Duda Alapača: Pa, zar u ovo doba, mama?

by | februar 10, 2016
Autorka teksta: Duda Alapača

Autorka teksta: Duda Alapača

Odzvonilo je tačno osamnaest puta. Podigla je slušalicu i rekla tiho „halo“.

– Šta radiš, mama? – upitala sam.
– Spavam.
– Sad? U pola devet?
– A šta bi drugo?
– Okej… nastavi da spavaš, izvini što sam te probudila.
– Kako je Beba? – upitala je.
– Dobro. Spava.
– Pa, eto, vidiš, svi spavamo, samo ti vileniš u ova doba.

Hmmm, zamislih se. Ne sviđa mi se kud ovo vodi. Mislim, otkad je pola devet „ova doba“? Otkad se u pola devet vileni? I otkad moja majka ide u krevet tako rano? Znam. Otkad je počela da stari.

Jeste, moja majka stari. I to opasno. Zaboravlja. Slabo vidi. Gubi naočare. Zakunja ispred TV-a. Rečenice započinje sa „u moje vreme…“. Pre neku noć komšija iznad njih dobio je dete. Veselje potrajalo do sitnih sati. Moja majka je pozvala komunalce. Smetala joj glasna muzika.

– Stvarno si baksuz, pa nisu ti u kući svirali.
– Nisu, al’ sve mi tu, u mali mozak, udaralo! Nek ide u kafanu ako mu se slavi, pošten svet u ta doba odmara.
– Stvarno si hejter, mama.
– Šta ti je to? – upitala je.

Hejter ti je kad postaneš sve ono što si mrzeo pre par godina. Kad zakeraš i tražiš dlaku u jajetu i kad ti ništa nije potaman. Kad ti se između očiju urežu dve oštre bore jer si stalno smrknut. Kad te svi pitaju „šta ti je“, a ti odgovaraš „ništa“. Kad si stalno nadrndan i ljut. Kad ti je svako i kriv i dužan, i kad te svi izbegavaju. Nešto joj nije bilo jasno.

– Ti me ne izbegavaš, vidiš da dolaziš triput nedeljno.
– Ne izbegavam te. Ne još. Ali ako tako nastaviš…
– Kako?
– Eto, tako, ofanzivno, napadački… Ima i lepših načina da se ostari, mama.

Nisi jedina. I drugi spavaju popodne. I drugi zaboravljaju imena, brojeve telefona. Ni drugi ne umeju da koriste kompjutere, mobilne. Pa opet žive. I to lepo žive. A ti se žališ na sve i niko ti živ ne valja. Ni ja ti ne valjam, znam. Žališ se na vreme, poštara, kasirku, cene u radnjama… Ideš da baciš đubre u kućnim papučama. Jednu te istu trenerku nosiš nedelju dana. Gledaš rialitije. Ti nikada nisi gledala rialitije, mama. Gde je nestala žena koja je čitala Pekića?

– Ženu koja je čitala Pekića boli glava – reče mama. I leđa. I seva joj niz nogu sve do malog prsta. Žena koja je čitala Pekića pije šest vrsta lekova dnevno. Ujutro, u podne, uveče. Ta ista žena ima više godina nego ti i tvoje dete zajedno. A ni ti više nisi u cvetu mladosti. Ova žena konačno može da odahne. Da kaže svakome sve što misli. Ova žena nema razloga da krije bilo šta i da se ustručava. Možda me sažaljevaš, možda misliš da sam matoro zakeralo, možda se stidiš mene isto kao što si se stidela kad ti je bilo trinaest godina, ali tvoja majka tek sad shvata neke stvari. Možda nosim dioptriju minus pedeset, ali što se mene tiče – tek sam sad progledala. I zato ne dam da me vaćare u radnji za pedeset grama salame, ni da mi podvaljuju bajat hleb od juče, i zato ne dam da mi trešte iznad glave do pet ujutro, i zato usisavam nedeljom dok je jeftina struja, štedim, svidelo se to tebi ili ne. Ne znam koliko ću još da poživim, ali hoću da bude kako treba i da uđem u finale kako dolikuje. Gazim sedmu deceniju i može mi se. Pa bila ja… kako si ono rekla… fajter…
– Hejter, ispravih je.
– Hejter, fajter, kako god.

Ok, pomislih, skapirala sam. Sve ok. Teraj po svom kao što si uvek terala, pa dokle doguramo. Nisam te zvala da se svađamo, nisam te napadala, samo sam rekla da nije trebalo da zoveš policiju zato što se neko, negde, blizu tebe radovao. I ti si nekad slavila, i ti si „odvrtala muziku do daske’“, nekad si se radovala poštaru zato što je zgodan, a ne zato što nosi penziju.

Al’ nema veze, proći će. Nastavi tako i sve će biti ok. Za nekoliko godina, niko te neće zvati, niko neće pitati kako si. Beba će odrasti taman toliko da je ne zanimaš, meni će se živci istanjiti do te mere da ću te zvati jednom mesečno. Ostalim danima podizaćeš slušalicu samo da proveriš da l’ telefon radi. Ješćeš jedan hleb po nedelju dana jer nećeš imati s kim da ga podeliš. Skupljaćeš mačke oko zgrade. Komšije ti se neće javljati u liftu. Večeraćeš u pet. Pričaćeš sama sa sobom, kao ona ćaknuta Ivanka što je živela u našoj zgradi kad smo bili mali. Moći ćeš da uključuješ bojler na jeftinoj struji do mile volje, ali nećeš imati koga da ti potroši svu toplu vodu. Niko neće želeti da sluša o tvojim bolestima, simptomima, operacijama. Zvaćeš hitnu samo da s nekim progovoriš. Jedina zabava će ti biti Slagalica. Skočko, pik, herc, pik. Tri pogođene, jedna na mestu. A sad, izvini, idem da spavam.

– U ova doba?
– U ova doba.

Pišite Dudi na [email protected]!

Tagovi: