnevinije prijateljstvo kakvo nikada više nisam bila u prilici da vidim. Obe su patile, obema je nedostajala ta fina bliskost kojom su se ogradile u svoj mali svet čiji sam ja bila samo slučajni, nehotični svedok.
Vreme je prolazilo, Hilda je rodila još jednu devojčicu Milenu, moju ljubimicu, koja je, ravnoteže radi, dobila ime po ujakovoj majci a mojoj baki.

Tuga i bolest
Godine koje su usledile bile su natopljene gustom Hildinom tugom, kojoj ja, tinejdžerka, nisam videla razlog. Iz dugih razgovora koje smo vodile dobila sam nejasne obrise koji su se potpuno uobličili tek u mojoj devetnaestoj godini. Nažalost, njene neme vapaje niko nije čuo. Osećala se odbačenom, nevoljenom, bespotrebnom. Ujak je i dalje samoživo uživao u društvu svojih jarana s vremena na vreme dovodeći ih u stan na kartanje, Hildin otac se posvetio svojoj novoj ženi, majčina porodica ju je retko ili nikako posećivala. Moja mama i tetke lepo su je prihvatile, ali nijedna od njih ni po godinama ni po interesovanjima nije joj bila bliska. A na Anđelku više nije mogla da računa…
Kratkotrajno poboljšanje uočila sam u periodu kada je, kao i ostali učitelji, morala da završi učiteljsku pedagošku akademiju. Odradila je to moja Hilda "levom nogom", i to sa najvišim ocenama. Diplomirala je prva u klasi. A onda je nastavila tamo gde je zastala, opet se utopila u sivilo svakodnevice. Bila je nesrećna, toliko da čak ni deca nisu uspevala da je trgnu iz letargije. Gledala sam je kako se muči i troši a nije bilo načina, ili ga bar ja nisam videla, da joj pomognem. Jedini svetli trenuci bili su oni kada joj je, doduše retko, u posetu dolazio brat sa porodicom. Tada je iz ujakovog stana odjekivala pesma puna čežnjivih, nežnih, toplih tonova. I Hilda i Jozef mlađi prekrasno su pevali balade.
Na Badnji dan sredinom sedamdesetih ujaka Strahinju zadržali su u bolnici. Kafanski, neuredan život odrazio se na njegovim plućima i operacija je bila neizbežna. Unezverena Hilda trčala je svakodnevno kod njega, zapostavila je i posao i decu, koju je poverila mojoj majci na staranje, užasnuta mogućnošću da bi mogla izgubiti čoveka koga je očajnički volela. Gotovo je prestala da jede, pušila je cigaretu za cigaretom, ispijala kafu za kafom. Tamni podočnjaci na njenom lepom licu postajali su sve uočljiviji.
Jednog jutra, krajem februara iste godine, kod nas je banula devetogodišnja Lujza i kroz plač ispričala mojoj mami da su se Hildina usta iskrivila i da ne može da govori niti da se kreće. Mama je kao bez duše otrčala do njihovog stana i, videvši da se ujna šlogirala, pozvala je Hitnu pomoć i odmah su moju ujnu odvezli na neurologiju. Dijagnoza je bila poražavajuća – šlog usled začepljenja krvnog suda koji vodi u mali mozak, potpuna amnezija i oduzetost desne strane tela.

Nije izdržala
Ujaka Strahinju su odmah, na lični zahtev, otpustili iz bolnice, iako je njegova operacija već bila zakazana, i on je otputovao u Beograd, na Vojnomedicinsku akademiju, gde je moj najstariji ujak bio načelnik na neurohirurškom odeljenju. U najkraćem roku sve je dogovoreno i Hilda je prebačena na VMA. Naravno, dobila je najbolji mogući tretman i negu pa je polako počela da se oporavlja. Mislim da je malo onih koji su se mogli pohvaliti tolikim brojem "navijača" i lepih želja za ozdravljenje kao moja Hilda.
Ipak, najstrašnije mi je bilo kada sam prilikom prve posete primetila da me ne prepoznaje, da me s nerazumevanjem posmatra dok joj pričam o Lujzi i Mileni i da sve vreme uporno gleda prema vratima. Kada je ušao Strahinja, po njenom pogledu shvatila sam da je usled moždanog udara zaboravila sve, ali sve osim njega. Toliko ga je volela da ga je poslednjim tračkom svesti zadržala u sećanju iako je sve drugo nestalo…
Svakim danom njen oporavak bio je primetniji. S logopedom je učila i vežbala govor, ponovo je učila da piše – gle ironije – učiteljica u tridesetoj godini uči azbuku i abecedu i sriče kratke, jednostavne tekstove! Sećanje joj se polako vraćalo i svi mi ponovo smo dobili svoje mesto u njenom srcu. Kada su lekari na VMA ustanovili da njen dalji oporavak zavisi isključivo od nje i njene želje da ponovo bude ona nekadašnja, vratili su je u našu bolnicu da bi bila bliže familiji.
U to vreme bila sam na prvoj godini matematike i svakodnevno sam, pre i posle predavanja, odlazila u rehabilitacioni centar da je obiđem, da je oraspoložim, da je obradujem ponekim Lujzinim ili Mileninim "biserom". Radovala se vestima od kuće i jedva je čekala vikende, kada je po dva dana provodila sa svojom decom i Strahinjom, koji se, doduše, vratio na pulmologiju, ali su njegovu operaciju odlagali dok se Hildino stanje znatno ne poboljša. Decu je, naravno, preuzela moja mama.
Prilikom jedne posete Hilda je bila veoma dobro raspoložena i osetila je potrebu da mi kaže:
– Znaš, Sonja, ko zna zašto je dobro ovo što me je snašlo. Imala sam vremena da razmislim o svemu i odlučila sam da nikada više neću patiti ni zbog tate ni zbog mamine familije, od sada ću  brinuti i voleti samo svoju decu, Strahinju i još nekolicinu ljudi koji su oduvek bili dobri prema meni i koji to zaista zaslužuju. Samo da Bog pomogne da se Strahinja izvuče, videćeš, sve će biti drugačije. Obećao mi je da će se promeniti i znam da ovoga puta hoće. Konačno ćemo biti porodica u pravom smislu reči.
Kovala je tako mnogo planova, prosto se preobrazila. Bila sam srećna zbog nje i jedva sam čekala da joj se sve telesne funkcije konačno vrate. Fantastično je napredovala, još je samo desnu ruku trebalo potpuno osposobiti.
Uverena da je Hilda na najboljem putu da se uskoro vrati kući, tog ranog, prohladnog aprilskog jutra žurila sam u rehabilitacioni centar noseći joj novu trenerku za vežbe. Medicinsko osoblje me je poznavalo i niko se nije obazirao na mene, mogla sam da dođem u svako doba.
Širom otvorena vrata Hildine sobe i njen krevet bez posteljine udarili su me svom silinom posred grudi. Mlada medicinska sestra, izbegavajući moj pogled, zamolila me je da odem u sobu doktorke Lazarević. Znala sam, u podsvesti sam znala šta se dogodilo iako sam očajnički želela da mi kaže da su Hildu premestili u drugu sobu ili na drugo odeljenje. Onoga trenutka kada sam videla doktorkine oči pune suza nije mi trebalo nikakvo objašnjenje. Sručila sam se u stolicu bezglasno plačući. Uopšte se ne sećam ostatka dana, ali znam da sam sve što je trebalo besprekorno obavila. A te večeri sam se prvi i poslednji put u životu napila kao zver.
Sahranjena je sutradan na seoskom groblju, uz zvuke pesme "Tijo, noći, moje zlato spava", koju sam, zajedno s članovima hora osnovne škole, poslednji put otpevala mojoj Hildi. Tog dana glas mi je "pukao" i nikada više nisam mogla da otpevam bilo šta svojim nekada lepim, lirskim sopranom. Ko zna, možda ne bih ni poželela.

***

Trideset godina kasnije Strahinja je sahranjen pored Hilde uprkos činjenici da je bio u drugom braku s divnom ženom koja mu je rodila još dve kćerke i sina koga je želeo, činilo se, više od života. Ujna Milica ničim nije pokazala da joj je ta njegova odluka zasmetala – čitavog života morala je da trpi poređenje s Hildom, koju je ujak idealizovao kompenzujući na taj način osećaj krivice što ju je zapostavljao onda kada joj je bio najpotrebniji. Sigurna sam da su tamo, na onom svetu, konačno srećni, jer je to – zauvek.

Tagovi: