U ime oca i sina…

by | jul 29, 2015
Autorka teksta: Duda Alapača

Autorka teksta: Duda Alapača

Moja prababa, Rosa, laka joj zemlja, udala se na neviđeno. Imala je, kažu, nepunih sedamnaest kad su joj doveli momka i rekli “to ti je muž, pa sad se vi snalazite kako znate“. Mudar strateški potez dva pater familijasa, jer njegovi su imali dosta zemlje, a njeni pun obor stoke. Nije trebalo puno da se slože oko jednoga – ona je lepa, on koristan – nema se šta čekati. Užas, jel’ da..? Pa, za divno čudo – i nije. Izrodili su dece taman za omanji fudbalski tim, i na ono malo fotografija što je ostalo iza njih, uvek izgledali kao stvoreni jedno za drugo. On visok, mršav, kukastog nosa i svetlih očiju, ona jaka, za tri broja veća od njega, konju rep da iščupa, odlučna da istera po svom pa kud puklo. Živeli su zajedno do kraja svog veka. Bez suvišnih reči, nedoumica, iskušenja. Svaki je dan bio mali opstanak, otkidali su od života koliko su mogli. Da li su bili srećni? Ako ne računam surove zime, loše žetve, žege, pomor stoke i bolest koja uzima danak – a toga je bilo i previše – po načinu na koji su prihvatali život – reklo bi se da jesu. Jer sreća nikada nije bila tamo daleko, ona je bila tu ispod strehe, u njihovom bogazu, na ognjištu, na one dve štokrle, u krevetu u kom je petoro dece poprečke spavalo.

Moja baba se udala iz nužde. Brak je tada, davne četrdeset i neke, bio način da se gladna usta prehrane. Prilično surovo, ali u ono vreme – jedino ispravno. Jedva da su se poznavali. Ljubav je došla posle, s decom, godinama. Nije se žalila. Bilo je sramota žaliti se na bilo šta, a naročito na nekog ko ti je dao krov nad glavom i hleb na stolu.
Moja mama se udala iz…pa sad ne znam baš da li je to bila ljubav, ali recimo da se udala kad su se vreme i prilika poklopili. Stasala je, školu završila, a kako u poznim dvadesetim ne bi ostala baba-devojka, udala se za prvog konkretnog kandidata, tj. mog tatu. Moja mama, u svemu razumna i nadasve praktična žena – uprkos feminističkom pokretu koji se širio, znala je da zbroji dva i dva. Dobar je, iz dobre familije, nema naslednih bolesti i solidno zarađuje. A ljubav, pitala sam je. Pa, voleli smo se, nije da nismo. Ali tek tamo posle, kad si se ti rodila.
[inlinetweet prefix=““ tweeter=““ suffix=““]Ja sam prva iz moje sorte koja se eto, udala iz ljubavi. Iste one ljubavi koju sam viđala u filmovima. Pogledali smo se i znali smo – to je to. [/inlinetweet]Posle je došla beba, pa posao, pa stan, pa brige… Možda baš ne tim redom, ali došlo je – sve to skupa.

Daleko sam dogurala, reklo bi se. Od prababe koja je svome mužu prala noge, do babe koja se takođe družila s lavorom, iako nerado o tome govori i majke koja je pomenutu praksu ukinula prvi put kad je tata izuo cipele pod izgovorom da su ta vremena davno prošla, pa sve do mene koja na to i ne pomišlja. Sprdamo se s tekovinama predaka. Meni muž donosi kafu u krevet. Ok, možda ne baš u krevet, ali barem ume da pristavi vodu. I to je nešto, moja Roso.

[inlinetweet prefix=““ tweeter=““ suffix=““]Napredovali smo, nema zbora. Brak više nije nužda, ni moda, ni način da se što pre rešimo teških roditeljskih stega. Ništa ne moramo. I ništa nam se neće. [/inlinetweet]Kad sam ja bila mala, moj tata nije dolazio na roditeljske sastanke, mama je nekako po difoltu bila zadužena za akanje po učionicama. Mene danas u Bebinoj školi ne prepoznaju. Postala sam mama-fantom, skoro pa mitsko biće koje se pojavljuje samo u slučaju krajnje nužde. Za učiteljicu, postojim još samo na rodnom listu i crtežima s likovnog. O, pa vi imate plavu kosu…? – bila je iznenađena kad smo se konačno upoznale. Imam, pa..? Beba vas uvek crta s crvenom kosom. Dugom crvenom kosom. Ko zna, pomislila sam, možda negde, u paralelnom univerzumu, postoji neka crvenokosa mama za koju ne znam? Zamenili smo uloge, moj tata. I šta ćemo sad, teško nama…?

[inlinetweet prefix=““ tweeter=““ suffix=““]Muž je nekad bio oslonac porodice. Veličina. Snaga. Neprikosnoveni autoritet. On čije ime ne sme biti izgovoreno. Onaj koga smo dočekivali u stavu mirno. Otac, na trenutke i tata. [/inlinetweet]Tađo. Ćale, kad niko ne čuje. Da se razumemo, takvih očeva više nema. Ostali su u nekim čitankama, pričama koje se prenose s kolena na koleno, ali u praksi ne postoje, izumrla autohtona vrsta. Pater Balkanikus. Usmeno predanje.

Današnji očevi su drugari. Uverila sam se rođenim očima pre neki dan u čekaonici doma zdravlja. Otac i sin. I sinova noga u gipsu. Ja sam ti davno rekao da taj motor nije dobra ideja… – rekao je Otac. Sin, štrkljavi mali gilipter, nije skidao pogled s telefona. Dao sam ga u oglase, nije to za tebe. – nastavio je Otac. Šta bi bilo s nama da ti se nešto desilo…? Sin je prevrnuo očima i stavio slušalice u uši. Čuješ li me uopšte, pitao je Otac. E, matori, stvarno smaraš… – rekao je Sin i pojačao svoj ajfon. Otac nije rekao ništa.
Matori, stvarno smaraš…? Da sam ja svom matorom rekla da smara, smorio bi me jednom za sva vremena. Nije to bio strah, bilo je poštovanje, deco. Poštovanje. Retka biljčica, ako me razumete. Uspeva negde između discipline i ljubavi.

Gledala sam u Sina. Copy-paste varijanta svih Sinova koje srećem na ulici. Nije imao više od petnaest godina. To mu dođe šest više od moje Bebe. Što znači da mi u bliskoj budućnosti jedan takav Gipsani može biti zet. Što dalje znači da i ja u perspektivi mogu doživeti da meni ‘’matoroj’’ jedan Gipsani balavac kaže da ne smaram.
Dobro, znači, vreme je da se dam u potragu za zetom. Nekim finim detetom iz fine kuće, sa svim peticama, i bez neopravdanih časova. Za zemlju i stoku ne marim. Jer, ako prepustim Bebi da bira, strefiće me baš jedan ovakav. Htela – ne htela, šansa da ubodemo neko vaspitano čeljade ravna je nuli. A ja sam Majka. Ne keva, ne matora – majka. Elem, drage moje, ako imate neko dobro dete – javljajte. Da mi to bezecujemo na vreme.

Pišite Dudi na [email protected]!

Tagovi: