A te firange čipkane…

by | decembar 17, 2013
Foto: Mladen Sekulić

Foto: Mladen Sekulić

Kako može kuća bez zavesa – krstila se njegova mama i levom i desnom. Kao, sve je videla – al’ da u kući nema zavesa – e pa to nema nigde. Je l’…? Jeste. Dobro, mislim se, kupićemo i te zavese, da možeš mirno za spavaš. Stvarno – ima li gore nego kad ti snaja nema zavese na prozorima? Nema. Da nemam ruku, nogu, daleko bilo – manje bi me žalila, al’ to što su mi tako „goli“ prozori – nikako da prežali. Šta ima svet da ti viri unutra…? Kakav crni svet na sedmom spratu…? Vidiš li da mi prozor gleda u park, žive duše nema. Pa, znam, al’ opet, znaš kako, red je…

I tako ja reda radi, rešim da kupim zavese. Ne znam šta mi je bilo, kao – ne mogu da se natežem s njom povazdan, a i Vlada rešio da odreši kesu, pa mislim se – nek’ ide život, kupićemo. Odemo u radnju, prodavačica ljubazna neka žena. Vlada krenuo da izmišlja, te on bi bordo, pa s karnerom, al’ može možda i neki detalj diskretan. Jeste, ti mi se baš razumeš u zavese…? Ja priđem onoj ženici, kažem „pustite vi njega, nego dajte da vidimo neke bele i što se ne peglaju.“ Kud ćeš bolji detalj i diskretniji…?

Na kasi mu je pripalo loše. Kao – kako tako puno. Kako – kako? Tako. Video si kol’ko je metar. Pa morala sam uzeti bar devet metara. On stade da računa. Nije nama soba devet metara. Nije, kažem, al’ ne mogu samo da razvučem zavesu od zida do zida, nije to šatorsko krilo, mora malo i da se naciguje. Uvek ide metar zida puta tri. Mora li baš puta tri? Mora. Ako ne veruješ meni, a ti lepo pitaj svoju majku. I budi srećan što ne volim draperije. Inače bi morao kredit da dižeš.

I tako pazarismo mi lepo zavese, dade nam ona žena i adresu neke šnajderke, da nam ih porubi, kaže – tu je, preko puta, jako fino i pedantno radi. Elem – pređosmo i preko puta. Kad je bal, nek je bal. Šnajderka neka ušlogirana, vidim nije joj do života. Uze one zavese, pa zagleda, zagleda… Biće gotove u sredu. U sredu, ne može pre? Mislim ne šiješ mi ne znam ti šta, samo da se porube i to je to… Dobro, utorak veče, jedva nekako prelomi. I koliko smo vam dužni za to? Četiri hiljade, kaže žena. Za šta? Pa da porubim i da prišijem traku. I za to četiri hiljade…? Što ćeš da mi pustiš ravan štep…? Fala lepo, kažem pa preko vrata. Setim se ja, imamo mi deda Čedu u zgradi, on će to časkom da odradi.

Eto ti deda Čede, po podne. Šnajder u penziji, nekada šio za vojsku, sad za komšiluk. Nije za neko veliko šiće, al’ da skrati, suzi, proširi, porubi – to može komotno. I to za neku sića lovu. A i zauvar je, više volim njemu da dam nego onoj spečenoj, da je neka šnajderka ne bi joj visio šav na rukavu, pod broj jedan. Pod broj dva, neka me izvinu sve šnajderke, al’ ne mo’š za sat posla tražiti četir ‘iljade, pa da si neurohirurg. Nije fer. Pod tri, ne dam. Eto ne dam pa taman da je…

Šta ćeš, čika Čedo, pita Vlada. Je l’ može jedan sokić? Sokić im je inače rakijica. Ma ne mora, snebiva se Čeda. Ajde, ajde, jednu za cirkulaciju, ubeđuje ga Vlada. Nije da brojim, al’ posle treće za cirkulaciju, počela sam da penim. Alo bre, rekla sam, suneš li mu još jednu, ima da ode zavesa ukrivo. Ja mu ih danas ne dam, pa ti kako hoćeš. Šta si i ti na kraj srca, znaš da mu ne daju kod kuće da lizne. Jeste, a ti ga samo navađaj… I čika Čedo, kol’ko ćeš ti da nam uzmeš za ovo? Pa ne znam, ćero, kol’ko reče da ti je ta tamo tražila? Dve i po hiljade, preduhitri me Vlada. Sram te bilo, munem ga ispod stola. Mator konj, a laže. Nego, čika Čedo, hoćeš li znati ti ovo da porubiš…? Ih, hoću li znati – brecnu se Čeda. Dok sam ja rubio zavese, ti se nisi bila ni rodila.

I tako – dadosmo mu zavese. Prođe nedelju dana – ni zavesa ni deda Čede. Da nije umro, pita Vlada. Nije. Znali bi. Neko bi već zalepio umrlicu dole na ulazu. A da mu odemo na vrata? Idi ti. Što ja, idi ti. Ti si dogovarao s njim. Ja? Ti nisi htela da ostaviš kod šnajderke. Puno ti bilo četri hiljade. Pa izvini al’ i jeste puno. Pa, ništa, sad ćeš puno i da čekaš. Ako sutra ne dođe, okačiću se ja o garnišnu.

Nakon dve nedelje, već počeh da vilenim. Umro nije, pouzdano znam, videla sam ga neki dan iz kola, a zavese mi ne donosi evo kol’ko… Možda mu ne treba kinta, kaže Vlada. Jes’, gde si video penzionera kome ne treba kinta…? Možda je bolestan? Nije, čim može da tegli ‘noliki ceger, ništa mu nije. Dakle – nije bolestan, kinta mu treba, a zavese ne vraća – e pa to brajko moj može da znači samo da se dobro nacirk’o pa krenuo da rubi, i da neću videti ni Z od mojih lepih belih zavesa. Doći će, kaže Vlada. Ako ništa drugo kad bude skupljao pare za lift i čišćenje. A jok, mislim se. Neće taj doći nikad više. Ne isplati mu se da mi dolazi zbog dvestapedeset dindži, kad zna da mi je dužan devet metara. Celih.

Samo što rekoh – kad neko pozvoni. Ko je? Čeda. I moje zavese. Iju, čika Čedo, već sam svašta pomislila. Baš mi lepo izgledaš, nekako sveže. Ponudim ga lepo kafom i rakijom pa krenuh da kačim zavesu. Vidim – otišla ukrivo. Traka zateže. Do pola i nekako, od pola nikako. Pa šta je ovo, crni Čedo…? Pa vidi, ćero, kad su ti sekli tamo u radnji – isekli ukrivo. A traka pukla, morao sam da nastavljam… Je l’ tako…? Tako. Kol’ko smo ti dužni za ovo ukrivo? Dve hiljade, ako ti nije puno. Nije mi puno. Fala i doviđenja.

Tako mi i treba. Ko ne plati na mostu – plati na ćupriji. Kad nisam htela da dam šnajderki koliko je tražila, sad sam ostala i bez para i bez zavesa. A i bez Čede. Skinem onu zavesu pa preko vrata, u prvu krojačku radnju. A znate l’ vi ovo da radite, kažem. Ih, još pitaš, kad sam ja šio zavese, ti se nisi bila ni rodila…!

Pišite Dudi na [email protected]!

Tagovi: