Zajedno preko trnja do zvezda

by | jul 26, 2011

Ovo je priča o velikom uspehu jednog siromašnog, neškolovanog ali talentovanog momka i njegovoj još većoj ljubavi s, naizgled, mnogo perspektivnijom devojkom

Naš grad i nije bio grad sve dok 1945. nisu isterali Nemce iz njega. Beše to selo s velikom pijacom u kome se pre rata pola sreza subotom okupljalo. Ubrzo po oslobođenju osnivale su se opštine i naše mesto je, na iznenađenje mnogih, postalo opštinsko. A onih sedam kuća oko pijace vraćeno je vlasnicima, odnosno vlasnicama jer se ispostavilo da je od svih tih porodica preživelo samo sedam žena.
Zorka Tatić, u detinjstvu označena kao “muškarača”, početkom rata pokušala je da se pridruži četnicima, ali su je oni odbili pa je nekako pronašla partizane, kojima se priključila. Do kraja rata dobila je neki čin, zaradila penziju i vratila se u svoju kuću zajedno s mršavim, ispijenim  Dalmatincem koji je u tom nazovibraku izdržao nekoliko meseci, a onda nestao (neki ljudi su, mnogo kasnije, govorili da su ga viđali u Šibeniku, odakle je bio rodom). Zorka ostade sama i nikada se više nije udala.
Esmeralda de Long bila je kćerka holandskog trgovca drvima koji je odmah posle Prvog svetskog rata došao u naše selo i počeo da organizuje seču šume. Usput je pronašao sebi ženu, bogatu udavaču koja je umrla na porođaju i ostavila Esmeraldu na brigu svom ocu. Holanđanin je, zajedno s kćerkom, nestao početkom Drugog svetskog rata, a ona se ipak tri godine kasnije, još dok su Nemci bili tu, vratila i uselila u veliku i nekad bogatu kuću. Otvorila je nekakvu školu plesa i flertovala sa svakim okupatorom koji je imao nešto činova na ramenima. Posle su nove opštinske vlasti čak iz Mađarske dovele doktora koji je zaključio da je Esmeralda još uvek devica i tako su je oslobodili privremenog kućnog pritvora pa je ponovo otvorila školu plesa, ali s mnogo manje uspeha nego ranije. Godine 1947. udala se za ranjenog partizanskog majora dugih i oštrih brkova i mračnog pogleda. Nisu imali dece.
Ljubomirka Simonović vratila se iz nekakvog izbeglištva, sama, bez članova ranije brojne porodice, i pokušala je da od stare kuće opet napravi dom, ali joj to nije polazilo za rukom jer novca gotovo da nije imala, pa se ubrzo udružila s Darinkom Jerić, sličnom sebi i po karakteru i po navikama, čak i po izgledu, i njih dve su, od tada, živele zajedno. Prodale su Darinkinu kuću, koja je pre rata pripadala njenom ocu, a bila je to najbogatija i najluksuznija kuća u kraju. U toj kući i danas rade opštinske službe.
Kata Permet živela je u kućici odmah pored današnje opštine. Bila je švalja ili šnajderka, kako se nekad govorilo, i odmah posle oslobođenja otvorila je radnju u prednjem delu kuće. I, bogami, koliko se sećam, taj njen šnajderaj radio je sve do kraja osamdesetih. Bila je vredna ženica ali se nikad nije udavala, već je isposlovala da usvoji plavokosog dečaka Ismaila, zvanog Samo, posleratno siroče koje se kroz osnovnu školu provlačilo, a onda je počeo da pušta kosu i da oblači nekakve kombinacije vojnih uniformi koje je pronalazio ko zna gde. I jedino je umeo da svira okarinu, a gde je, kad i kako to naučio, sam Bog zna…
Dragica Gojković i Dubravka Lazarević, obe iz nekad čuvenih trgovačkih porodica, odmah posle oslobođenja dođoše i useliše se u pomalo ruševne komšijske kuće, ali kao da nisu mogle izdržati nemaštinu… Dragica se udade za nekog državnog činovnika i odseli u Beograd početkom pedesetih, a odmah za njom nestade i Dubravka. Po nju, jedne noći, čini mi se novembarske, guste i plačne, dođoše ljudi u automobilu… Kuda su je odvezli, to niko nije  znao niti je mogao da nasluti. Tek, pojavila se opet sredinom sedamdesetih obnovivši kuću, u koju je dovela sedmoro dece, sve ružnije od ružnijeg, osim Slavomirke, najmlađe, plavušice svetlih očiju i nežne kože… anđeoskog lica…

Ljubav kraj fontane

U međuvremenu, naš grad, opština i sve drugo – poraslo, nadimalo se kao hleb kad se stavi u pećnicu pa poraste. I širilo se, što prema obližnjem brdu, što prema polju koje su nekad seljaci čuvali za uzgoj ovsa i pšenice. Iznikoše kuće, zgrade, skladišta, autobuska stanica, čak i ogranak “Zastavinog” preduzeća iz koga je već izlazio “fića”. Naše nekadašnje selo postade  pravi grad, doduše nevelik, ali se čak i na vestima domaće televizije ponekad pojavljivalo ponešto o njemu…
I, umesto pijace, na tom trgu s nekad sedam kuća unaokolo izgrađena je fontana. Istini za volju, opštinske vlasti su uvek brinule o tome da u fontani ima vode, čak i tokom žarkih leta kad je lokalni vodovod isključivao pojedine delove grada…
E, pored te fontane sretali su se Slavomirka i Samo. Verovatno je Slavomirku privukla muzika jer se Samo unosio u svirku kao da uranja u nepoznat, čarobni svet u kome nema ni kajanja, ni bola, ni nedoumice. Osim, možda, Slavomirki, malo je kome bilo poznato da Samo, u dubini duše, pati – zaboga, pa on je završio samo osnovnu školu… Nikakav zanat. Ništa od čega bi mogao da živi i, eto, oslanjao se isključivo na svoju “tetku”, kako je pomajku zvao.
Pokušavao je da nauči Slavomirku da svira okarinu. Bezuspešno…
– Nisam muzikalna, pa to ti je… – pravdala se devojčica.
– Ne verujem u to… Znaš, svako može… Samo, izgleda da tebi okarina ne leži… Možda…
I ostalo je na tome “možda”. Uostalom, u gimnaziji, tek otvorenoj pre godinu dana u našem gradu, Slava je imala sve petice i jedino iz muzičkog obrazovanja trojku… Ali uvek je davala  ritam Samovoj svirci, i to pravilan ritam, pa joj je on predložio:
– Možda umeš da pevaš?
– Ne umem ni to. Pokušala sam, ali ne ide… Samo ti sviraj. Ja, u svakom slučaju, uživam…
Sretali su se redovno kod fontane sedeći opasno blizu vode. A kad bi orosila kiša ili kad bi  ljuta zima zamrzla fontanu, okarina bi se onda čula s trema ispred “tetkine” kuće. I, tek da se pomene – mnogi su se prozori, i leti i zimi, otvarali i svi su se divili veštini te svirke… Svirao je Samo sve: od narodnih kola do Betovena i Stravinskog, preko sve brojnijih rokenrol numera, pa čak i džez… Ali nekako mu se najviše sviđao rokenrol. Nisu mu bile ni dvadeset četiri kad je Slava završavala gimnaziju…
Za tu proslavu mature – prve u našoj gimnaziji – pričalo se po gradu da će angažovati novu zvezdu Bajagu, ali se nekih mesec ili dva smatralo da je to samo trač… Otkud Bajaga u našem malom gradu?!
Ali, pokazalo se da Bajaga zaista dolazi… zahvaljujući opštinskom rukovodstvu i direktoru gimnazije (u to doba nekako se lakše odvezivala kesa nego danas). Bilo je to dovoljno da među stanovnicima zavladaju uzbuđenje i ponos.
– Ti ćeš mi biti pratilac na maturi – rekla je Slava Samu, na šta ju je on pogledao zapanjeno.
– Kako ja? Zar nemaš školskih drugova?
– Imam… ali… Ti si mi draži… Pitala sam… Majka je rekla da može – objasnila je Slava prećutavši da je pripretila majci da neće ići na proslavu mature ako joj Samo ne bude pratilac.
– A… novac? – rekao je Samo. – Stid me je da tražim od tetke.
Istovremeno, u njemu je rasla želja da bude pored Slave i da čuje Bajagu i njegove momke.
– Ja častim ovog puta – rekla je Slava iako to nije bilo samo “ovog puta”.
Bajaga i članovi njegovog orkestra stigli su praćeni uznemirenim pogledima starijih meštana i, tu i tamo, saletanjem devojčica. Proslava mature trebalo je da se održi u gimnazijskoj sali za fiskulturu i tamo su domaći majstori sklopili binu, čvrstu kao za tenk, a ne za nekolicinu mršavih muzičara. Grad je bio umiven, kako i dolikuje… Mnogi su se spremali da odu i vide svu tu decu, sada u odelima, s kravatama i u tesnim cipelama, ili u dugim haljinama i na visokim potpeticama. Prvi put u životu…

Proslava mature

Majke i očevi napravili su špalir ispred škole dovikujući svojoj deci ovo ili ono, a mnogi dokoni građani zverali su unaokolo tražeći pogledom čuvene beogradske muzičare koji su ušli na sporedni ulaz i sat pre početka proslave nameštali opremu i štimovali instrumente.
Slava i Samo privlačili su pažnju – on u čudnoj kombinaciji britanskih padobranskih pantalona i američke vojničke jakne, s australijskim šeširom na glavi, čupav ali vedar, i ona, u dugoj haljini boje kože i u sandalama s visokim potpeticama. Poseban detalj na Slavi bio je veliki broš za koji joj je majka rekla da je pripadao njenoj babi. Na sreću, broš se savršeno uklopio sa svečanom odećom… Profesori, zaduženi za red i mir, baš kao i neki milicionari koji su se tu zatekli po službenoj dužnosti, sumnjičavo su gledali Sama, ali kako je bio sa Slavom, ništa mu nisu rekli i njih dvoje su ušli i smestili se…
– Znam da voliš Bajaginu muziku… Zato sam te naterala da dođeš… – rekla je Slava.
“Ja volim tebe!”, nije rekao Samo ali ju je pogledao kao da je vidi prvi put u životu, sa svom onom životnom radošću mladića koji prvi put vidi NJU. Slava, naravno, nije uhvatila taj pogled niti je razmišljala o ljubavi. Bila je spremna da uživa – eto, završila je gimnaziju kao odličan đak (iako nije dobila nikakvu nagradu, majka je bila vrlo zadovoljna, a i Samo, što nije bilo bez značaja).
Počelo je uobičajeno – govorancijama… Prvo direktorka, pa zamenik, pa dvoje-troje omiljenih profesora i nekoliko nagrađenih učenika, a onda ih je pozdravio Bajaga i svirka je počela…
Samo je odslušao dve ili tri pesme, a onda, kao da je zaboravio i na matursku proslavu, i na  Slavu, i na Bajagu, i na sve ostalo, izvukao je iz džepa najveću okarinu iz svoje zbirke i počeo da svira… Svirao je gotovo tačno ono što je svirao Bajaga sa orkestrom. Gotovo tačno – jer je svakoj pesmi na neočekivanim mestima dodavao trilere ukrašavajući tako muziku koja je ispunjavala salu. Maturanti su se njihali i palili upaljače i šibice mašući u znak odobravanja.
– Lakše, Samo… – upozorila ga je u jednom trenutku Slava. – Lakše…
Nije nameravala da ga spreči da svira, ali se plašila reakcija… Međutim, Samo je nastavio da svira i njegovu svirku svi su čuli. U jednom trenutku, očekujući da mu hor publike odgovori u pesmi “Zažmuri”, Bajaga je dao gotovo nevidljivi znak orkestru da prestane da svira, osim basa, a onda je i on čuo Samovu okarinu. Taj zvuk bio je bezvremen… Bajaga je postavio dlan iznad očiju šarajući pogledom po publici i tražeći izvor te, drugačije muzike…
Jer, muzika koja je doprla do njegovih ušiju bila je neobična, čudna – i divna… U jednom trenutku ugledao je mladića koji je svojski duvao u okarinu. Potom se jedan njegov tehničar spustio među slavljenike i progurao do Sama i Slave, koju umalo da obori u žurbi… Slavi potpetica zakači rub duge haljine i ona posrnu, što je Samo pogrešno protumačio kao napad na njegovu drugaricu (i više od toga)…
Bez trunke razmišljanja postavio se između Slave i tog krupnog momka mračnih očiju. Samo je u trenu zaboravio i muziku, i okarinu, i slavlje, i jedino mu je bilo na umu da spreči tog grmalja da ponovo nasrne na Slavu, koja mu se u tom trenutku činila sitnom i nemoćnom – i tresnu okarinom tog rmpaliju posred čela!
Momak se sruči kao vreća, više od iznenađenja nego od bola, više od krvi koja ga zaslepi nego od nevelike rane na čelu…
– Nemoj, Samo! Nemoj… – povikala je Slava.
Njen glas zaustavi Sama. Uto dotrčaše neki profesori, a maturanti se skloniše… Niko nije znao šta se dogodilo – videli su samo čoveka krvavog čela kako sedi na podu, Sama s raširenim rukama iznad njega, i Slavu kako grli Sama s leđa…
Brzo se proguraše i dvojica milicionara, od kojih je jedan radio-stanicom pozvao Hitnu pomoć… Međutim, u opštoj gunguli i vrevi malo je ko primetio da se tu pojavio i Bajaga. Pozvao je milicionara u stranu objašnjavajući mu nešto, a potom je prišao uplašenoj Slavi…
– Izvini… Ovo nije bilo namerno… Čovek je samo… pokušavao da pronađe majstora koji svira okarinu…
– Malo je nezgodno… Moj pratilac… Samo… – Slava pokaza na svog, još uvek besnog, pratioca koji je stajao između dvoje profesora. Potom brzo dodade: – On je svirao… Nadam se da vas nije omeo…
– Imamo naređenje da privedemo… – reče jedan milicionar i tako su Slava, Samo i taj ranjenik, kome su sestre iz Hitne pomoći umotale glavu, ušli u plavi automobil i odvezli se u stanicu. Malo pre toga Bajaga je nešto prošaputao svom ranjenom čoveku, kome je, u suštini, malo šta bilo jasno osim da ga boli glava.
Svirka je nastavljena i ubrzo je većina prisutnih zaboravila da se bilo šta dogodilo. Za to vreme u načelnikovoj kancelariji trajalo je saslušanje.
– Dobro… – obratio se učesnicima incidenta načelnik milicijske stanice. – Da čujem! Šta se dogodilo?
Umesto Slave ili Sama, progovori onaj zamotane glave:
– Nezgoda, druže… – reče smireno. – Ja sam bio malo brzoplet pa sam drugaricu sapleo… Onda je njen pratilac… ovaj ovde, reagovao kao što bi i svaki drugi… Ne zameram mu ništa.
Niko od njih više nije primećivao da vreme prolazi i da je odavno prošla ponoć i da se matursko slavlje završilo a da su Bajaga i društvo već spakovali instrumente, pa kad je ušao dežurni i prišao načelniku da nu nešto šapne, ovaj namesti kravatu i bez reči izađe iz kancelarije…
Pojavio se desetak minuta kasnije s istim mrkim licem i nakostrešenim obrvama, ali mu je priča bila drugačija…
– Objasnio mi je drug Bajagić o čemu je reč – rekao je sručivši se u svoju stolicu. – I… Začudo, morao sam da mu poverujem… Ti, mala… Ne oblači više takve haljine i izbegavaj visoke štikle, zaista ćeš se saplesti i polomićeš ruku… ili nogu… Ti sa zavojem… Polako, brate, kad nekog tražiš da ne oboriš koga… Ti, mali čupavi… Odavno te držim na oku… Niti radiš niti ideš u školu… Samo sviraš i kradeš Bogu dane, a pomajka te izdržava… Sramota!
Zatim mahnu rukom, dohvati šapku pa izađe iz kancelarije ostavljajući vrata otvorena. A na hodniku je stajao Bajaga s još nekim ljudima iz orkestra…
I, tako, svi su pušteni bez pokretanja bilo kakvog postupka, a Bajaga ih je čekao da bi upoznao Sama i da bi mu dao nekakvu vizitkartu rekavši da obavezno mora da se javi tom čoveku u Beogradu… Zatim poljubi Slavi ruku i srdačno se pozdravi sa svima i pola sata kasnije on i njegov orkestar nestadoše u pravcu Beograda.
– Zaista nisam htela da ispadne ovako… – rekla je Slava dok ju je Samo, pomalo pokunjen, pratio kući. Pešice, kao što je nekad bio red. Bila je noć prepuna zvezda.
– Ja sam kriv… – prošaputao je Samo. – Učinilo mi se da te taj tip napada i…
– Znam… – reče Slava. – On te je prekinuo dok si svirao…
– Ne… Ne to… Gledao sam te kako se njišeš i učinilo mi se da uživaš…
– I uživala sam… – odgovorila je. – Uživala sam, pre svega, u tvojoj muzici…
– Ne znam… Izgleda da sam ti upropastio matursko veče…
– Nisi, mili… – reče iznenada Slava i približi mu se uhvativši ga pod ruku. – U stvari, bilo je mnogo zanimljivije nego što sam očekivala… Mislim, kad bih ja završila u milicijskoj stanici? Onda… Upoznala sam Bajagu i poljubio mi je ruku… Hoću da kažem, ponašao se prema meni kao prema pravoj gospođici…
– On je dobar tip… – reče Samo i onda se seti one vizitkarte pa je izvuče iz džepa i, ispod jedne ulične svetiljke, čitali su naslonjeni jedno na drugo… Ime, prezime, titula – predsednik Udruženja džez muzičara… Ali – Beograd…
– Kad ću ja u Beograd? – nasmejao se Samo.
– Možda ćeš… – rekla je Slava a onda su ućutali gledajući se neko vreme.
Poljubili su se prvi put i – zavrtelo im se u glavi… Bili su kao opijeni… Posle svega što se dogodilo… Posle svih tih godina provedenih kraj fontane… Posle svih onih razlika koje su ih delile… Ljubav kao da je rasla u njima tokom tih godina druženja…

Odlazak u Beograd

Kako je kasnije Slava objasnila svojima tu “posetu” miliciji i kako je uspela da ispriča priču o razbijenoj okarini (o čelo neopreznog Bajaginog druga), to niko nije saznao. Čak ni Samo. Ali ljubav prema Samu nekako nije uspela da objasni ni obrazloži…
– U redu… Drug… Muzika… Hajde, to razumem – govorila je njena majka. – Ali, pazi šta radiš… On nije završio nikakvu školu. Nigde ne radi. Njega pomajka…
– Ali, mama, Samo je tako dobar… – u tom trenutku Slava nije uspela ništa drugo da smisli.
S druge strane, Samova pomajka takođe nije umela da se snađe.
– Da ne bi da se ženiš, a?! Pa da mi dovedeš još jedna usta da ih hranim… Prvo se zaposli, druškane, pa kupi, napravi, iznajmi, pozajmi, šta ja znam… Stan ili kuću… A onda se, blago meni, oženi ako hoćeš i petnaest puta…
– Znam da ničim ne zaslužujem… Slavu… Ali, volim je… – reče Samo i pođe do fontane vadeći iz džepa malu okarinu u nameri da svira sve one pesme koje su se Slavi najviše sviđale. Kao da je želeo da je dozove…
Tog leta, neobično vrelog, Slava se spremala na fakultet. U Beograd… Odabrala je da studira engleski i nemački jezik pa je čak dobila stipendiju naše opštine.
Samo je svirao, ćutao i povremeno razgledao onu vizitkartu koju mu je dao Bajaga, a kad je u novinama ugledao fotografiju uz ime čoveka s podsetnice – e, tek je onda poverovao… Ne u Bajagu ili u tog čoveka, već u sebe. Samopouzdanje mu je toliko poraslo da je stao pred pomajku lepo je zamolivši da mu pozajmi nešto novca za put do Beograda…
– A šta ćeš ti tamo kad ni ovde ništa ne vrediš, Samo moj?! – uzvratila je. – Dobro, pomogneš ponekad oko kuće i… Nekako mi olakšavaš starost… Dovoljno mi je da te vidim i da čujem kako sviraš… odmah mi bude lakše…
To nije bilo odbijanje, kako je Samo pomislio. Bilo je to samo odlaganje koje se produžilo sve do septembra… Potom, baš kao da su se Samova “tetka” i Slavina majka dogovarale, a neki tvrde da jesu, u istom autobusu za Beograd nađoše se Slava i Samo (“…da se, bar prvih dana, nađe neko od naših tamo, s njom”, čuli su neki da govori Slavina majka). I mada su se i pre toga viđali, sada kao da su se videli prvi put, ili ponovo posle mnogo, mnogo godina…
– Ideš onom čoveku čiju vizitkartu imaš… – pogodila je Slava.
– A ti ideš da studiraš… Blago tebi… – odgovorio je Samo.
Elem, Samo je pronašao tog džezera, koji se oduševio mladićevom svirkom i odmah mu je ponudio mesto u svom orkestru, stan i ugovor s brojevima od kojih je Sama počela da boli glava, pa je sve ostavio “za prekosutra”… A sutradan…
– Ugovor? – Slava je podigla obrve u znak čuđenja. – Znaš li ti šta je to?
– Znam samo da bi me to nateralo… Mislim, dobro… Hoću ja da ostanem u Beogradu… I tetki  bi to bilo drago… A tebi?
Umesto odgovora, dobio je još jedan poljubac od koga mu se zavrtelo u glavi. Niko ne zna da kaže kad su se venčali ni da li su godinama živeli zajedno pre venčanja, ali zna se da je Samo vrlo brzo s tim orkestrom džezera počeo da snima ploče i kasete i zna se da se u Beogradu zadržao dok ga nije čuo nekakav Nemac, u nekom džez klubu… A to se dogodilo baš pred Slavinu odbranu diplomskog rada.
Slavina majka kasnije je pričala da je ponosna na zeta, a Samova pomajka je, nekako baš te godine, teško obolela…

*

Slava i Samo danas žive u Frankfurtu na Majni, u ogromnoj kući… imaju poslugu – dve mlade Grkinje… I, imaju decu – petoro dece! Sva ta deca idu u nemačke škole i gotovo da ne znaju naš jezik…
Slava prevodi s engleskog na nemački i ponešto na srpski. Samo svira po velikim salama, u studijima, po klubovima i svuda gde su ljudi spremni da plate… Ali, to više nije važno…
Važno je da su zajedno i da su, kažu, srećni… I da su njihova deca naučila da psuju… po naški…
 

Tagovi: